Ne može svaki istorijski događaj ući u udžbenik. Previše ih je da bi to jedna knjiga, pa ma koliko velika bila, i jedna dječija glava, pa ma koliko pametna bila, mogla da primi. Zato samo „odabrani“ događaji, zasluženo ili ne, nađu mjesto u istorijskom udženiku ili čitanci.
Jedan događaj nikako da se „izbori“ za to mjesto. Nije bilo dovoljno ni to da je za sat ubijeno 520 ljudi, za minut strijeljano 106 djece.
„Krvava pivska bajka“ u Dolima ostala je „sačuvana“ samo za Pivljane. Ostali, ako imaju sreće ili nekog prijatelja iz Pive možda i saznaju za nju.
Narod nije kriv što je postao žrtva
U toku Pete ofanzive čuvena, po zlu, folksdojčerska jedinica prošla je i kroz Pivu. U Dolima, pokraj sela Miljkovac, ti vojnici su 7. juna 1943. godine ubili 520 ljudi, među kojima i 106 djece, iz Dube, Bukovca, Miljkovca i Rudinica. Najviše je stradalo iz bratstva Blagojevića, njih 185, a bilo je dosta porodica koje su komplet ubijene. Nevine žrtve bile su podijeljene u tri grupe – jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redoslijed ubijanja bio je obrnut.
U jednoj vrtači za minut je ubijeno 106 djece i majka koja se u tom trenutku porađala. Jedno dijete u kolijevci bacili su niz stijene. Kolijevka se uglavila između bora i litice i dijete je tako živjelo dok je instiktivno isisalo sve svoje prstiće, a zatim je, tako žalosno, preminulo
Kada se lelek prolomio u pećini je nastupio opšti plač. Bio sam zbunjen, nijesam znao šta se događa, ali sam osjetio strašnu jezu i strah. Kasnije su mi objasnili šta se sve desilo... Taj lelek me obavezuje da se uvijek sjećam nesrećnika koji su ubijeni u Dolima, da o njima pišem, da ne dozvolim da se zaborave", drhtavim glasom priča pjesnik iz Pive Kosta Radović koji je još daleke 1969. godine skrenuo pažnju javnosti na događaj koji je nepravedno stavljen ad acta.
"U jednoj vrtači za minut je ubijeno 106 djece i majka koja se u tom trenutku porađala. Jedno dijete u kolijevci bacili su niz stijene. Kolijevka se uglavila između bora i litice i dijete je tako živjelo dok je instiktivno isisalo sve svoje prstiće, a zatim je, tako žalosno, preminulo... Grozna je Piva bila tih dana. Svuda smrt i crni garež. Sjećam se, da sam nakon povratka iz zbijega, otišao sa govedima prema rijeci Komarnici i natrčao na gomilu leševa u raspadanju. Izbezumljeno sam trčao nazad i kada sam stigao na vrelo pao sam i onesvijestio se. Kasnije sam i u snu strecao i imao košmare", priča čovjek koji je uz Obrena Blagojevića i Radovana Bošnjaka, svi iz Pive, pisao o Dolima.
Trebalo bi organizovati jedan naučni skup na kome bi se govorilo o Dolima i sa koga bi trebalo uputiti apel ovima koji pišu udžbenike da i taj događaj konačno nađe mjesto u udžbeničkoj literaturi
Zato bi trebalo organizovati jedan naučni skup na kome bi se govorilo o Dolima i sa koga bi trebalo uputiti apel ovima koji pišu udžbenike da i taj događaj konačno nađe mjesto u udžbeničkoj literaturi", kaže Kosta čiji stihovi su uklesani na tabli u Dolima gdje je 1977. godine napravljen memorijalni kompleks, Pivljani kažu najljepši u ex-Jugoslaviji, rad vajara Luke Tomanovića.
Na inicijativu porodice Blagojević prije nekoliko godina izgrađena je i crkva, tipa lovćenske kapele.
Miloš Glomazić, svjedok za istoriju
Samo jedan čovjek uspio je da pobjegne sa strelišta u Dolima. Valjda je sudbina tako htjela da ostavi svjedoka koji će moći da priča o najtežemo zločinu u Pivi koji se dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Miloš Glomazić imao je tada 36 godina i uspio da preživi Dola.
"Kada je naišla ta SS divizija, koja nikoga živog nije ostavljala ispred sebe, pokupila je sve stanovništvo koje je zatekla. Jedan od onih koje su vodili na strelište bio je i Miloš. Pored njega iz kuće su sa njim odvedeni sestra Vida i osmogodišnji sestrić Veljo Vučurović, koji je došao u ujčevinu.
Miloševog brata Savu, koji nije htio da krene iz kuće jer je pretpostavio šta im se sprema, ubili su u kući. Zajedno sa njim ubijeni su i njegova supruga, sin i tri kćerke. Kada su ih pobili zapalili su kuću tako da se nije imalo šta sahraniti jer je ostao samo pepeo", priča Miloševa snaha Darinka-Dunja, dok pokazuje slike svekra koji je preminuo 1986. godine u 80. godini.
"Kada su usuli rafalima ljudi su pokušali da bježe. Ko je bio ranjen odmah bi ga dotukli. Pored Miloša pokušao je da bježi i Đole Đukanović koji nije imao sreću da im umakne. Miloš je prilikom bježanja bio ranjen, ali je uspio da se izvuče. Kada je uveče došao ispred kuće, pao je. Našla ga je Mirjana Glomazić, kako sav u krvi sjedi ispred vrata... Nikada Dola nije mogao da zaboravi i preboli i tu tugu nosio je čitavog života.
Nije toliko volio da priča o tom događaju jer bi se svaki put iznova otvarala nezamirena rana. Ali je zato svakog 7. juna išao u Dola da se pokloni sjenima stradalnika", kaže Dunja koja je Miloša poznavala svega godinu.
Udala se za Miloševog sina jedinca Ratka 1985. godine, a starina je već sljedeće preminuo. Zato su Ratko i ona prvom sinu dali djedovo ime.
Nažalost, mlađani Miloš umro je u osmoj godini, a otac Ratko, od tuge, tri mjeseca nakon njega. Ostala je Dunja sa dvoje djece i bolnim uspomenama.
"Miloš je bio fini starac, pun duha, šale, uvijek sreman da odgovori. Pričao je kada su jedne prilike dolazili novinari da ga snimaju. Pitali ga oni, onako u nevjerici, kako to da je samo on uspio da pobjegne sa strelišta. A Miloš im u šali rekao: “E vi mi ne vjerujete. AIi vi kažete da je žena pala iz aviona sa 70.000 metara i ostala živa, pa ni ja vama ne vjerujem”...
Oženio se dobrom ženom koja je bila 19 godina mlađa od njega i sa kojom je dobio sina i dvije kćerke. Nažalost, danas nijedno Miloševo dijete nije živo. A svekrva je umrla nakon Miloša za tačno onoliko godina za koliko je bila starija od njega", kaže Darinka, koja je i rodom Pivljanka, od Žarkovića sa Nedajna, i čiji je otac takođe u Drugom svjetskom ratu pobjegao sa strelišta.
Možda Savjet za obrazovanje „progura“Dola u udžbenike
Dr Đorđe Borozan, autor istorijskih udžbenika iz 2003. godine, kazao je da nema kriterijuma na osnovu kojih se određuje koji će događaj biti zastupljen u knjigama a koji ne, već da su obrađeni oni događaji o kojima je već nešto pisano i o kojima postoje opšta saznanja.
I Sait Šabotić, jedan od autora udžbenika iz kojih trenutno crnogorski osnovci i srednjoškolci uče, takođe je kazao da ne postoje kriterijumi na osnovu kojih se određuje koji događaj će ući u udžbeničku literaturu, već da su mjesto našli uglavnom oni događaji o kojima se već pisalo i o kojima se kroz istorijske udžbenike narod upoznao.
Mr Dragutin Papović, koji je zajedno sa Šabotićem i dr Šerbom Rastoderom autor prošlogodišnjih udžbenika i koji je bio zadužen za dio koji se odnosio na Drugi svjetski rat, kazao je da Savjet za obrazovanje definiše nastavne planove i programe za svaki udženik i ukoliko Savjet donese odluku da Dola uđu u udžbeničku literaturu to će se i desiti.
Sadašnjim planom i programom postoji dio koji se zove istorija kraja i nastavnici učenicima iz Pive mogu pričati o Dolima i o događaju o kome oni već dovoljno znaju. Učenici iz ostalih krajeva Crne Gore za Dola će saznati ako budu imali nekoga iz Pive ili ako im jedna rečenica prilikom obrađivanja bitke na Sutjesci i Pete ofanzive, u kojoj se spominje broj žrtava u Dolima, bude zanimljiva, pa od nastavnika zatraže da im ispriča nešto više o pomenutom događaju.
Galerija
Bonus video:
