Nikolina(14), Valentina(13), Zarija(11), Nikola(9), i Julija(7) Mićković svakog dana pješače devet kilometara od svoje kuće u selu Vidijenje do Osnovne škole „Dragiša Ivanović“ na Zlatici i još toliko u povratku.
Vidijenje nije lako pronaći.
Od Zlatice prema Doljanima nema putokaza sa imenom sela.
Dragoljub Ivanović iz Doljana pristaje da nas povede do kuće Srđe (42) i Angeline (32) Mićković naglasivši da ga pozovemo na mobilni telefon kada dođemo „do mjesta gdje se Podgorica više ne može vidjeti“.
Porodica Mićković ima još dva člana, Katarinu (4) i Margitu, koja ima godinu i tri mjeseca, i žive u staroj kamenoj kući u Vidijenju.
Uski asfaltni put se završava na par kilometara do kuće, a do sela se stiže pješice preko međa i sa kamena na kamen, a potom prečicom pored napuštenih kuća sa urušenim krovom. Srđa radi 15 godina u Vojsci Crne Gore kao vojnik pod ugovorom.
Velika porodica
"Želja za velikom porodicom u 21. vijeku u Crnoj Gori je ravna katastrofi. Prije svega kod nas to nije moderno, ni kulturno, a i društvo se tako odnosi prema ljudima koji se odvaže da ostvare jednu takvu želju " kaže Mićković na početku razgovora.
Da bi na vrijeme stigli u školu mali Mićkovići moraju ustati ranije od svojih vršnjaka koji žive u gradskoj zoni. Srđa kaže da je buđenje kao u vojsci - u pet sati.
Iz kuće izlaze oko 5:30 – 6 sati. Pješače do škole nekih sat i po, ali moraš im ostaviti makar dva sata, jer to su djeca. Oni zastanu u putu, pričaju, ili neko ih svrati na sok i kolače. Nikola je u petom razredu, Zarija u četvrtom a Julija u drugom razredu.
U novembru, kada su padale kiše, nijesu mogli da pješače do škole. Izađu iz kuće, dođu do asfalta, a onda nas nazovu na mobilni da su pokisli do gole kože. Nema druge, kažem, vratite se kući.
Nikola i Julija sada imaju dosta neopravdanih časova, skoro cijelo prvo polugođe nijesu išli, i čekamo šta će odlučiti školski odbor i predstavnici Ministarstva prosvjete" rekao je Mićković napomenuvši da starije kćerke, Nikolina i Valentina, uprkos lošem vremenu, nijesu izostajale iz škole, jer nijesu mogle da prihvate rizik da se zbog izostanaka ne upišu u srednju školu.
Auta uništio makadam
Miškovići su imali dva polutransportna auta, i „golf dvojku“ koji su uništeni na makadamskom putu do kuće.
"Toliko su uništeni da se ne mogu popraviti. Golf je dosta izdržao. Vozio sam djecu makar kada je loše vrijeme" rekao je Mićković napomenuvši da nema gradskog prevoza i da najstarijoj kćerki tek predstoje problemi jer će u srednju školu na jesen.
Još jedna njegova želja - da se vrati na očevinu i pokrene poljoprivrednu proizvodnju, i da se bavi stočarstvom - doživjela je fijasko, a Mićković dobru namjeru sada naziva još jednim svojim promašajem.
" Pokušavajući da ne napravim od svoje prodice socijalne slučajeve vratio sam se na selo nadajući se napretku. Smatrao sam da na selu u prirodnom okruženju mogu na pravi način vaspitavati svoju djecu, i da će oni uz mene steći radne navike. Međutim, sam čovjek ne može mnogo da uradi" rekao je Mićković.
U Vidijenju nema gradskog vodovoda, Mićkovići koriste bunarsku vodu za piće i ističu da je u posljednje vrijeme struja mnogo bolja.
"Put prema selima Kupusci, Boljev do, Vidimje i Cvari koriste iz Elektrodistribucije i vatrogasci ali od kada su ga mještani napravili 80-tih godina prošlog vijeka sve stoji kako je i bilo.
Dolazili su iz Centra za rad i socijalno staranje, saslušali i vidjeli gdje i kako živimo. Na kraju su saopštili da nijesam njihov problem sve dok radim u Vojsci. Najmlađa kćerka ne može da ostvari pravo na otpremninu, jer je majka državljanin Makedonije. Rođen sam u Crnoj Gori ali na neki način sam izvan zakona, kao i moja mnogobrojna porodica" rekao je Mićković.
Posla uvijek ima
Angelina Mićković kazala je da u improvizovanoj štali drži dvije krave i ističe da posla u kući ne fali.
"Nijesmo imali mogućnosti da napravimo uslovniju štalu. Srđa zarađuje u vojsci svega 300 eura. Radi na dnevnicu kada se god ukaže prilika, ali sve što se zaradi je samo za puko preživljavanje.
Ne tražimo novac, već uslove da radimo. Uz pomoć Ministarstva poljoprivrede moguće da bi nekako mogli pokrenuti mini farmu, usaditi koji čokot loze, na bilo koji način... bilo kako... Srđa je vrijedan i on bio radio...
Svake godine podizali smo kredit kod Prve banke da spremimo djecu za školu, ali ove godine to nije bilo moguće. Poslali smo molbu u Ministarstvo prosvjete, međutim, oni nam nijesu odgovorili.
Najlakše ili i najteže je oko djece. Nemamo mašinu za pranje veša i sve perem na ruke. Djeca često pokisnu na putu do škole, onda sjede u učionici do pet sati, a u povratku ponovo se pokvase" rekla je Angelina.
Nose lampu da osvijetle put
Nikola(9) kaže da voli fudbal i da sa Zarijom(11) često odigra „jedan na jedan“ na livadi pored kuće. Nikola, Zarija i Julija zajedno pješače do Zlatice i ističu da se ne boje čak i u povratku kada je uveliko mrak. Njihove đačke torbe su teške od pet do deset kilograma.
"Ne plašimo se mraka. Nosimo jednu lampu da osvijetlimo put" rekao je Nikola, priznavši da se ipak po malo plaše pasa lutalica.
Dobro bi došao kombi Srđa Mićković smatra da bi društvo moralo pomoći na neki način navodeći primjer kombi prevoza organizovanog za djecu iz kučkog sela Koći.
"Kombi kreće iz Podgorice za troje djece u Koćima i odvozi ih u školu „Đoko Prelević“ na Ublima. Svakog dana taj kombi pređe oko 22 kilometra u jednom pravcu, a do Vidijenja nema više od devet kilometara" podsjetio je Mićković.
Stan misaona imenica
Stan u Podgorici je za porodicu Mićković za sada misaona imenica, i pored toga što je Ministarstvo odbrane nedavno podijelilo određen broj a među njima i familijama koje se vode kao socijalni slučajevi
"Mene su uvjerili da stambena komisija priznaje samo dvoje djece, bez obzira koliko stvarno imam i da je nedovoljan broj bodova, tako da se nijesam prijavio" rekao je Mićković.
Galerija
Bonus video:
