Jedan od najvećih crnogorskih, pa i evropskih umjetnika Uroš Tošković preminuo je u 87. godini života. Tošković važi za jednog od najboljih svjetskih crtača 20. vijeka, prema ocjeni mnogih likovnih kritičara iz Evrope i šire.
Rođen je u Pelevom Brijegu 19. novembra 1932. godine. Iako je prvenstveno pokušao da bude pjesnik, želja za slikarstvom i crtanjem je prevladala, pa vođen njome na Cetinju upisuje Umjetničku školu, koja je ubrzo premještena u Herceg Novi.
Prijemni ispit je polagao zajedno sa još jednim velikim crnogorskim umjetnikom Dadom Đurićem sa kojim se kasnije i družio.
Prisjećajući se njihovog upoznavanja, Tošković je u intervjuu sa Brankom Vukovićem davne 1983. godine koji je kasnije objavio Yugopapir, rekao “Nijesam ja vidio njega nego on mene”, Umjetničku školu je završio 1952. godine. Profesori su mu bili Petar Lubarda i Milo Milunović. Nošen željom da crta i usavrši svoje znanje, upisuje Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, koju je završio u klasi profesora Marka Čelebonovića 1956. godine.
“Tošković se u Beogradu kreće u krugu avangardnih umjetnika koji traže alternativu umjetnosti socijalističkog realizma, okupljeni oko grupe Medijala. Već tada je svojim avangardnim nastupima obezbijedio da se njegovo ime nađe na stranicama svjetske istorije umjetnosti”, piše istoričarka umjetnosti Draginja Kujović.
Ona bilježi i da je Toškovič “kamion crteža ostavio kada je iz Beograda otišao u Pariz 1956. godine kao stipendista francuske Vlade” gdje upisuje školu Lijepih umjetnosti, kod profesora Morisa Brijasona. Treću po redu likovnu akademiju Tošković je završio sa visokom ocjenom. Živi sa slikarima koji su se okupljali na obalama Sene, na pariskim ulicama, druži se sa običnim svijetom, pijancima, skitnicama, prosjacima, modelima, prostitutkama. Njegovi crteži, odnosno njegova linija osvojila je parisku likovnu kritiku i slikare među kojima je vladalo mišljenje da je Uroš Tošković najbolji crtač svijeta. 20 godina je tako živio u Parizu, gdje je upoznao najveće umjetnike tog doba, poput Pikasa, Dalija, Sartra, Joneska... Poznata je anegdota da je Pikaso želio da kupi jedan od njegovih crteža, ali mu je Tošković odgovorio: “Skup sam ja za tebe”.
Moderna galerija u Titogradu 1983. godine organizovala je samostalnu izložbu crteža i slika Uroša Toškovića u susret Trinaestojulskoj nagradi koju mu je dodijelila Vlada Republike Crne Gore 1987. godine. Malo nakon toga on se vraća u Podgoricu gdje pred kraj 20. vijeka neumorno crta i slika, i tako nastaje ciklus slika “Gorski vijenac”.
“U stalnom pokretu i stvaralačkom nemiru, kao radoznali putnik Tošković mijenja mjesto boravka odbacujući sve lagodnosti života u nesporazumu sa konvencionalnim svijetom, samosvjestan ratnik, živi i radi neko vrijeme u Nikšiću i Baru”, pisala je Kujović.
Istoričarka umjetnosti dr Anastazija Miranović zapisala je jednom prilikom:
“Ako postoji u savremenoj crnogorskoj umjetnosti umjetnik koji živi svoju umjetnost, kod kojeg je nevidljiva granična linija odvajanja umjetnika od čovjeka, onda je to Uroš Tošković. Neshvatljiv, neprilagođen, zapušten, zastrašujući je stvoritelj svog djela, a takvo je i samo njegovo djelo. Uroš se nikome ne udvara, svojim crtežima, slikama, skulpturama, instalacijama...ali, ni svojim riječima, pogledima, ponašanjem. On je takav kakav jeste i to je njegova sloboda, stvaralačka i ljudska...Ona je njegov izbor koliko i usud...“.
U intervjuu za osmo izdanje časopisa Renome, u Razgovoru sa Radmilom Krgović Tošković kaže:
“Sve je zapisano, samo treba znati. Ali, treba poznavati sebe. Ali mi smo izgubili to. Ja to nisam izgubio. Ja to njegujem. Svi bi umrli za godinu dana da su živjeli kao ja. Ali to je energija. Ja sam preko četrdeset godina proveo po hotelima. Živio sam u mnogim po Crnoj Gori. Zašto? Da se izolujem, da putujem, da budem sam sa sobom. Ja nijesam neko, ali stvarno mi pričinjava zadovoljstvo da imam svjedoke“, iskreno reaguje Uroš.
Bonus video:
