Veoma me raduje što je g. Veselin Mijajlović napokon odlučio da progovori o nekim kontroverznim aspektima svog i rada JU na čijem je čelu (uzged budi rečeno, Vlada Crne Gore u Zakonu o buždetu za 2012. ali i ranije godine RCUD naziva javnim preduzećem), pa makar to bilo i u neuspjelom pokušaju da, poput sipe kada je ugrožena pod vodom, ispusti mastilo i sakrije se od neumitnih činjenica. Žao mi je što nije iskoristio priliku da mi odgovori na pitanja koja sam mu na ove teme postavio (baš poštujući novinarski kodeks i profesionalizam za koji me on optužuje da ga kršim) još 18. aprila.
Čekao sam ga, dakle, više od mjesec dana isto kao i osnivače njegove JU iz MUP-a koji su takođe ćutanjem odgovorili na moje interesovanje. Da su imali argumente valjda bi ih saopštili meni kao novinaru i crnogorskoj javnosti uopšte, a da ih nemaju potvrđuje i Mijajlovićevo naknadno reagovanje na moje tekstove.
Dakle ni on, a ni poslovni mu partner Lorenc Marović iz Hrvatske nijesu demantovali, već naprotiv – potvrdili su ono što sam napisao i što je suština cijele stvari – da u radu Veselina i Danila Mijajlovića u RCUD i firmi „Akvanaut“ d.o.o. Podgorica postoji KONFLIKT INTERESA i vrlo vjerovatno, zloupotreba službenog položaja u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi. No, nije na meni da se bavim istraživanjem pravnih okolnosti ovog slučaja, već na državnom tužilaštu koje treba da radi svoj posao i sagleda sve okolnosti kao i dokaze koje sam im i ja spreman ponuditi.
Jedan od takvih dokaza je i dopis direktora RCUD-a Veselina Mijajlovića kompaniji „Porto Montenegro“ od 30.11.2009. koji ovdje prilažem, gdje im se Mijajlović zahvaljuje „na istrajnosti u zahtjevima prema izvođačima da se poštuju zakonskim propisi u oblasti izvođenja ronilačkih operacija u podmorju tokom radova na izgradnji marine „Porto Montenegro“. Mijajlović tu detaljno objašnjava dva slučaja zabrane izvođenja radova roniocima koje sam i ja naveo u svom tekstu. Zanimljivo, među njima je slučaj „ronjenja u akvatorijumu marine nepoznate grupe ronilaca koji nijesu imali odobrenje za izvođenje podvodnih radova“, a koji se po Mijajloviću desio 1. i 2. jula 2009, kada je u marini bila prisutna ronilačka ekipa njegovog saradnika i od ranije (na poslovima na Pivskom jezeru 2006)– Lorenca Marovića iz hrvatske firme „Manta diving“.
Još zanimljivije, Marović je onda posao postavljanja muringa na dnu marine okončao u saradnji sa privatnom firmom Mijajlovićevog sina Danila „Akvanaut“ Podgorica, da bi joj onda i prodao svoj specijalni ronilački brod-katamaran koji je i danas u vlasništvu „Akvanauta“. Stariji Mijajlović je menadžmentu marine dostavio i spisak kompanija koje su po njemu ovlašćene za izvođenje podvodnih radova u Crnoj Gori, među kojima je i sinov „Akvanaut“ ali zanimljivo, ne i Marovićeva „Manta Diving“ kojoj je po tvrdnjama iz reagovanja samog Marovića, „RCUD pružio maksimalnu pomoć u izdavanju našim roniteljima svih odobrenja koje smo trebali i dobili od RCUD-a u skladu sa propisima“. Stoga se „Manta“ vjerovatno odužila direktoru Mijajloviću angažujući na poslu u „Porto Montenegru“ kao partnera, firmu „Akvanaut“ sina Danila, inače, stalno zaposlenog u RCUD-u.
Pretpostavljam da je konflikt interesa i zloupotreba službenog položaja ovdje jasna čak i brucošima na studijama prava. U svakom slučaju, ja ću se u narednih nekoliko nastavaka priče o RCUD-u i Veselinu Mijajloviću potruditi da javnosti prikažem i neke aspekte rada i djelovanja te JU i njenog direktora koji joj do sada nijesu bili poznati jer je Mijajlović crnogorskim novinarima koji o moru i podmorju najčešće (čast izuzecima) baš i ne znaju puno, 10 godina uspješno prodavao rog za svijeću. Naravno, u skladu sa novinarskim kodeksom, Mijajloviću ću uvijek postaviti pitanja i on će imati priliku da o svakoj od njih saopšti svoje stavove. Prva sljedeća je tema o hidroarheologiji o čemu je on takođe već odbio da nam odgovori na pitanja poslata prije mjesec i po dana, a onda narednih sedmica i o njegovim stručnim kvalifikacijama, minulom radu na ratištu 1991. i van njega, nabavci opreme za crnogorska, ali i strana ronilačka društva i firme, putovanjima u Antib, te još mnogo, mnogo toga.
Mijajlović upadljivo zaobilazi temu Kluba za podvodna istraživanja „Aquanaut“ čiji je direktor sin Danilo, a on jedan od instruktora, a koja se bavi vrlo sličnim poslovima koje radi i RCUD. Ni na moja pitanja od 18. aprila, a ni u svom reagovanju na tekst koji ga je pogodio nije objasnio kako „Aquanaut“ koristi i na tržištu za svoje aktivnosti (koje naplaćuje) nudi smještajne i tehničke kapacitete RCUD-a. Možda će i to jednog dana odgovoriti istražnim organima kada oni počnu da rade svoj posao, a onda će im vjerovatno objasniti i svoje i veze RCUD-a sa NVO „Sub Aqua Fest“ o čemu takođe ništa ne govori u svom reagovanju. Tada možda i objasni kako je „Akvanaut“ sina Danila u maju 2008. “u pregovaračkom postupku bez prethodnog objavljivanja poziva za javno nadmetanje” sa JP “Vodovod i kanalizacija” Kotor sklopio posao vrijedan skoro 350 hiljada eura, a “kontakt osoba” ispred privatnog preduzeća Danila Mijajlovića, kako i stoji u dokumentaciji, bio je direktor državnog RCUD-a - sam Veselin Mijajlović.
Interesantno, opet nema ni odgovora da li je tačna informacija koju su „Vijesti“ dobile iz krugova bliskih američkom Stejt departmentu da RCUD nije uspio niti će naplatiti polovinu novca za to famozno razminiran u Bugarskoj kojim se Mijajlović hvali, a upravo zbog velikog „zadovoljstva“ Vlade SAD načinom na koji je Mijajlović (zlo)upotrijebio skoro dva miliona dolara novca američkih poreskih obveznika koje je Vlada SAD dala za opremanje i ustanovljavanje RCUD-a.
Dakle, pitanja je mnogo, Mijajlovićevih odgovora (za sada) malo, ali ja ću nastaviti da ga pitam. I naravno, da pišem!
Bonus video:
