Ifeta Rašić iz Gusinja, koja se bavi domaćom radinošću dobitnica je prve nagrade iz pomenute oblasti, na sajmu Poljoprivrednih proizvoda i domaće radinosti, koji se održao u Petnjici.
Ona je ujedno i tvorac sve poznatije etno "Gusinjske sobe", koja opisuje život i tradiciju plavsko-gusinjskog naroda u prošlosti, a na sajmu je bila i jedina predstavnica iz plavske opštine.
Ifeta kaže, da je bila iznenađena prvim mjestom, te da je interesovanje članova organizatora sajma i gostiju za njen štand bilo ogromno.
"Imajući u vidu da "Gusinjsku sobu" imam već 30 godina, prvi put sam i izlagala na nekoj od manifestacija i uopšte se nisam nadala nagradi, jer mi je motiv bio, da se bar neki detalji iz te sobe vide na sajmu. Nijesam mogla čitav etno-inventar odnijeti na sajam, ali jesam dio, međutim, pokazalo se, da je i to pun pogodak, s obzirom na interesovanje. Posjetioci su se najviše zadržavali na našem štandu i najveće interesovanje im je bila tradicionalna gusinjska nošnja koju nose djevojke kada se udaju", kazala je Rašić.
Ona je dodala da za eksponate u ovoj sobi vlada veliko interesovanje, te da ovim radom ne želi nikakvu zaradu, jer joj je cilj da sačuva sve stvari i tradiciju predaka od zaborava.
"Već četiri sobe se tokom ljetnjih mjeseci nalaze u Domu kulture i prikazuju u sklopu manifestacije "Gusinjsko ljeto", od ove godine, zahvaljujući direktoru Feridu Šarkinoviću. Soba sada ima svoj stalni kutak u Domu i tu posjetioci mogu dolaziti svim danima, ne samo tokom ljeta. Moj cilj je da sačuvam od zaborava našu tradiciju i eksponate, među kojima ima onih starih i preko dva vijeka, kako bi buduće generacije znale kako su živjeli njihovi preci. Ja sam svoj prvi vez napravila sa 13 godina i tako je sve ovo počelo i dok god budem mogla, nastaviću da ovu sobu njegujem, kao u ono doba, kada su svi predmeti, danas ekponati, tada služili za svakodnevni život", kazala je Rašić.
Zbog dževre se i krv prolivala
"Gusinjska soba" posjeduje kućni inventar koji se koristio prije 100 godina i više, u kojoj se između ostalog nalazi i veliki broj ručno vezenih radova, među kojima i dževre-marame vezene zlatnim nitima.
"Djevojka bi tu maramu dala momku i ona je momku koristila kao dokaz da će biti njegova žena i ničija više i to je bio nepisani zakon za narod u to vrijeme. Nalik današnjim vjereničkim prstenima, ali dževre je drugačije, jer se danas dešava da se prsten vrati bez posljedica. Kod nas se i dan-danas prepričavaju priče o onima koji bi prekršili to nepisano pravilo".
"Dešavalo se da otac ili brat, ili stric, ujak, daju djevojku nekome drugome, a ne momku kojem je ona dala dževre. Onda bi taj momak otišao kod njene rodbine i pokazao bi njenima maramu. Ako i preko toga, tom momku ne vrate djevojku ili mu za ženu ne daju neku djevojku iz te kuće, dešavalo bi se da dođe i do krvoprolića", kazala je Rašić.
Galerija
Bonus video:
