U vremenu moderne tehnologije, brzog tempa života i opšte trke za novcem i zaradom, ljudi koji žive u skladu sa prirodom, uzimajući iz nje samo onoliko koliko im je dovoljno za najosnovniji život, prava su rijetkost.
Jedan od takvih posljednjih Mohikanaca je Ivica Novak iz Tivta, diplomirani mašinski inženjer i nekada glavni kontrolor u tivatskom Arsenalu za površinsku zaštitu materijala, a već godinama običan ribar i čovjek od mora.
Ivica Novak sigurno je jedinstven u Boki zato što u ribolov odlazi isključivo malom drvenom barkom na vesla, bez motora. On ima i poseban, reklo bi se gotovo filozofski odnos prema ribi, od koje živi već skoro 20 godina, i drži se devize da je iz prirode čovjeku dopušteno uzeti tek onoliko koliko mu je dovoljno da skromno preživi.
"Veslanje je, samo po sebi, neka vrsta harmonije pokreta, sklada pokreta i ljepote uživanja u jednom mediju kao što je more, koje je najmoćniji medij na zemaljskoj kugli. I sam boravak na moru uvijek čovjeku pričinjava zadovoljstvo, pri čemu svaki zvuk koji nije prirodan, remeti ljepotu te prirode i uživanja u njoj", objašnjava Novak “Vijestima” zašto skoro svakodnevno na more odlazi koristeći isključivo pogon na vesla, odnosno snagu sopstvenih mišića.
Kakav gušt...
On dodaje da ga i efekti njegovog nekadašnjeg posla u bivšem tivatskom vojnom brodogradilištu Arsenal, gdje je godinama bio izložen isparenjima raznih otrovnih boja i premaza za zaštitu metala, vjerovatno čine i dodatno osjetljivim na neprirodne mirise, pa i miris benzina i izduvnih gasova vanbrodskog motora kojem Novak, ne paleći ga uopšte, ne dozvoljava da nadvlada neponovljivo lijepu aromu joda koji karakteriše čistu morsku vodu.
Gušt upotpunjuje samo ravnomjeran šum spuštanja vesala u vodu i škripanje konopa na škarmima, dok mali kaić, iz koga Novak već godinama riba, polako odlazi do samo njemu znanih “posta” u Boki na kojima se lovi dobra bijela riba “od grote”…
Gušt upotpunjuje samo ravnomjeran šum spuštanja vesala u vodu i škripanje konopa na škarmima.
"Volim more, i dobro se osjećam na moru. Živeći skoro 20 godina od ribarskog ulova i odlazeći u ribolov na vesla, ja sam gotovo sve što bih kvalitetnije od ribe ulovio prodavao, a ono drugo sitnije sam jeo - tako da sam skoro 17 godina praktično postio i isključivo se hranio ribom, pa možda u tome treba tražiti razlog dobrog zdravlja i kondicije. U tom 'postu' sam vjerovatno i fizički i duhovno ojačao i u tome sigurno ima nečega", kaže naš sagovornik, koji je i veliki ljubitelj dobre knjige, pa raspolaže zavidnom bibliotekom naslova iz oblasti beletristike, istorije, umjetnosti, psihologije i filozofije.
Brancid, orada, pagar
Poljubi, pa vrati
Novak nema dilemu da čovjek, u slučaju potrebe, može preživjeti isključivo od mora i onoga što iz njega uzme. Ipak, u tome mora imati mjeru...
"U suštini, osnov je taj da je riba isto tako božje stvorenje kao i čovjek. Baveći se ribanjem, čovjek mora dobro voditi računa da to ne zloupotrebljava. Znači, čak iako bi mogao da se obogati, ne može sebi dozvoliti da izgubi poštovanje prema toj ribi kao plijenu i mora se racionalno odnositi prema ulovu", objašnjava Ivica svoj kredo.
U suštini, osnov je taj da je riba isto tako božje stvorenje kao i čovjek.
Novak najčešće riba parangalima – alatom koji podrazumijeva niz od nekoliko desetina međusobno po nekoliko metara udaljenih udica, vezanih na relativno kratkim komadima najlona, a sve to zajedno je vezano na jednoj jedinstvenoj struni – obično tanjem konopu koji se polaže u more, a njegova pozicija “fiksira” tegovima i plutačama na krajevima.
"Nijedan moj parangal nema više od deset udica. Riječ je o takozvanim pridnenim parangalima kojima ribam isključivo unutar zaliva Boke. Lovina su najčešće veliki brancini, pagri ili orade, a prošle godine sam ulovio dvadesetak komada te ribe od kojih je pojedničano svaka bila teža od pet kilograma. Neke su imale i više od 10 kila…", kaže Novak, dodajući da ulov ne zavisi od sreće, nego isključivo od znanja ribolovca.
Na more, kaže, odlazi malom drvenom gaetom dugom oko četiri metra.
Na more, kaže, odlazi malom drvenom gaetom dugom oko četiri metra.
"Barka koju sada imam stara je 56 godina. Nju je u Donjoj Lastvi napravio pokojni Krsto Stjepčević, stari čamčar koji je nekada radio u Arsenalu. Rađena je po viškom kalupu jednog malog kaića namijenjenog za isključivo lučki, odnosno ribolov uz obalu. Napravljena je od jedne vrste bijelog bora, a za spajanje elemenata korištene su vide od mesinga", kaže Novak, dodajući da je tako, po svim propisima građena drvena barka, izuzetno dugovječna.
To se potvrdilo i kada je lani radio malo veći remont svoje brodice pa je sa let-lampom palio sve naslage stare boje sa barke. Drvo koje se ispod njih ukazalo, iako staro više od 50 godina, bilo je bijelo i svježe, “kao da je juče ugrađeno”.
Svako jutro u zoru...(Foto: Nemanja Radonjić)
Poezija kretanja
Novak, koji je i iskusan jedriličar i instruktor jedrenja, slaže se sa ocjenom onih koji plovidbu broda pokretanog jedrima i vjetrom nazivaju “poezijom kretanja”.
“Uporedimo jedrenje sa, recimo, šahom – šah ima 64 polja i svaki igrač po 16 figura.To znači da se matematički može izračunati broj kombinacija da bi čovjek u šahu došao do pobjede. U jedrenju, od starta do cilja regate, ima bezbroj miliona mogućih kombinacija koje ti u metrima ili milimetrima ponekad omogućavaju da pobijediš svog protivnika”, ističe Novak, dodajući da je vrhunsko jedrenje jedan od najskupljih sportova na svijetu, a rekreativno jedrenje “aktivnost od koje se čovjek više ne može otrgnuti kada se jednom upozna sa njenim čarima”.
Galerija
Bonus video:
