Samohrana majka Rajka Lončarević i njen 13-godišnji sin David u danilovgradskom naselju Sekulići žive na rubu egzistencije u izuzetno teškim uslovima.
Izuzev malog stola i jedne police, frižidera i televizora imaju samo jedno drugo. U iznajmljenoj su kući koju plaćaju od socijalne pomoći i dodatka, što je ukupno 95 eura, a kad plate stanarinu, ostane im samo za struju.
Dok nije pao snijeg, skupljali su grane u šumi iznad kuće kako bi se grijali, ali to je sada neizvodljivo. Opštinski odbor Nove srpske demokratije juče im je donirao jedan metar drva i dva paketa hrane, a paket hrane nešto ranije dobili su i od OO DPS-a.
Da nevolja bude veća, Lončarevićima je pozajmljeni šporet na drva sagorio, pa sad nemaju ni to.
"Zdravlje mi je narušeno, ispred kuće je česma i tu perem suđe i robu, smrzavam se. Ovdje je sinoć voda ledila u česmi, nemamo bojler. Zaboravljeni smo od svih i neshvaćeni. Valjda ljudi ne razumiju da neko može živjeti u ovakvim uslovima, a mi jedva preživljavamo", priča Rajka.
Uprkos uslovima u kojima živi, David je odličan učenik sedmog razreda, i dobar slikar. U školi u kojoj je učio prije nego što su prošle godine doselili u Danilovgrad imao je izložbe slika.
"Moj sin je đak. On raste, treba ga obući, potrebne su mu knjige, obuća. Petnaest dana je išao mokar u školu jer nema što da obuje, a onda mi je jedna prijateljica uzela patike na rate, makar su mu noge suve. U školi im zadaju nešto da rade na računaru, a on može samo da ga sanja, jer nema ni krevet, spava na tuđem ležaju koji čak nije ni na izvlačenje. Nemamo ni krov nad glavom. Ja sam živjela dobro, ali kad sam ostala bez posla, razboljela sam se i dobila milion nekih drugih problema, onda sam prodavala prvo svoju odjeću na buvljaku, a onda namještaj. Od toga smo živjeli jedno vrijeme, ali sad nemamo ništa. Kada je dolazio Velimir Đoković iz Nove i donio pomoć, kao da mi je neko najrođeniji došao. Dala bih i ovo što imamo samo da se ugrijemo, jer smo se ovdje smrzavali", priča Rajka.
Lončarevići hranu uzimaju u prodavnici blizu njihove kuće i zahvalni su gazdi prodavnice, jer ima razumijevanja za njihovu situaciju. Bez obzira na to što na kraju mjeseca ona plaća te račune, kaže, veliko je kad zna da negdje može uzeti hljeb za svog sina.
“Za mene je najveće bogatstvo to što mi je on zdrav i vaspitan uprkos svemu ovome. Potpuno sam mu posvećena, ali znam da od nečega mora da se živi. Mislim da bi sad kad sam u krizi trebalo neko da se okrene na nas, ja ne bježim od posla, radila bih bilo šta. Privatnici moraju da shvate da i nama malo starijima treba posao, a ne da traže samo nekog do trideset godina. Radila sam, čistila zgrade, prodavala na buvljaku, ali sada ne radim, a bez obzira na zdravlje radila bih od jutra do mraka, jer sam se zaklela da dok dišem za mog sina ću se boriti”, kazala je Rajka.
Ona priča da je dok se bolje živjelo pomagala sirotinji i da nije slutila da će ona sada biti u ovakvoj situaciji.
Galerija
Bonus video:
