"Jesi li rođen ovdje u Kodrama", pitam svog sagovornika dok pogledujem da li sam diktafon ispravno stavio u funkciju.
"Ne, nego ispod šatora", iskreno i kao iz topa odgovori Jozo Adžović (37), nasmija me i rasprši moj prvi utisak da u njemu neću imati dobrog sagovornika za priču.
Da kojim slučajem u Evropi postoji izbor za najveseliju familiju, Crna Gora bi definitivno imala svog favorita - porodica Adžović u ulcinjskom naselju Kodra bez dileme ne bi imala ozbiljnijeg konkurenta. To će vam potvrditi svi mještani Kodre, ali bi žiri naravno morao uzeti u obzir i način i uslove u kojima žive te familije, kao i imovno stanje učesnika. A dvorište i kuća Adžovića, odakle svakog sutona odjekuju poznate note dva Šabana, Bajramovića i Šaulića, na sve liče osim na mjesto gdje čovjek može normalno da živi ili makar boravi malo duže.
"Kako ispod šatora", pitam opet.
"Pa lijepo, moji su prosili po selima i tada nijesmo imali kuću nego šatore", pojasni Jozo i diže bocu hladnog “beksa”.
"Biće ovo krajnje interesantan razgovor", zaključih u sebi.
Na stolu skromna meza - paradajz i sir, ostaci pice, kobasica. Za stolom, osim nas, sjedi i Jozov rođak Muharem Adžović (47) i komšija Sreto Tomašević. Oko stola smeće, lim, otpaci, stotine praznih i zgužvanih limenki i boca piva…
Žene koje slušaju razgovor sjede na kauču sa strane ispred trošne kuće koja je valjda nekada bila garsonjera. Tu su i djeca koja radoznalo slušaju i gledaju nepoznate ljude.
Blizu stola je parkiran i “jugo” barskih tablica, a nešto dalje i crveni rashodovani “mercedes ”. Iza njega je objekat u kojem obitavaju Adžovići - improvizovana kućica napravljena od svega i svačega, koja ostavlja jeziv utisak na onog koji saznaje da tu živi čovjek. Saznajem takođe da su unutra televizor, frižider, dva kreveta, tri dušeka i ništa više. Između stola i kuće je i bar uština, svuda okolo zrikavci zriču, a u cijelom haosu, valjda smoren nesnosnom žegom, spava pas.
"Ovo je tvoj ker", obraćam se Jozu i opet dobijam odgovor koji izaziva osmijeh.
"Jeste, a osim njega držim i jednu malu ovcu", kaže on.
"Nije to ovca nego jagnje", ispravlja Muharem.
"Kupio sam ga malom za 16. rođendan, ali bilo mi je žao da ga koljem, pa sam ga ostavio da malo poraste", ozbiljan je Jozo.
"Do kada", pitam.
"Ako bog da, drugog avgusta na Ilindan ide u pekaru. Ali možda i prije jer je počeo da nervira komšije pošto im jede cvijeće u dvorištu", govori on.
"E boga mi, moram biti tu", meškolji se Muharem čim ču da će jagnje u pekaru možda i ranije.
"A čime se bavite", opet pitam pokušavajući da proniknem u suštinu njihovog očigledno teškog života jednostavne filozofije.
"Bavim se sirovinom", odgovori Muharem ekspresno.
"Kako to", pitam.
Nekad zaradimo po 10 ili 15 eura, desi se i 50 na dan, ali znamo da radimo i po tri dana uzalud. Ali za pivo i mezu moramo da imamo. Danas radimo da bismo imali za uveče. To nam je tradicija
"Nekad zaradimo po 10 ili 15 eura, desi se i 50 na dan, ali znamo da radimo i po tri dana uzalud. Ali za pivo i mezu moramo da imamo. Danas radimo da bismo imali za uveče. To nam je tradicija", priča Muharem i hvali se da zna “pet svjetskih jezika” - njemački, italijanski, romski, crnogorski i razumije albanski.
"Ma bio sam ja u Njemačkoj i Italiji. Radio sam tamo, bilo je dobro dok me žena nije prevarila. Ostavio sam u Njemačkoj i nju i jedanaestoro djece i došao ovamo prije osam godina", kaže Muharem i dodaje da ne zna kako se zovu sva djeca “jer svako od njih ima po dva imena”. Poslije kraćeg razmišljanja, reče da zna za rođendane dvoje djece, ali o devetoro unučadi ne zna ništa jer je poslije ženine prevare izgubio svaki kontakt sa njima.
"A zašto se ne čuje muzika", rekoh da izbjegnem ponovnu priču o prevari jer se Muharem bješe naoštrio.
"Jes', pa da se ne čujemo šta pričamo", matira me Jozo. Pitam ih imaju li omiljenog političara ili sportistu, pošto znam da su dva Šabana, što se muzike tiče kod njih, neprikosnovena.
"Mi smo ti i za Mila, jer da nije bilo njega, nama bi bilo malo loše", tvrdi Muharem koji navija za “Budućnost” i Crnu Goru
"Za mene je dobar onaj političar koji nam pomaže", filozofski pokušava Muharem da izbjegne odgovor, ali na moje insistiranje, otkri da poštuje Filipa Vujanovića.
"Mi smo ti i za Mila, jer da nije bilo njega, nama bi bilo malo loše", tvrdi Muharem koji navija za “Budućnost” i Crnu Goru.
Jozo ne voli političare, a na sport “misli samo kad trči”.
"Kako to", pitam.
"Pa lijepo, kad god ostanem bez goriva, trčim tamo-amo", kaže Jozo.
"Da li si pratio Evropsko prvenstvo u fudbalu", pitam Joza.
"Jes', pa da se nerviram i slomim televizor. Šta će djeca onda da gledaju", kaže on mrtav ozbiljan.
"Šta je za vas lijep život", pitam na kraju.
"To što imamo slobodu i zdravlje, to što svaku noć pjevamo i slušamo muziku, što se družimo i pijemo pivo dok god ga ima", kaže Muharem i dodaje da se raduju i danima kada ne pada kiša ili kada je hladno.
"Jozov krov je kao da ga nema, lije na sve strane, a ni mi ne možemo normalno da sjedimo i veselimo, nego se tada gučimo po ćoškovima", kaže Muharem. Jozo dodaje da sada kada je ljeto, pola familije spava napolju. Iako pije “beks ”, Jozo otkriva da najviše voli nikšićko “zidarsko”, misleći na bocu od pola litra dok je Muharemu draža “bomba” od dva litra.
"Sad počinje pjesma i veselje", kaže mi Tomašević dok odlazim od Adžovića pomiješanih osjećanja sjećajući se stare izreke da je svaka nesretna porodica, nesretna na svoj način.
Nemaju ni oni
Muharem kaže da bi država mogla da povede više računa o Romima, jer, koliko zna, od njih stotinu, samo jedan ode u penziju.
"Mogli bi i nama malo više da pomognu, ali gledam u ovaj televizor i čujem da nemaju ni oni.
Ne dolaze iz socijalnog
Adžović u Kodrama živi od zemljotresa 1979, nakon što je njegova majka tu od socijalnog dobila dvije montažne garsonjere. Ima dva brata, od kojih je jedan potpuno nesposoban za samostalan život. Osim petoro djece, ima i dvogodišnju unuku Jasminu. Svi oni žive od 150 eura socijalne pomoći i dječjih dodataka, od onoga što zaradi Jozo, a pretekne nakon kupovine piva i meze i od onoga što isprosi njegova porodica. Jozo kaže da niko iz socijalnog nije došao da ih obiđe i vidi u kakvim uslovima žive.
"Zvali smo, ali ne dolaze", kaže on. Ističe da, ipak, ima dobrih ljudi koji pomognu.
"Mora da se živi, šta ćeš", kaže sliježući ramenima. Uprkos svemu, Jozo i Muharem ističu da ima dana kada naprave i roštilj uz pjesmu.
Galerija
Bonus video:
