Kažu da čovjek tek kada izgubi zdravlje shvati da je ono najveće bogatstvo koje ima. Slavoljub Jokić iz Nikšića zna to već 17,5 godina.
Igrao je folklor – osam godina u KUD-u „Čelik“ i isto toliko u „Zahumlju“. Bavio se kuglanjem, i 1993. godine proglašen je za najboljeg kuglaša Crne Gore. Bio je vatreni navijač „Crvene zvezde“ i za osam godina odgledao je svih 16 derbija.
I onda 13. jula 1994. godine, dok je vozio bicikl na njega je naletio automobil i Slavoljub je ostao nepokretan i slijep. Zauvijek su umirene noge koje su „plele“ mnoga kola i, ne svojom krivicom, „osuđen“ je na vječiti mrak.
"Za ovih 17,5 godina nema dana da me nešto nije boljelo. A svakim danom je sve gore i gore. Svake sedmice zovem hitnu da mi daju trodon injekcije jer toliko boli da mi ništa drugo ne pomaže. Imam kamenac u bubregu, a drugi bubreg je otkazao, kamenac u bešici, ruke me bole, stomak... A glavobolja ne prestaje. Ne znam šta me sve ne boli. Najgore je kada me odjednom zaboli sve, pa ne znam koju tabletu prije da popijem. Uzmem onu koja mi je najpreča, pa nakon dva sata novu i tako redom. Pola dana mi prođe dok popijem svaku tabletu" priča Slavoljub.
Prije nego što je stigla ekipa „Vijesti“ Slavoljuba je posjetila hitna služba i dala mu trodon injekciju.
Humanisti ne treba ime, već samo srce
Kada je prije deset godina direktor Kulturno-kreativnog centra „Akord“ Dragan Knežević saznao za nedaću koja je zadesila Slavoljuba, odlučio je da organizuje humanitarne koncerte i tako pomogne čovjeku koga smatra „herojem ovoga vremena“. Kako tada, tako i danas. Večeras su na „Sceni 213“ u 18 i 20 časova održana dva poklon-koncerta pod nazivom „Slavoljubu s ljubavlju“. I sjutra će u istom terminu članovi „Akorda“ u ime humanosti pokazati nikšićkoj publici šta su to radili u toku godine, kada je igra, ples, pjesma i moda u pitanju.
"Marina Babić, moja školska drugarica, često mi dođe da mi nešto pročita. Preko nje sam se upoznao i sa jednom Ruskinjom Oksanom Krijevnom Vojinović koja ovdje živi i studira i koja mi je dosta pomogla. Zahvaljujući njoj mogu reći da sam dobio pomoć iz inostranstva - kaže Slavoljub koji je i pored muke koja ga je zadesila sačuvao smisao za humor.
Oksana je sa kolegama sa fakulteta sakupila 50 eura i poklonila Slavoljubu, donosila mu je namirnice i sredstva za higijenu, a nedavno je zajedno sa Crvenim krstom i Anom Drekalović kupila “dormeo” dušek i jastuk.
"Miodragu Ćetkoviću, sa kojim sam se pobratimio, ne mogu se nikada odužiti. Šta je taj čovjek sve za mene uradio ne bi niko. Tu je i jedan stariji gospodin iz Kličeva koji ne želi da se predstavi. Dolazi svaki treći mjesec i donese mi po stotinu eura. Veliko mu hvala. Neće ni da sjedne ni da pojede i popije ništa. Samo donese novac, upita za moje zdravlje i ode. Zoran Vučeljić, vlasnik Radija’083, sa kojim sam nekada radio u Željezari mi svake Nove godine donese novac i poklon. Ima tu još ljudi i bojim se da ću nekoga zaboraviti", kaže čovjek koji je 24. septembra napunio 50 godina i koji nikada nije tražio pomoć.
Ljudi bi sami dolazili i pomagali koliko mogu
Njegova sestra Tatjana Tomanović, koju je sa sinom Milošem, ujakovim mezimčetom, ekipa „Vijesti“ zatekla kod Jokića kaže da humanih ljudi ima, ali i da se zna ko su najhumaniji.
"Humanosti ima, ali ja uvijek kažem da što je dublji džep to je humanost manja. Humani su ljudi koji sami dosta teško žive i oni su ti koji hoće uvijek da pomognu. To si najhumaniji ljudi. Upravo takvi ljudi su mom bratu najviše pomagali. A što se tiče institucija, slaba je pomoć od njih", kaže Tatjana.
Majka Milosava slabog zdravlja
Slavoljub živi sa sedamdesetdvogodišnjom majkom Milosavom koja je, takođe, slabog zdravlja.
"Nikakvog sam zdravlja. Trebalo bi sada da operišem štitnu žlijezdu, a imam i kamenac u bubregu, žuč mi nikakva... Ali, mnogo se ne interesujem za moje zdravlje, samo da njega ne boli - kršeći ruke priča Milosava koja je prije tri godine izgubila sina, a prije šest muža.
Slavoljub je prije nesreće radio u Željezari 11 godina i sada prima oko 100 eura invalidnine, a Milosavina penzija iznosi 140 eura
Ostali su joj Slavoljub i dvije udate kćerke – jedna u Nikšiću, druga u Novom Sadu.
Slavoljub je prije nesreće radio u Željezari 11 godina i sada prima oko 100 eura invalidnine, a Milosavina penzija iznosi 140 eura. Treba platiti ljekove, komunalije, kupiti higijenska sredstva i preživjeti. Snalaze se nekako. I ne žale se.
Dvije želje – nestanak bola i povratak drugova
Slavoljub voli sport i muziku, posebno etno i Biljanu Krstić. Voli i da „čita“. Učlanio se u Biblioteku za slijepe i uzima CD-ove koji mu pomažu da lakše podnese bol i samoću.
"Naručim neki CD iz religije, neki roman, komediju. Skoro sam 'pročitao' 'Idiota' od Dostojevskog a namjeravam da naručim i 'Anu Karenjinu'", kaže Slavoljub i dodaje da ima dvije velike želje – da nestane bol i da se vrate drugovi.
"Skoro sam 'pročitao' 'Idiota' od Dostojevskog a namjeravam da naručim i 'Anu Karenjinu'", kaže Slavoljub
"Moja najveća želja je da me što manje boli, da što bezbolnije provedem ostatak života. Volio bih i da mi se vrate stari drugovi, da dođu da me obiđu i da popričaju sa mnom. Željan sam razgovora sa njima. Ali nema ih. Dolazili su prve dvije godine drugovi iz 'Zahumlja' i sa kuglanja, a od tada skoro niko. Tu su Miodrag, Dragan, Marina... Nekada sam se hvalio koliko drugova imam, a sada sam ih željan", reče sa tugom, većom od njegove bolesti, Slavoljub, i ućuta.
Drugovi su ga zaboravili, ali svi oni koji nijesu zaboravili šta znači humanost treba samo da odu do Prve banke i na ime Slavoljuba Jokića uplate onoliko koliko mogu. Njemu i njegovoj majci svaka pomoć je dobrodošla.
Br. žiro-računa: 535-0100200088160-05 sa pozivom na račun 535-1-76
Bonus video:
