Kako je moguće da je zemlja koja je prije jednog vijeka toliko ličila na Crnu Goru već decenijama simbol blagostanja, napretka i nadaleko spominjane socijalne politike?
Nijesu pronašli naftu kao Norvežani, ali su ipak izgradili društvo bogatih i zadovoljnih građana, koji dobijaju vrhunsko, besplatno obrazovanje. Ako su već toliko prosperitetni, zašto ne vole da se ističu i pokazuju bogatsvo?
Na neka od ovih pitanja najslikovitije mi je odgovorio Milan, čovjek sa naših prostora na kojeg sam naletio u vozu u Štokholmu: „Da su kod nas prije samo 100 godina djeca masovno umirala od gladi, vjerovatno bismo i mi imali makar malo drugačiju svijest. Ne bismo se rasipali kad imamo dovoljno jer bismo znali da opet mogu doći gladne godine“.
Milan je u junu 1992. došao u Švedsku da gleda evropsko fudbalsko prvenstvo. Tek što je sišao sa aviona, proglašene su sankcije, jugoslovenski fudbaleri nijesu mogli da igraju i pokušaju da opravdaju ulogu favorita za evropsko zlato, a on je ostao u Švedskoj. Nije zažalio i danas živi u Malmeu. Ozbiljno je zagazio u petu deceniju, a zarađuje tako što vozi šleper besprekornim švedskim i skandinavskim drumovima.
Išli u SAD da bi preživjeli
Šveđani, iako za razliku od ratobornijih norveških i danskih vikinga važe za miroljubivije i sklonije trgovini i proizvodnji, vjekovima su dominirali skandinavskim poluostrvom. Onda su krajem 19. i početkom 20. vijeka prošli kroz golgotu.
Zbog oštrih zima, koje su trajale i po devet mjeseci i tako onemogućavale dovoljan rod na njivama, nastupila je glad koja je donosila smrt. Od 1850. do početka 20. vijeka računa se da je, od tadašnjih četiri miliona Šveđana, njih milion emigriralo u Ameriku.
Istovremeno su hiljade Crnogoraca pokušavali da preko Atlantika nađu sreću, ali Šveđani koji su ostali, za razliku od Crnogoraca, nijesu ratovali, nego su se okrenuli proizvodnji.
Proglasili su neutralnost i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu i razvijali svoju industriju čelika. Iz nje je iznikla automobilska industrija i sve ostale, novac je ulagan u obrazovanje i nauku, da bi 60-ih godina prošlog vijeka Švedska počela da zauzima sam vrh svjetske liste zemalja koje odskaču po kvalitetu života.
Mentalitet zlata vrijedan
Ipak, nije samo ratna neutralnost glavni razlog da Švedska ponovo iznikne iz pepela. To je mentalitet i vaspitanje sa kojim se podižu svi Šveđani.
„Mislim da to potiče iz naše istorije, mi u stvari ne smatramo moćnim ljude koje smo izabrali da nas predvode. Ne smatramo ih specijalnim ljudima. Oni imaju malo više uticaja od mene, ali i više obaveza prema meni. Tako je vjekovima, mi smo u srednjem vijeku kralja birali na izborima“, kaže Per Anderson, bivši novinar, a sada jedan od suvlasnika konsultantske kuće u Stokholmu MM, koja se bavi podrškom medijima.
Per se, kao i većina Šveđana, ježi na pomen liberalnog kapitalizma, koji je Veliku Britaniju i SAD doveo u vrh svjetskih sila: „Za Šveđane je veoma važno da sve treba da bude raspodijeljeno na pošten način. Da svi imamo isto pravo na obrazovanje, na liječenje... To je duboko kulturološka stvar. Mi, na primjer, ne vjerujemo da će neko ko je mnogo bogatiji od ostalih doprinijeti društvu tako što će možda stvoriti nova radna mjesta. Mislimo da je važnije da srednja klasa ima dovoljno za sebe. Ako previše podijelite populaciju, imaćete neefikasnost i konflikt“.
Per, koji je preko Evropskog centra za novinarstvo (EJC) iz Brisela bio vođa grupi novinara sa Balkana i Turske u Stokholmu sredinom decembra, kazao je reporteru „Vijesti“ da Šveđani vjeruju svojim političarima. Za njih je pravi šok kada se ispostavi da je neko od njih korumpiran.
„Možda smo naivni, ali mi im zaista vjerujemo. Vjerujemo da rade u našem interesu i da su u politici zbog svoje ambicije, a ne zato da zarade novac jer oni mnogo manje zarađuju kao političari nego da su u svojoj osnovnoj profesiji. Ako nam nešto smeta, ne libimo se da tražimo odgovore i odgovornost“, kaže Per, koji je veoma agilno i posvećeno vodio grupu od 15 novinara sa sastanka na sastanak u švedskoj prestonici, iako će uskoro u penziju.
Luksuz, zašto da bacamo pare?
Štokholm, iako je do kraja proljeća pod snijegom i iako ga zimi samo nekoliko sati obraduje dnevna svjetlost, samouvjereno pokazuje zašto ga zovu Venecija na Baltiku. Gradsko jezgro sastoji se od nekoliko povezanih ostrva i poluostrva ukrašenih otmenim zdanjima svedenih linija.
Nigdje nema luksuza, čak ni u katedralama. Iako je više od 10 ispod nule, a mećava ne prestaje, Šveđani i dalje voze bicikla. Gradski prevoz, metro i autobusi, stižu tačno u minut, ali su biciklisti opet na svakom koraku. Na ulici je teško naći bilo koga da ne zna engleski jezik, izuzetno su predusretljivi.
Uvriježeno mišljenje da ih radnim danima nema u kafani i da je ona rezervisana za divlja pijančenja samo petkom i subotom nije baš sasvim opravdano. Nekoliko kafea i noćnih klubova u hotelu Scandic Malme u centru Štokholma i u njegovoj okolini bili su puni do kasnih večernjih sati baš u radnim danima. A cijene oko 50 odsto veće od onih u podgoričkim kafićima.
Pravila se znaju i svi ih poštuju. Davne 1938. sindikat i poslodavci postigli su sporazum o tržištu rada koji je idalje na snazi, nakon što je neznatno redizajniran 1976. godine. Njime je uređeno koliko se od profita daje za plate, kako može da se počne štrajk...
Dijelimo sve jer nam nema previše
Perova koleginica Tina Bondestam kaže da je na Švedsku veoma uticala Francuska revolucija: „Zašto smo mi tako solidarni, zašto sve dijelimo? Očigledno je da nas nema previše, da nema oblasti u Švedskoj koje su gusto naseljene, iako se to pomalo mijenja u Štokholmu zbog velikog broja imigranata pa sada 15 odsto švedske populacije čine ljudi iz drugih država.
Dakle, ne možete zagrliti devet miliona ljudi, ali možete na neki način zamisliti devet miliona ljudi. Druge zemlje iste veličine imaju na stotine miliona stanovnika, a to utiče na drugačiju strukturu društva“.
Ponoseći se dugom tradicijom sistema blagostanja, Tina ukazuje da na to odlazi veliki porez koji ona plaća na prihod, skoro polovina plate. “Ideja vodilja je da bi svako trebalo da ima minimum uslova: krov nad glavom i hranu, da bi bio u stanju da funkcioniše kao ljudsko biće. Zbog tolikog poreza imamo besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu“.
Gazda Milanove firme je Švedo, kako on zove Šveđane. Njegov razgovor sa gazdom, koji je prepričao reporteru “Vijesti“, najbolje ilustruje zašto je Švedska još daleko ispred Balkana:
„Sada kod nas ima dosta emigranata iz arapskih zemalja koji pokušavaju da se snađu. Neki od njih imaju autoperionice, pa sam mu predložio da kod njih peremo kamione, jeftinije nam je nego da koristimo perionice na benzinskim pumpama. On je to odbio bez razmišljanja. Pitam ga zašto kad je jeftinije, a on mi kaže da Arapi ne plaćaju puni porez. On je, čovječe, svjestan da to znači manje novca u državnoj kasi, a samim tim i da šteti sam sebi jer će imati slabiju socijalnu zaštitu, lošije zdravstvo i školstvo... Švedo je to“.
Socijalna davanja spala na 1700 eura!
Kriza nije poštedjela Šveđane, ali su oni i dalje čvrsto na nogama. Za najslabije plaćene poslove, poput prodavca u kiosku brze hrane, minimalna zarada je, kada se odbiju svi porezi, oko 1.300 eura. Učitelji, na primjer, imaju oko 2.000 mjesečno, a među bolje plaćenim poslovima je novinarski.
Iksusniji novinari u vodećem švedskom dnevnom listu “Dagens nyheter” primaju između 3.500 i 4.500 eura, a za novine dnevno Šveđani izdvajaju dva eura (20 švedskih kruna). Zaposleno je 65 odsto stanovništva od ukupno 9 i po miliona Šveđana. Stopa nezaposlenosti je 7,5 odsto.
Prosječna plata zaposlenih u privatnom sektoru je 35.300 kruna, što je oko 3.500 eura
Prosječna plata zaposlenih u privatnom sektoru je 35.300 kruna, što je oko 3.500 eura. Iznajmljivanje stana u Stokholmu je između 400 i 700 eura, s tim da je u to uračunato i grijanje, kao i ostali komunalni troškovi osim struje, koja je preko 100 eura. Cijene hrane su veće nego u Crnoj Gori, ali ne drastično.
U prodavnici u centru Stokholma, na primjer, litar prirodnog soka od narandže košta između 1,5 i dva eura, što je isto kao u Podgorici. U kafani je kafa oko 1,5 eura. Šveđanin koji živi sam i radi najjednostavnije poslove ipak može da ostavi sa strane nekoliko stotina eura. Hljeb je oko 1,5 eura. Oni koji ne žele da rade ipak ne mogu više da žive komotno od socijalnih davanja.
“Sada se vrši veći pritisak na pojedince koji su izgubili posao, oni moraju aktivno da tragaju za poslom i budu spremni da se presele u neki drugi grad, ako žele da imaju socijalnu podršku tokom perioda. Ako govorimo o prosječnoj plati, onda primate oko 80 odsto te plate, što je oko 1.700 eura. A nakon što istekne deset mjeseci, više ne primate tu pomoć. Onda dobijate oko 60 odsto prosječne zarade, oko 1.000 eura mjesečno”, priča Tina Bondestam.
Prosperirali od nauke, zore se putovanjima
Kada je industrijalizacija uzela maha, Šveđani su najviše profita ulagali u obrazovni sistem, nauku i istraživanja. Zapanjujuće je koliko je inovacija djelo Šveđana - od šibica, rajfešlusa i tetrapaka, preko kugličnog ležaja, francuskog ključa, termometra i propelera, do frižidera, usisivača, dinamita, štedljivih sijalica, pejsmejkera, GPS-a i skajpa.
“Naša vizija je da svaki član zajednice mora imati šansu na isto obrazovanje jer je to uslov napretka. To je mnogo efikasniji sistem od elitnih škola u koje samo neki roditelji mogu poslati djecu”, napominje Per Anderson.
Šveđani već decenijama odlično zarađuju i od muzičke industrije, a Tina objašnjava da širom svijeta ima mnogo Šveđana koji imaju najvažnije funkcije u muzičkoj industriji: “Ne kao izvođača, već osoba koje stoje iza njih. Oni stvaraju novu muziku, prave nove načine distriburanja muzike. Dobar primjer je Spotify, to je mjesto na internetu gdje kupuješ muziku... Sedam ili osam muzičara koji se nadmeću ove godine na Evroviziji pjevaju pjesme koje su napravili Šveđani. Zbog čega je tako?
Nijesmo mi ništa muzikalniji od drugih, ali u školskom sistemu svako dijete može dobiti dobro muzičko obrazovanje. Koje je besplatno”. Iako ima puno Šveđana čije su zarade iznad prosjeka srednje klase, oni svoje bogatsvo ne pokazuju stanovanjem u vilama i luksuznim automobilima.
Našli su, kako objašnjava Per, drugačiji način da demonstriraju bogatstvo: “To oni obično rade tako što stavljaju do znanja da imaju višak slobodnog vremena i da mnogo putuju”.
Galerija
Bonus video:
