Mještani sela Rujište kod Berana ogorčeni su što ni ove školske godine zgrada područnog četvorogodišnjeg odjeljenja u njihovom selu nije renovirana, pa djeci, tvrde, u svakom trenutku prijeti opasnost od urušenog krova ili napuklih zidova.
Zbog dugogodišnjih problema ovu školu su već ranije napustili neki učenici, tako da su ostala samo tri đaka, a mještanin Miloš Petrić svoje dvoje djece odbija da šalje na nastavu.
„Da se odmah razumijemo i da to ne bi bilo zloupotrijebljeno. Mene priča o jeziku ne zanima, i ja djecu ne šaljem u školu isključivo zbog toga što mogu da stradaju u toj staroj zgradi, koja svakog časa može da se uruši. Sve smo mi to lijepo napisali ministru u pismu sa potpisima nas roditelja učenika, i drugih mještana čija će djeca ići jednom u ovu školu. Poslali smo mu i fotografije, da vidi kako se drvenim letvama potkočuju krovne grede“, kaže Miloš.
On podsjeća da je još prije tri i po godine jedna komisija iz resornog ministarstva na čijem čelu je bio Semir Bučan konstatovala da zgrada ne zadovoljava minimum uslova za rad.
Petrić: Spreman da ustupi objekat pored njegove kuće
„Poslije toga, Ministarstvo prosvjete, u saradnji sa Ministarstvom poljoprivrede i lokalnom upravom dodijelilo je 5,4 hiljade eura, namjenski za rekonstrukciju, ali direktor matične škole iz Štitara Srđan Ostojić taj novac nije upotrijebio u Rujištima. Tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović mu je na jednom zboru rekao da nije smio da ih potroši u druge svrhe“, priča Petrić.
On dodaje da je obećana nova pomoć od pet hiljada eura, koja bi bila uplaćena opštinskoj Direkciji za izgradnju, i da oni izvedu radove.
„Da li je taj novac uplaćen ja ne znam, ali znam da do danas na zgradi područnog odjeljenja u Rujištima ništa nije rađeno“, kaže Petrić.
Zbog nečijeg nemara, ja treba da strahujem da li će mi djeca doći do škole u Štitarima ili neće. Da ih samu puštam da idu, a ja nemam vremana zbog posla da ih vodim
„Zbog nečijeg nemara, ja treba da strahujem da li će mi djeca doći do škole u Štitarima ili neće. Da ih samu puštam da idu, a ja nemam vremana zbog posla da ih vodim. Uostalom, zbog čega, kada škola u Rujištima postoji ko zna koliko i kada im je pred kućom“, pita Petrić.
On predlaže da se do daljeg zakupi neka prostorija u selu, u nekoj kući, dok se škola ne renovira.
„Spreman sam besplatno da dam i jedan objekat pored moje kuće, koji je kao apoteka u odnosu na ovaj gdje sada idu. Ali da to bude privremeno dok se postojeće odjeljenje ne popravi“, kaže ovaj mještanin Rujišta.
Pogledajte ovu zgradu. Pravili smo je mi mještani prije sedam decenija. Sada otpada malter sa krova
„Pogledajte ovu zgradu. Pravili smo je mi mještani prije sedam decenija. Sada otpada malter sa krova. Plafonske grede potkočene direcima. Zidovi ispucali, samo što se ne sruše. U tom objektu je opasno boraviti. Da odem na posao u grad, i razmišljam da li će mi djeci pasti plafon na glavu. Ja to ne želim“, priča Miloš.
Selo Rujište udaljeno je od Berana oko dvadeset kilometara. U njemu trenutno živi više od dvadeset domaćinstava, a neka djeca bi u školu trebalo da pođu dogodine. Sada kada je Miloš odbio da svoje dvoje djece, malene Miloja i Magdalenu, šalje na nastavu, u područnoj školi je ostao samo jedan učenik. Četvorogodišnje područno odjeljenje pripada osmogodišnjoj školi „Vladislav Korać“ u Štitarima.
Ostojić: Svi znaju koliko sam uradio
Direktor osnovne škole u Štitarima Srđan Ostojić tvrdi da se „vodi hajka” protiv njegovog reizbora.
„Koliko sam ja učinio u toj školi, kakva je bila i kakva je sada, to mještani znaju. Više sam ja uradio u svom mandatu za školu u Štitarima nego što je urađeno za pedeset godina. Kada će biti renovirano odjeljenje u Rujištima, to ne bih mogao da kažem. Kada se opredijeli novac, odmah. A, neka mještani pitaju u Agenciji za izgradnju grada gdje su pare za rekonstrukciju“, kaže Ostojić.
On poziva Miloša Petrića da pošalje djecu u školu, ali kaže da ga na to ne može prisiliti.
„Ako hoće, hoće. Ako neće, to je njegov problem i njegova stvar. Dio mještana je uvijek vodio kampanju protiv mene kada je trebalo da budem reizabran za direktora. To rade i sada, a meni je poznato i ko vodi tu kampanju. Škola čiji sam direktor ima 40 učenika. Za sve vrijeme, ja sam više bio fizički radnik i taksista nego direktor. Ne bježim ja od sela, ali za mene kao istaknutog sportistu nije bilo mjesta da radim u gradu“, kaže Ostojić.
Galerija
Bonus video:
