Rođeni u Podgorici neki novi klinci, iz knjiga saznaju za Titograd, prethodni naziv grada u kojem, danas, žive. Iz priča svojih roditelja, ili iz tekstova sa požutjelih novinskih stubaca. Pitaju se otkud taj grad, niko ga ne (s)pominje, kao da nije postojao.
Podgorička magla spustila se na ovaj period. U dugoj istoriji Podgorice, od preko 700 godina, 46 godina imena Titograda se zaboravlja.
Mi koji smo živjeli u Titogradu dobar dio tog perioda, a neko i čitavi, imamo obavezu da to vrijeme ovjekovječimo. Da se ne zaboravi, da prenesemo podgoričkoj đeci i mladima čari našeg Titograda.
Ako to ne uradimo, pomisliće današnji i budući naraštaji, da je Titograd, bio, grad bez, žitelja, ljubavi, igre, pjesme, rađanja i umiranja. Da je pola vijeka proteklo u tami.
Oslobođenu Podgoricu, poslije rata simbolizuje dolazak proletera na vlast. Voljom naroda i (komunističke) partije dobi grad novo ime. Narod klicao, (ne tako) daleke 1946., Podgorica-Titograd. U dokumentima Titovgrad...
Na mjestu razrušene Podgorice, gradio se Titograd. Sačuvali Podgoričani izgled nekadašnje Mirkove varoši. Prave ulice, kvartovi sa jedno i dvospratnim kućama (kamenice), parkovi, i novim zgradama izniklim na ruševinama porušene Podgorice, bila su polazišta novog modernog grada.
Grad mladosti, radosti, veselih boja, privlačio u svoje skute, mlade, stare, student, seljake... Titograđani obnovili jezgro i počeli da šire grad. Cikotići pjevali, s ponosom … ”Tamo đe je ležala Podgorica stara, ej tu se diže sad divan Titograd”.
Sačuvan specifičan duh Podgorice. Uz primjese starosjedilaca, mladih, i onih koji su dolazili u glavni grad, stvarao se duh Titograda i neka nova energija.
Dođe vrijeme, početkom ’90-ih, kad nam zatrebaše podjele. Počeli se prebrojavati, nad razumom prevlada glupost. U tom ludilo, ne tako, davne, 1992. godine, poslije 46 godina, na referendumu, uz zvuke ratnih pokliča, (i nestankom komunista) vrnusmo ime Podgorica.
Sa Titovim imenom ili sa imenom brda Gorice volimo svoj grad, čuvamo ga.
Radnički Titograd je 50 godina prošlog vijeka krenuo u razvoj. Fabrike, škole, univerzitetski centar, kultura, sport. Učenici, pohađali desetak osnovnih škola, nekoliko srednjih, studenti Univerziteta Veljko Vlahović bili uzdanica za bolji život.
KAD SE RADILO U TRI SMJENE
Na periferiji industrijska zona, nosilac razvoja grada. Svako jutro desetine hiljada radnika išlo je na posao. Radilo se u tri smjene. Neko autobusom, radničkim ili popularnom gradskom 1. (Masline-Zabjelo) i 5. (Konik-Radoje Dakić), drugi kolima ilipješaka. Bilo je ljepote u toj žurbi, do posla, od posla.” Radnička se pjesma ori, pjesma koja slavi rad”… A tek, radost, svakog 1. do 5. u mjesecu, kada su bile plate.
Titograd su digli iz pepela ljudi koji su pobijedili svoje vrijeme, ali ih je naše vrijeme zaboravilo.
Vizionari nijesu mogli zamisliti da će (samo) pola vijeka kasnije, industrijska zona postati dio moderne gradske četvrti. Oni drugi, ekonomski planeri ni sanjali nijesu da će industrija prestati sa radom.
Radnička pjesma utihnula. Radnika nema. Na mjestima nekadašnjih fabrika nikli su mali gradovi. Radnike, iz proizvodnih hala, zamijenili zaposleni u uslužnoj djelatnosti. Mladi, lijepi i obrazovani odlaze vani.
Titograd, grad fabrika – naslijedila Podgorica grad kafana.
Preživjeli proleteri, danas u sedmoj-osmoj, deceniji, šetaju mjestima na kojima su uz znoj i požrtvovanost proizvodili bagere, duvan, namještaj, aluminijske proizvode, trikotažu, plastične artikle. Kad, Bulevarom privatizacije, izvedu unuke šapću im, da je tu radilo 3000 radnika, do njih 1200, pored 1500, s one strane Morače 5000, a malo niže (nizvodno) 6000.
Zgrada do zgrade, blok do bloka, kvart do kvarta… Stanovi donose novac, gradu, državi, graditeljima. Stanarima ugodan smještaj i miran san, ukoliko mogu da spavaju od buke i kredita. Kafići, (dnevni-noćni) na svakom koraku … ”od kafane do kafane, liječim srcu rane”… Ono što se ne može valorizovati nije prioritet. Zato se ne nađe prostor za škole, vrtiće. Zaboravili novi planeri na đecu.
Živjelo se solidno u Titogradu, neko bolje neko slabije, ali od jedne prosječne plate izbivala je mjesec dana četvoročlana, a uz porodično jedinstvo i šestočlana porodica (lični primjer). Skromno, ali podnošljivo. Danas nezamislivo. Većina građana su bili radnici u brojnim podgoričkim kolektivima … Plate redovne, regres, prevoz, ljetovanje (u svojim odmaralištima), a svaka fabrika je imala svoju ishranu, đe se posluživala jela na kojma bi im pozaviđeli elitni hoteli. I danas ima kuhinja - narodnih, za porodice koje se nijesu snašle u tranziciji.
AB REVOLUCIJA POJELA RADNIKE
Čuvena AB revolucija počela je kao borba za radnička prava, iskazivanjem nezadovoljstva zbog plata. Prosjek je bio 1500 maraka. Akteri, bili radnici iz fabrika. Pripomogli im studenti, valjda imali radničkog iskustva. Brodolom su preživjeli rijetki kolektivi. Ostali u zaborav.
Ljubav prema svom gradu meni je prenio otac, pričajući mi dogodovštine iz stare Podgorice, i novog Titograda. Rasli uz pjesme cikotića, fastaka, podgoričkih đevojaka, Meraklija i Veselica. Šale, šeretluci, ali i solidarnost krasili su život.
Porodica, društvo (drugovi i drugarice) su bili oslonac.
Danas članovi porodice žive u jednom stanu, ali se ne gledaju, a okupljaju rijetko. Komunicira se porukama, a kad se zažele vide se na viber. Novi naraštaji će pričati o odrastanju u Delti, Sity kvartu, Bazaru, restoranima, kafićima, salašima, najmanje u školama, na fakultetu.
Kao đeca igrali smo klikera (staklene kuglice), klisa, fudbala na livadama ili parkovima, tapkali sličice, spuštali se sa Gorice kartingom (4 kuglagera na dasci)…
Danas, mladi naraštaji (od rođenja) dobiju mobilni telefon, internet i tako se po čitavi dan zabavljaju, a i uspavanka im je muzika sa njih…
Bili mladi, puni elana, vjerovali u srećnu budućnost. Išli na radne akcije, susrete ferijalaca, izviđača, gorana.
Đe smo se kretali u mladosti. Od Gorice, Doma omladine, Pravnog i Ekonomskog fakulteta do tehničkih na Bećirovom polju, parkova, sastavaka, i na kraju dana, bioskop Kultura, Korza, Doma JNA ili hotela Crna Gora .
Predsjednik Podgorice, sa najdužim mandatom, čuveni Neđo Šćepović u tridesetim godinama prethodnog vijeka, bio majka Podgoričanima. Kao i Branko Lazović predsjednik Titograda. To su bila đeca grada. Danas se gradonačelnici sjete sugrađana pred izbore.
Ruše se stara zdanja, prekopavaju se parkovi, zelene površine, centar Podgorice ne spava od buke građevinskih mašina. Neko prijeti krampom, neko bagerom, drugi sade drveće, prave živi zid...
Institucija korza
Korzo - svetinja. Sve je počinjalo i završavalo se na njemu. Ulicom su šetali mladi, stari, zaljubljeni. Znao se pravac. Od pošte do apoteke (danas kafić) gužva, ko će da protegne noge, produži do Hamze (slastičara Korzo), popije bozu, pojede šampitu, baklavu… Nijesi ga izlazio u grad, ako se nijesi upisao na korzu.
Nezamisliva priča za današnje generacije, kada na potezu nekadašnjeg korza, nema žive duše, iako se broj Podgoričana utrostručio.
Sačuvati simbole grada
Plaža Labud Cikotićima je bila omiljeno mjesto za osvježenje u vrelim danima. Kupanje na plaži, Sastavcima, Pločicama je bio sastavni dio života (Tito)građana. Kad se nešto sasječe u korijenu, teško se obnavlja.
Država upozorava grad da ne gradi iznad Galeba. Do kada? Zar država ne vidi monstrum od zgrade iznad hotela Podgorica, koje je dobilo dozvolu (baš) od njih.
Predsjednici koji ne poznaju grad koji su mu građani dali na upravljanje, olako donese odluke da ruše simbole grada. Nije sve u novim bulevarima, zgradama, postoji ono čime odiše jedan grad. To su ljudi, običaji, tradicija, i pečati grada. Neki su zakonom zaštićeni, a neki tradicijom prepoznatljivi, i moraju se (sa)čuvati.
Bonus video:
