Kada bi se riješio problem vodosnabdijavanja, život mještana u Zatrijepču u Malesiji nadomak Podgorice bio bi mnogo udobniji, a izgradnjom infrastrukture stvorili bi se preduslovi za vraćanje bivših mještana.
Nekada je za Zatrijebač postajala autobuska linija sa četiri polaska dnevno, pa je bilo slučajeva i da ne mogu svi da stanu u autobus. Da ima danas linija to bi mnoge poput Doka Dukaja, dugogodišnjeg novinara i potpredsjednika Udruženja karnevalskih gradova Crne Gore, vratilo barem vikendom u Zatrijebač.
Imaju u Zatrijepču danas sve što je moderni život donio televiziju, telefone... ali u odnosu kako je nekada bilo samo fali čeljadi.
Ljudi su počeli da prave vikendice, popravljaju stare porodične kuće, oru njive, prave puteve tako da u svakom selu ima domaćinstava.
Podatak, daje 1986. godine u lokalnoj školi bilo oko 240 učenika, a sada ima svega 40, sve govori.
U Zatrijebač dolazi puno svijeta iz Pođgorice i ravničarske Malesije da prave roštilj, pjevaju, druže se... i mnogi od njih koji su davno pošli napravili su kuće, imanja u Podgorici, ali ne zaboravljaju svoj kraj kada se prave skupovi, promocije i razna plemenska okupljanja.
Mlijeko, kajmak, vazduh...
Ako postoji ekološka oaza u Crnoj Gori, onda je to selo Zatrijebač, nadomak Pođgorice, gdje se zemlja još uvijek obrađuje na tradicionalan način, a krompir, kukuruz, mlijeko, kajmak se dobijaju u potpunosti prirodnim putem.
Zatrijebački krompir je poznat po kvalitetu i svojim ekološkim vrijednostima, a u tom selu još niko ne zna za vještačko đubrivo i pesticide.
Vozeći prema Zatrijepču, uvjeravam se u ljepotu Zatrijepča o kojoj Dukaj priča pejzaži, pogled na Podgoricu, kanjon Cijevne, Skadarsko jezero, Prokletije...
U bivšoj prodavnici koja je po tradiciji ostala mjesto okupljanja mještana koji su odoljeli da napuste zavičaj, srećemo nekoliko Zatrijepčana koji tu odmaraju.
Iako je 18. maj, na 850 metara nadmorske visine, gorjela su drva u šporetu, koji je iako dosta star, jedan od najstarijih vrsta pravljenih na Kosovu prije više od 30 godina, dobro grijao.
Dočekuju nas srdačnom dobrodošlicom i čašicom prijatnog razgovora, uz kafu, rakiju i meze, čuveni sir i pršut iz Zatrijepča, koje konobar i vlasnik prodavnice i konobe donosi na komentar mještanina Maraša Dedivanovića da "ima običaj gazda da prinese meze kad nam dođu gosti".
Ostao je Dedivanović još uvijek vjeran životu u Zatrijepču u kojem je život, naglašava, nekada bio lijep, pun mladih ljudi.
Kada se zaposlio kaže bilo je preko 200 domaćinstava u Zatrijepču, a kada je otišao u penziju 2000. bilo ih je oko 60, dok sada ima svega 30.
Ostao je Dedivanović još uvijek vjeran životu u Zatrijepču u kojem je život, naglašava, nekada bio lijep, pun mladih ljudi.
Poznavao sam Zatrijepčane, svi su me voljeli, čašćavali, zahvaljivali, a mogao sam sa sigurnošću i povjerenjem da dam pare, pisma, telegrame kojih je bilo puno iz inostranstva, svakom u selu, bilo djetetu ili odraslom čovjeku, bez bojazni da ih neće odnijeti kome su namijenjeni priča, i dodaje kako od 2000. otkako se penzionisao nemaju poštara u Zatrijepču, pa traže nekoga ko bi se zaposlio.
Imao si više povjerenja tada u dijete od 15 godina nego danas u odraslog čovjeka, eto takva su vremena bila, kaže on.
"Živjelo se siromašno ali smo pomagali jedni druge što god da nam je falilo. Mučna su to vremena bila, a jedino je drugarstvo bilo bolje nego danas. Ako ne bih imao večeru, donio bi mi tvoj brat, majka, otac i uglavnom nismo bili gladni. Neko je bio na državnom poslu, neko je čuvao stoku, prodavao meso, brašno. Narod se češće sastajao na sjednicima, igrali smo domina iz kafu, i tradicionalne igre na kojima je bilo puno svijeta. Znali bismo da idemo u druga sela, plemena, na svadbe, a ljeti se izlazilo na planinu", sjeća se. Najviše bi volio kad bi i danas bilo 200 domaćinstava u Zatrijepču kao kada se on zaposlio.
Omladine nema, pobjegla je i to što je ostalo imaju po 30 godina ne mogu da se ožene, nemaju posla. Osamdeset odsto omladine otišlo je trbuhom za kruhom iz Zatrijepča jer nije vidjelo perspektivu u ovom kraju.
Nekoliko sela, a jedno bratstvo
Njegov brat koji živi kod Omer Božovića u Dinoši stvorio je za sebe dobar život, gospodski, ali da mu neko kaže idi kod njega i živjećeš 10 godina ili ostani u Zatrijepču i živjećeš pet godina radije bi, ističe, izabrao Zatrijebač.
Ovo mjesto je lijepo za život, ja ga obožavam, rođen sam ovdje, tu mi je kuća i umrijeću tu objašnjava svoju ljubav prema svom rodnom mjestu.
U Zatrijepču ima nekoliko sela, ali su svi jedno bratstvo. Sjeća se Dedivanović kada je u selo došao nakon posljednjeg rata jedan vojnik i pitao: „Ima li ovdje Turčina".
"Ja mu kažem: „Nema ni Turčina ni Srbina, a od Fundine do Komova u ovo pleme su samo katolici Malisori". Nikad ovdje nisu živjeli ni Srbi ni muslimani, iako najviše naših žena je iz srpskih i crnogorskih kuća", kaže Dedivanović.
Gazda konobe i prodavnice Paško Ljucović već tri godine drži prodavnicu sa namjerom da pomenuti zatrijebački kraj ne bude skroz napušten.
Živio je u Americi 10 godina i boravak u tuđini natjerao ga je da vidi šta znači ljubav prema zavičaju.
"Otišao sam sa 23 godine iz Zatrijepča i u inostranstvu sam vidio koju vrijednost ima svoje mjesto i ljepota koju ima naša Crna Gora i pleme Zatrijebač. Palo mije na pamet na koji način da pokušam da oživimo ovaj kraj. Pozvao sam ugledne Zatrijepčane, razumne ljude bez uplitanja politike, koji su me podržali da osnujemo nevladinu organizaciju „Oaza 2000" kako bismo promovisali ideju da se između najekološkijih i najčistijih mjesta nalazi i Zatrijebač", kazao je Ljucović.
Pomenuti kraj ima dosta nedostataka na prvom mjestu dosta ljudi gaje napustilo, a put do Zatrijepča je vrlo loš, pa bi trebalo novi napraviti ili renovirati već postojeći. Veliki problem je, kako kaže, voda naročito u ljetnjem periodu jer nemaju izvorsku vodu pa svi žive od kišnice.
Galerija
Bonus video:
