Mladić romske nacionalnosti sa ispruženom rukom prema vozačima koji zastaju na raskrsnici. Stoji nepomično, pogleda praznog i sa ljepljivom trakom preko usta, nijem na zapitkivanja prolaznika.
Romska organizacija mladih “Koračajte sa nama - Phiren amenca”, izvela je nedavno višednevni performans u centru Podgorice, u nadi da će, kad već ne mogu apeli, tišina proizvesti efekat krika, koji bi trebalo da probudi svijest o problemu dječjeg prosjačenja u Crnoj Gori i o mogućim užasnim posljedicama koje se ignorišu.
“Jedni su nezainteresovano prolazili, drugi su zaustavljali svoje automobile i izlazili da im daju novac, ostali su pokušavali da pričaju sa performerima i izvuku određene informacije, a pojedini su čak bili spremni da stanu pored mladih aktivista i takođe prose“, kaže direktor ove organizacije Elvis Beriša.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, Evropske komisije i Državnog sekretarijata SAD, prosjačenje predstavlja najrasprostranjeniji vid ekonomske eksploatacije djece u regionu, pa i u Crnoj Gori.
U svojim izvještajima, te međunarodne institucije navode da je Crna Gora i dalje zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada, a da su djeca, u najvećoj mjeri romskog porijekla, primoravana na prosjačenje.
Crna Gora se i Konvencijom o pravima djeteta obavezala da će štititi i osigurati prava djeteta, kao i da će osigurati da se domaćim zakonima ne dozvoli uključivanje djece, pod bilo kakvim okolnostima, u prostituciju, pornografiju i prisilan rad.
Međutim, situacija u praksi je drugačija, pa se stiče utisak da crnogorske institucije, ali ni građani, ne mare mnogo za veliki broj djece koji svakodnevno možemo vidjeti kako prose na ulicama.
U izvještaju Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Crnogorskog ženskog lobija, iz februara prošle godine, ističe se da poseban problem predstavlja nedostatak preciznih statističkih podataka o rasprostranjenosti dječjeg prosjačenja, kao i reviktimizacija žrtava koje vrlo teško nalaze izlaz iz „začaranog kruga“ prosjačenja.
Prema podacima Kancelarije za borbu protiv trafikinga, u Skloništu za žrtve trgovine ljudima tokom 2016. godine je bila smještena samo jedna potencijalna žrtva trgovine ljudima - prisilnog prosjačenja.
Uprava policije je ranije objavila da je prošle godine podnijeto oko 60 prekršajnih prijava zbog prosjačenja, najčešće roditelja koji šalju djecu da prose. Iz ove Uprave su gotovo mjesec dana ignorisali zahtjev CIN CG-a da nam obezbijede sagovornika na temu prosjačenja.
Prihvatilište bi bilo bolje od doma za prestupnike
Elvis Beriša u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), kaže da prema njihovim saznanjima, u našoj zemlji ne postoji organizovano prosjačenje. Od policije do sada, kako kaže, ni oni nijesu dobili odgovore o tome da li imaju saznanja o organizovanom prosjačenju.
Na drugoj strani, iz Centra za socijalni rad su im rekli da najčešće roditelji navode djecu da prose zbog loših uslova u kojima žive. Phiren amenca je tokom 2016. godine i početkom 2017. na teritoriji Podgorice identifikovala 20 djece koja redovno prosjače na ulicama glavnog grada.
„Sigurni smo da ih ima više, posebno na primorju tokom ljetnje sezone. Uzrast ove djece se kreće od dvije do 17 godina. Konstantno se broj djece koja žive i rade na ulici povećava“, naveo je Beriša.
On ističe da su tokom 2017. godine, razgovarajući sa romskim porodicama i predstavnicima osnovnih škola u Podgorici, otkrili da je više od 50 djece van školskog sistema, a još toliko bi moglo da napusti školu.
„Kao najslabiju kariku u lancu institucija škole navode Centar za socijalni rad koji, prema njihovim navodima, ne reaguje adekvatno, a ponekad uopšte i zbog toga djeca su i dalje na ulici“, naveo je Beriša.
On ocjenjuje i da je veliki problem to što ne postoji koordinisanost institucija za adekvatno rješavanje ove pojave, nedovoljna senzibilnost većine službenika da se uhvate u koštac sa dječjim prosjačenjem, neadekvatan pravni i zakonodavni okvir i čekanje institucija da posao završi neko drugi umjesto njih.
Tu je i dugogodišnja praksa nečinjenja, svojevrsni podstrek iz institucija da se djeca bave prosjačenjem, jer ih „ne diraju“ kada ih zateknu da to rade.
„Prisutni su i stereotipi i predrasude o tome da je prosjačenje stil i tradicija života Roma“, naveo je Beriša
Sve ovo bi se riješilo, prema njegovim riječima, uspostavljanjem ili obezbjeđivanjem prihvatilišta u kojem bi se zbrinula sva djeca, koja su žrtve nasilja i ulice, a koja bi paralelno radila sa osnaživanjem njihovih porodica. Često se dešava da dijete zatečeno u prosjačenju, bude smješteno u Domu za maloljetnike sa vršnjacima koji su u sukobu sa zakonom. Kade se ta djeca vrate roditeljima, a možemo ih istog dana opet vidjeti na ulici.
„I sami radnici u ovom vaspitnom domu kažu da toj djeci nije mjesto tamo i da oni nemaju mogućnosti i uslove da rade sa njima“, kaže Beriša.
Milić: Ne pomažete im ako im dajete novac
Koordinatorka Defendologija centra u Nikšiću Jelena Milić za CIN-CG ocjenjuje da su djeca koja žive i rade na ulici u velikom riziku da postanu žrtve trafikinga. Ona ističe da su ove godine imali tri slučaja seksualnog zlostavljanja te djece, te da su postupci u toku.
„Svi ti slučajevi pokazuju da ta djeca preživljavaju najstrašnije oblike nasilja, torture, nerijetko ih tuku i porodice i građani“, navela je ona. Djeca su, prema njihovom iskustvu, najčešće iz romsko-egipćanske zajednice i izložena su brojnim oblicima nasilja, a njihove porodice su obično i njihovi eksploatatori.
„Građani moraju da znaju da ne pomažu djeci kada im daju novac, jer to njihovi eksploatatori uzmu, vrlo često roditelji ili staratelji“, istakla je Milićeva.
Djeca su, prema njenim riječima, izložena nasilju ukoliko ne donesu novac. Primijetili su i da tu djecu često šalju na primorje tokom sezone, te da tokom ljeta dolaze i ljudi iz regiona najviše, pa se obim prosjačenja širi.
„Sve se to može povezati sa trafikingom, sve ove vrste eksploatacije koje se dešavaju u primorskim gradovima, jer ih tamo neko iskorišćava, radno eksploatiše, rade teške poslove, nose vreće ispred kafića, čiste snijeg zimi sa krovova za pet eura“, pojašnjava Milićeva.
Posebno su, ističe ona, ugrožene djevojčice, višestruko diskriminisane i u velikoj opasnosti da postanu žrtve trafikinga.
“Te djevojčice često preživljavaju najstrašniju sudbinu, zlostavljanja i zanemarivanja. One ne biraju svoju sudbinu, već ih ona nosi tamo gdje drugi odrede, obično roditelji”, objašnjava Milićeva.
Ona ističe i da ima i situacija gdje prose djeca i odrasli iz boljestojećih porodica, ali one nijesu česte.
„Imamo i porodice koje idu od grada do grada, koje to vide kao svoje osnovno zanimanje. Bilo je i situacija da pokupe po desetoro djece u kombi, pa ih ostave po raskrsnicama da prose. Imamo i slučajeve da dođu roditelji poslije par sati i objašnjavaju kako su dijete poslali u prodavnicu, pa se izgubilo, a oni ga, u stvari, ostave na ulici da prosi“, ispričala je koordinatorka Centra.
Česte su slike i da roditelji tjeraju djecu da im donose alkohol, cigarete, gorivo, te da ako ne isprose dovoljno novca, ne smiju doći kući.
“Represivni način rada nije uvijek dobrodošao, s nekim porodicama mora se raditi na drugi način da bi se eventualno nešto promijenilo”, istakla je ona. Obično su to, objašnjava, potpuno disfunkcionalne porodice i ta djeca nerijetko kasnije postaju izvršioci a često i žrtve krivičnih djela.
Veliki problem je, dodaje, i zloupotreba beba.
“Sumnjamo da roditelji zloupotrebljavaju djecu, pa im čak daju i razna sredstva kako bi bila mirna. Nelogično je da dijete spava cijeli dan”, istakla je Milić.
Govoreći o saradnji sa institucijama, ona je navela da se ranije dešavalo da imaju problem sa centrima za socijalni rad.
„Najčešće je to nerazumijevanje i neprihvatanje da problem postoji. Ne mogu da kažem da oni neće da sarađuju, ali se vrlo često s njihove strane dešavalo da imamo negiranje ove pojave ili je njegov značaj umanjivan u smislu kako je to mali broj djece, što ne odgovara stvarnosti. Vidite svakodnevno koliko ljudi na ulici traži novac, problem je raširen do te mjere da je uočljiv svakom građaninu“, navela je Milić.
Problem je, upozorava ona, što te djece često nema u matičnom registru rođenih, nijesu korisnici materijalnog obezbjeđenja porodica, pa im centri ne mogu pomoći. Prema njenim riječima, saradnja institucija i građana mora biti na mnogo boljem nivou. “Mnogo veća pažnja mora se posvetiti djeci koja žive i rade na ulici, jer je to jedna od najugroženijih grupacija u Crnoj Gori“, istakla je Milić.
Građani skoro nikad ne prijavljuju prosjačenje, kao ni institucije koje bi trebalo da se bave time.
“Mijenjanje svijesti je dugotrajan proces. Nije dovoljno razvijena svijest o štetnosti i problemu prosjačenja kod nas“, rekla je Milićeva.
Umjesto novca – bonovi
Koordinatorka Defendologija centra Jelena Milić vjeruje da bi trebalo kažnjavati i građane koji daju novac prosjacima.
„Propisana regulativa je jako dobra, ali ima jedan nedostatak. Trebalo bi kažnjavati svako ponašanje građanina koji davanjem novca podstiče tu djecu i njihove roditelje da ostaju na ulici“, objasnila je ona.
Centar će pokušati da sa Ministarstvom rada učestvuje u projektu kojim bi građanima omogućili alternativne načine kako da pomognu, kroz obezbjeđivanje kupovine određenih bonova, kojima bi prosjaci mogli da u određenoj organizaciji i dobiju hranu i odjeću.
„Kaznena politika je dosta blaga. Problem prosjačenja se posmatra kroz sažaljevanje, pa kazne nijesu na nivou propisanih za ta djela“, istakla je Milićeva.
Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Zakon o javnom redu i miru takođe predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela “zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica” sa kaznom od tri do pet godina zatvora i “trgovina ljudima” za koju je propisano od tri do deset godina zatvora.
Prvi put na tuširanje
Defendologija centar se bavi i djecom koja prose i njihovom užom rodbinom kroz psihološka savjetovanja, izlete, druženja, kreativne radionice, posjete porodicama.
Osim toga, obezbjeđuju im tuširanje, šišanje, pranje veša, obroke i razne donacije.
“Ima slučajeva da se dijete nije istuširalo nikad, da ne umije da koristi tuš, fen i slično”, navodi Milićeva.
U Nikšiću imamo oko 30 djece koja žive i rade na ulici, mada je to broj koji varira, od čega je 15 stalno na ulici. Oko 90 korisnika gotovo svakodnevno dolazi u Centar”, rekla je Milićeva.
U Centru borave djeca od 5 do 18 godina, ali vrlo često i njihova mlađa braća i sestre koji dođu sa njima.
Bonus video:
