Kada je ekipa „Vijesti“ posjetila porodicu Nikčević iz nikšićkog naselja Kličevo nije zatekla samo dvanaestogodišnjeg Božidara.
"Sad će on. Otišao je da cijepa drva za nadnicu – pet metara za pet eura", kaže majka Svetlana.
"Božidar od pete godine nadniči. Cijepa drva, pala, plasti, okopava... ma nema posla koji ne umije da radi i ništa mu nije teško. Negdje zaradi pet eura, negdje deset. Molimo ga da ne radi, srce nas boli da on toliki mora da se muči, ali ne vrijedi. Hoće da pomogne", priča Svetlana dok teško uzdiše i briše suze
Konstatovali smo da je dnevnica premala, a Svetlana je sa suzama rekla da ubjeđuju Božidara da ne cijepa drva, ali da on želi da pomogne porodici.
"Božidar od pete godine nadniči. Cijepa drva, pala, plasti, okopava... ma nema posla koji ne umije da radi i ništa mu nije teško. Negdje zaradi pet eura, negdje deset.
Molimo ga da ne radi, srce nas boli da on toliki mora da se muči, ali ne vrijedi. Hoće da pomogne", priča Svetlana dok teško uzdiše i briše suze.
Svetlana ima gangrenu glave, okoštavanje vratnih kičmenih pršljenova, astmatičar je, ima probleme sa srcem, četiri puta je radila ablaciju (postupak koji može ispraviti probleme srčanog ritma) i 30. avgusta je imala zakazanu operaciju srca u Sremskoj Kamenici na koju nije otišla jer nije imala 2.000 eura, koliko košta operacija.
"Četiri puta je rađena ablacija, ali ništa nije urađeno. Uputili su me da idem na operaciju srca u Sremsku Kamenicu ili na Dedinje jer se ovdje ne može obaviti.
Najniža cijena za operaciju je 2.000 eura i preko veze bila je zakazana za 30. avgust, ali nijesam mogla da odem jer - odakle mi tolike pare?
A treba se i pripremiti za put. Odakle", kaže Svetlana dok je kćerka Jelena, učenica devetog razreda, tužno gleda.
I Jovica, koji u januaru puni četiri godine, tužan je, iako je mali da zna o čemu majka priča. Ali dovoljno je veliki da vidi i osjeti tugu.
Svetlanin suprug Miloš je nervno obolio prije pet godina. Žive od 160 eura penzije koju je Miloš naslijedio od oca.
Od bolesti mi je teže kad gledam djecu kako se muče: Svetlana Nikčević
"Nije teško cijepati drva. Navikao sam. Teža su grabova ali i sa njima izlazim na kraj. Baš se dobro osjećam kada dođem kući i majci dam zarađeni novac", sa ponosom kaže Božidar i dodaje da nikada nije tražio ni 50 centi da zadrži
"Prije pet godina iznenada sam nervno obolio. Ležao sam i u Dobroti tri mjeseca. Radio sam malo kod vojske po ugovoru, pa onda kod jednog privatnika u mesari. Sada ništa ne mogu da radim i da pomognem porodici.
Sramota je što pred vama i djecom plačem, ali teško je gledati da sin koji je dijete radi, a ja ne mogu", kaže Miloš i plače.
U toku razgovora stigao je i vrijedni Božidar. Kaže da pet eura nije mala dnevnica jer on to iscijepa za dva-tri sata. Postao je majstor u cijepanju drva pa mu to teško ne pada a i brzo mu ide.
"Nije teško cijepati drva. Navikao sam. Teža su grabova ali i sa njima izlazim na kraj. Baš se dobro osjećam kada dođem kući i majci dam zarađeni novac", sa ponosom kaže Božidar i dodaje da nikada nije tražio ni 50 centi da zadrži.
Ne treba njemu novac, kaže. Radi za svoje.
"Stignem ja i da učim a od predmeta najviše volim maternji. A kada odrastem, volio bih da budem mesar", kaže Božidar kome ne trebaju, kako reče, skupe patike, farmerice, neka dobra jakna. A i ne želi takve stvari.
"Nemamo mi uslova da bismo imali skupe stvari, pa onda ne možemo ni da želimo tako nešto. Tek kada se stvore uslovi, onda ćemo moći i da želimo", kaže Jelena.
Njeno društvo zna u kakvim uslovima živi i da su joj roditelji bolesni. A tata i mama znaju da bi ona voljela nekako da pomogne, ali poslove koje Božidar obavlja ona ne zna da radi.
"Voljela bih da pomognem, a ne znam kako. Teža mi je njihova bolest od nemaštine. Voljela bih da budem kuvar, da uvijek bude puna trpeza.
Možda ponekad nešto zafali, ali mama je dobra domaćica pa od ničega napravi nešto", kaže Jelena.
"Teško je gledati da sin koji je dijete radi, a ja ne mogu", kaže Miloš i plače
"Ne očekujem da mi neko pomogne jer svi su u nekim problemima i mukama. Obraćala sam se Centru za socijalni rad i oni pomognu koliko mogu – nekad 20 eura, nekad 50. Znam da je svuda teška situacija i da se ne može. Obraćala sam se Opštini, ali ništa. A i kome više da se obratim? Moja muka, moja briga"
Njeno društvo na proljeće ide na polumatursku ekskurziju. Ona o njoj i ne razmišlja jer, kako reče, kući nemaju ni za osnovne životne namirnice, a ne za njenu eksurziju.
Kada smo joj rekli da ćemo se potruditi da joj obezbijedimo tu ekskurziju, osmijeh sjete joj je prošao preko lica. "Daj bože", prošaputala je.
Ne razmišlja ni o polumarskoj večeri, jer, ponovi još jednom, za želje nema uslova.
"Malo ko ima ovakvu djecu. Teže mi je njih gledati nego ova moja bolest. Na njima se ne može poznati kako nam je teško i kroz šta prolazimo. Ne žele da neko primijeti našu muku. Ja znam kako je meni.
Kada vidim kako sva djeca idu u školu i šta imaju a moja djeca nemaju ni čašu vode normalno da popiju.
Dvadeset prvi je vijek a moje dijete mora u kantu da donese vode da bi pilo. Da se okupa kao prije 50 godina, ugrije vodu u kazan pa u banju.
Nikome ne bi bilo milije da možemo stvoriti bolje uslove nego meni. Zaslužilo je to njih troje", riječi su majke koja je neposredno prije razgovora došla iz bolnice Brezovik.
Iako Božidar nadničari cijepajući drva, njegova majka ih pozajmljuje od komšija.
"Juče sam bila u Brezoviku. Imam upalu pluća, astmu i bronhitis, koristim pumpe. Propisali su mi injekcije a njih nema u bolnici.
Jedna košta 7,5 eura tako da sam odustala od longacefa. Mogu ja i bez njega.
Iako nadničari cijepajući drva, njegova majka ih pozajmljuje od komšija: Božidar Nikčević
"Kada vidim kako sva djeca idu u školu i šta imaju a moja djeca nemaju ni čašu vode normalno da popiju. Dvadeset prvi je vijek a moje dijete mora u kantu da donese vode da bi pilo. Da se okupa kao prije 50 godina, ugrije vodu u kazan pa u banju"
Skoro sam primala ljekove, flaše, sva sam izbodena, kao narkoman. Više me i od ove djece sramota koliko idem kod ljekara", kaže Svetlana i pokazuje izbodene ruke, a Miloš kesu sa ljekovima.
Njihovi ne mogu da im pomognu jer su, kako rekoše, i oni u nezavidnoj finansijskoj situaciji.
"Ne očekujem da mi neko pomogne jer svi su u nekim problemima i mukama. Obraćala sam se Centru za socijalni rad i oni pomognu koliko mogu – nekad 20 eura, nekad 50. Znam da je svuda teška situacija i da se ne može.
Obraćala sam se Opštini, ali ništa. A i kome više da se obratim? Moja muka, moja briga.
Kada primimo penziju, kupim Milošu i meni ljekove, za njih dam oko 80 eura, kupim brašno i mlijeko i ono najosnovnije", kaže Svetlana dok Miloš navaljuje da goste počaste sokom.
Nikčevići imaju dvije prostorije – jednu u kojoj spavaju i drugu koja je pretvorena u kuhinju i dnevni boravak.
U sobi dva raspala kreveta i ormani koji su u još gorem stanju, u dnevnom boravku pohabani dvosjed, klimavi sto i dvije stolice, propala fotelja.
Nemaju vodu, a struju su prikopčali od komšija.
Ispratili su nas pogledi nade dok je Božidar hitao da završi sa cijepanjem drva. Noć je, a on mora da završi sa poslom.
Galerija
Bonus video:
