Pedesetdvogišnji Toško Vulić već 10 godina živi kao beskućnik, hrani se otpacima iz kontejenera i spava u teretnim vagonima na željezničkoj stanici u Podgorici.
Vulić nema porodicu, kaže da dane provodi sakupljajući hranu koju neko okači na kontejneru.
Tvrdi da ne može da nađe posao i da njegov mučni život zavisi od toga hoće li mu neko dati 10 centi.
"Završio sam srednju školu i nije me stid da kopam, ali ni to ne može da se nađe. Životarim kako znam i umijem. Mučim se i pratim kada neko izađe iz zgrade da ostavi stari hljeb, kako bih preživio”, kazao je Vulić “Vijestima”.
Odjeću i obuću pokušava da pronađe pored kontejnera, kako bi se koliko-toliko zaštitio od vrućine i studeni.
Vulić ističe da mu željezničari i policajci dozvoljavaju da spava u vagonima, ali da ima “glupana” koji ga psuju i vrijeđaju, na šta se ne obazire
Vulić je došao u Crnu Goru kao izbjeglica sa Kosova 1999. godina, ali tvrdi da do danas nije naišao na otvorena vrata kod nadležnih institucija.
Pokušao je da izvadi dokumenta kako bi našao pristojan posao, ali nije uspio.
"Išao sam 2005. godine u Vladu da im se požalim i ispričam o teškoj situaciji u kojoj se nalazim, ali su me istjerali napolje, ne želeći ni da me saslušaju. Išao sam u Crveni krst, ali su me poslali u UNHCR u kojem su mi rekli da se obratim Crvenom krstu”, rekao je Vulić.
On traži od nadležnih samo da ga saslušaju u kakvoj muci živi, a najviše bi, kaže, volio kada bi mu ponudili smještaj.
“Ne mora to da bude stan, barem neka kamp-kućica”, naglasio je.
Vulić ističe da mu željezničari i policajci dozvoljavaju da spava u vagonima, ali da ima “glupana” koji ga psuju i vrijeđaju, na šta se ne obazire.
Bonus video:
