Podgorički sajdžija voli Prokletije

"Ponekad sretnemo čobane, razgovaramo slobodno, kao da se godinama poznajemo, dočekaju nas u svoje glade da jedemo i pijemo sa njima"
158 pregleda 0 komentar(a)
sajdžija Pejović, Foto: Jovan Stanišić
sajdžija Pejović, Foto: Jovan Stanišić
Ažurirano: 05.02.2012. 19:07h

Prije deceniju i po podgorički časovničar Dušan Pejović (60) shvatio da se njegov život pretvara u monotoniju cjelodnevnog sjedenja u radnji sa satovima, u smisao „ića i pića“, i odlučio da stavi tačku tako što će se pridružiti planinarima, ali je na prvom ispitu - usponu na planinu Rumiju - pao. Odustao je na pola puta.

Koliko se sjeća, uzrok je bio u nedostatku volje, ili u izostanku odgovora na pitanje zašto se popeti na 1.700 metara nadmorske visine. Međutim, taj događaj kasnije je bio glavni motiv da nastavi sa planinarenjem.

"Čekao sam ostale da siđu u podnožije Rumije sa sendvičom u rukama i pokajao se što lako odustadoh. Rekao sam sebi da se tako nešto neće ponoviti. I danas najviše volim uspon na Rumiju", rekao je Pejović, čija se časovničarska radnja nalazi u „Gradić Pejtonu“.

Vikend za anti stres

Mobilni operateri vjerovatno zadovoljno trljaju ruke ponedjeljkom, jer se telefonske linije usijaju još u petak, kada ljubitelji planinarenja počinju zvati jedne druge i pitati „đe ćemo u neđelju“. Pejović kaže da su pripreme temeljite.

"Bili smo i na Zabajskom jezeru iznad Mojkovca u Nacionalnom parku Durmitor i prosto nijesam mogao da vjerujem da tako nešto postoji"

"Pored opreme spremamo i razne vrste hrane, može lako to biti riba u konzervi, salate... a uživa se na poseban način u svemu što se pojede u predivnom prirodnom ambijentu. Šalimo se da u takvoj hrani ne uživa ni bivši američki presjednik Džordž Buš. Veoma je interesantno jesti hranu u prirodi i to je poseban doživljaj", rekao je Pejović.

Pet radnih dana u sedmici se opravljaju časovnici, a vikend je rezervisan za planinarenje. Najljepše planine su Prokletije, kaže Pejović, i dodaje da je pejzaž najinteresantniji u Gusinju, Plavu i Rožajama.

"To je pravo kameno more sa izvanrednim vidicima. Podjednako je interesantan pejzaž albanskih Prokletija. Međutim, nije to prosto pješačenje i upoznavanje sa crnogorskim predjelima već i ljudima koji tamo žive.

Ponekad sretnemo čobane, razgovaramo slobodno, kao da se godinama poznajemo, dočekaju nas u svoje glade da jedemo i pijemo sa njima. Bili smo i na Zabajskom jezeru iznad Mojkovca u Nacionalnom parku Durmitor i prosto nijesam mogao da vjerujem da tako nešto postoji", rekao je Pejović.

Planina dijeli lekcije

Planinarska tura može da broji 150 ljudi. Osim zadovoljstva uspinjanja, Pejović ističe dobro raspoloženje i druženje.

"U Kučima ima preko dvadeset vrhova preko dvije hiljade metara i prelijepa planinska jezera"

"Uspon je izvanredno iskustvo. Iako smo u grupi, dokazujemo se prije svega sebi, druženje je na nivou, pazimo jedni na druge a posebno na novajlije. Veoma je važno imati dobru opremu.

Međutim, svako od nas ponese na put ono što smatra potrebnim. Ljeti nosimo šatore, vreće za spavanje, jer znamo i da prenoćimo u planini, a ako se kojim slučajem pometete, tačno znate koji dio opreme vam nedostaje", rekao je Pejović.

Planinarske ture obuhvataju uspone na planine Srbije, Hrvatske i Albanije, a Pejović kaže da je član više planinarskih društava.

"Još nijesmo upoznali Kučke planine. U Kučima ima preko dvadeset vrhova preko dvije hiljade metara i prelijepa planinska jezera. Najmlađi planinar je mali Brajović (14). Roditelji ga dovedu na mjesto polaska. Vodič pazi na njega i na nas, a mi svi na malog Brajovića. Roditelji kažu da je bolje da je sa nama nego na ulici", rekao je Pejović.

Siti maniti

Ono što postiže časovničar Pejović na planinarskim turama nešto slično sugrađaninu Branku Gegu Laličiću (77) uspijeva u gradskoj zoni - svakodnevno pješači deset kilometara.

"Pokušao sam u početku da pješačim sa ženom, ali je ona odustala"

"Ušlo je pješačenje u krv i dušu", kaže Gego, dok stojimo u časovničarskoj radnji „Pejović“.

Gego kaže kaže da je ostarao za planinu, a to objašnjava vokabularom profesionalnog vozača.

"Svećice su već zarđale. Pješačenje pomaže da se napuni akumulator", pojašnjava Gego svoj motiv za fizičku aktivnost.

Dok priča o svojem životu saznajemo da je fudbal volio više od rada, i da je po sportskim uspjesima bio uzor Dušanu Pejoviću, koji na to potvrdno klima glavom.

"Ponekad smo kotrljajući kotur, i bosi stići do Tuzi, poslije na fudbal, pa na crne murve"

"Radio sam u „Titeksu“ i nijesam bio baš neki radnik u preduzeću. Penzioner sam 22 godine. Pokušao sam u početku da pješačim sa ženom, ali je ona odustala. Ona je mlađa 13 godina, ali ima problema sa kičmom", rekao je Gego.

Zdravlje ga dobro služi iako su doktori nedavno otkrili da mu „otkucaji srca nijesu jaki kao nekada“.

"Doktor još u mene nije nož ubača'", kaže zadovoljno Gego prisjetivši se da je mlad svirao gitaru i da se „omladina bolje družila“ u njegovo vrijeme.

"Svi su tada pješačili, a nije bilo automobila kao danas. Ponekad smo kotrljajući kotur, i bosi stići do Tuzi, poslije na fudbal, pa na crne murve. Kući dođemo crnih usana da se zna da smo se najeli crnih murava. Ako izađeš na ulicu sa parčetom hleba, eto ga neko da ti traži griz. Tako je to tada bilo... A sada, gledam, siti maniti. Drugačije je bilo ranije...", rekao je Gego.

Bonus video: