Istorijski posmatrano, pojedinci i društvo uvijek su bili određeni nekim dominantnim faktorom koji ne isključuje druge uticaje, ali je preovlađujući - porodica, škola, crkva... Danas su to mediji, u najširem smislu, pa taj svijet medija čine i smart telefoni i televizori, i filmovi, televizijske serije, podkasti, rijaliti programi, političke debate.
“Svijet medija, dominira našim slobodnim vremenom, oblikuje političke stavove i društveno ponašanje, učestvuje u procesu identitetskih konstrukcija, dok medijska kultura - kao dominantna paradigma - učestvuje u oblikovanju shvatanja o svijetu i najvišim, univerzalnim vrijednostima, ona definiše moralne i etičke, estetske i estetičke principe, te pruža osnovu za shvatanje individualnih i kolektivnih identiteta. Svijet medija, uvjeren sam, određuje kako se sada i ovdje odnosimo prema sebi, drugima i svijetu u cjelini”, ocjenjuje dr Vuk Vuković čiju je knjigu “Društveni mediji i upravljanje komunikacijama” nedavno izdao Fakultet dramskihn umjetnosti sa Cetinja.
Prema ocjeni dr Ane Martinoli, Vuković veoma hrabro stupa na teren na kome se svakog dana nešto inovira, postojeća pravila mijenjaju i pojavljuju novi akteri. Kada se govori o društvenim medijima oni se, bar među laičkom javnošću, najčešće poistovjećuju sa društvenim mrežama. Zato na početku razgovora za “Vijesti”, Vukovića pitamo da definiše pojam “društveni mediji”.
“Društvene medije najlakaše bismo objasnili ako proširimo neku od klasičnih definicija medija koje, uglavnom, kažu da je riječ o sredstvima (masovnog) komuniciranja, ali društveni mediji omogućavaju i veliki stepen interaktivnosti - što je, možda, i ključna riječ savremene medijske kulture. Omogućavaju nam, dakle, da utičemo na ono što je medijski sadržaj ili medijski proizvod, i da budemo u kontaktu - kako sa onima koji su taj sadržaj pripremili, tako i sa onima kojima je taj sadržaj namijenjen. U tehnološkom smislu sagledano, kada govorimo o društvenim medijima, govorimo o tzv. web 2.0 principu koji na nas računa kao na aktivne učesnike u produkciji medijskih sadržaja gdje objavljivanje postaje interaktivni proces.
Šta su novi mediji i kako oni utiču na razvoj pojedinca i društva, individulane i kolektivne svijesti i opšteg sistema vrijednosti?
Pojam „novi mediji“ treba shvatiti vrlo uslovno, pogotovo ako imamo u vidu istoriju medija. Radio je svojevremeno bio novi medij, televizija takođe. Danas se najčešće misli da su to umreženi mediji, odnosno mediji koji počivaju na korišćenju interneta, ali je veliko pitanje da li internetu i dalje možemo pripisivati da je „novi“... ili taj pridjev treba prebaciti na neku svježiju tehnologiju i sadržaje koje nam nudi, npr. virtuelnu stvarnost i virtuelno konstruisane svjetove koji angažuju sva čula istovremeno čime zamagljuju razliku između fizičkog i virtuelnog svijeta. Uticaj novih medija je kontradiktoran, a to potvrđuju i mnogobrojna istraživanja: sa jedne strane, dostupnije nam je znanje iz bilo koje oblasti, informacije dobijamo trenutno, u realnom vremenu, ali je i glupost mnogo prisutnija. Čini mi se da ćemo rezultate eksperimenta zvanog „novi mediji s početka 21. vijeka“ imati tek za koju deceniju.
Kako objašnjavate tvrdnju da društveni mediji predstavljaju demokratizaciju informacija ? Ilustrujte to primjerom. Da li to znači i demokratizaciju društva ?
Vjerujem da društveni mediji, u kontekstu sadržaja, predstavljaju demokratizaciju informacija, ali isto tako mislim da je ključno što je ta demokratizacija privremena. Svaki medij je, na svom početku, bio otvoreniji prema javnosti nego što je sada - što zbog nepostojanja akata koji regulišu i kontrolišu njihov rad, što zbog cenzure i autocenzure, a što zbog vječite i sveprisutne želje mnogobrojnih centara moći da imamo što manje informacija od javnog interesa, a što više informacija koje su u domenu PR-a. Još uvijek je očigledna sloboda društvenih medija, recimo u situacijama kada RTCG ili RTS o građanskim protestima ne govore ili govore premalo i površno - a mi prenos uživo možemo da pratimo putem Fejsbuka ili Instagrama i dobijemo potpuniju i jasniju informaciju. Nažalost, vjerujem da se sve više radi i na tome da internet sloboda bude postaje iluzija.
Jedno poglavlje Vaše knjige govori o upravljanju virtuelnim okruženjem. Da li kreiranje virtuelnog okruženja, pojednostavljeno tumačeći, može da znači i otuđenje čovjeka od stvarnog svijeta i života? Ili, postoji li takva opasnost?
O virtuelnim okruženjima se sve više priča, ali je činjenica da virtuelni svjetovi postaju sve dostupniji i prisutniji u našim životima. Od 3D bioskopa preko kućnih 3D naočara ili virtuelnog okruženja koje nam može omogućiti gotovo nevjerovatan doživljaj medijskog sadržaja, sve više idemo ka angažmanu svih čula u funkciji što boljeg korisničkog iskustva. Sa sigurnošću možemo tvrditi da će ta tehnologija, kada bude masovna kao što su danas društvene mreže, biti podjednako popularna. Distopijski prikaz takvog društva već gledamo i kroz seriju “Black Mirror”. I činjenica je da će to dovesti do intenzivnijeg otuđenja od tzv. stvarnog svijeta, kako ga definišu fizičari, ali je filozofsko i psihološko pitanje da li je to loše. Nisam siguran da nam je u ovom svijetu i društvu pretjerano udobno, lošim navikama i nezdravim stilom života često uništavamo i sebe i druge i planetu, pa ako će virtuelni svijetovi učiniti da bar to radimo virtuelno - nemam ništa protiv.
O virtuelnim okruženjima se sve više priča, ali je činjenica da virtuelni svjetovi postaju sve dostupniji i prisutniji u našim životima
A društvene mreže - kriju li istu opasnost?
Društvene mreže su danas možda i opasnije jer smo, kao korisnici, fizički odvojeni od tog svijeta, pa imamo iluziju da nismo otuđeni. A ne samo da smo otuđeni, nego smo anestezirani i naše korisničke navike najviše idu na ruku onim političkim strukturama koje teže totalitarnoj vladavini. Da su Fejsbuk ili Tviter odvijek postojali, nisam siguran da bi se u istoriji desila ijedna revolucija, kao promjena sa nadom u bolje društvo. Društvene mreže su nam omogućile da mislimo da se pitamo, da smo važni, da budemo autoritet... A suštinski smo impotentno kanalisali našu energiju na pogrešan način putem društvenih mreža, umjesto da smo pokrenuli npr. neku značajnu društvenu akciju.
Šta smo mi: korisnici ili publika društvenih mreža?
Živimo najsuroviji i najprimitivniji kapitalizam - dakle, naravno da smo korisnici. Korisnici na tržištu medijskih sadržaja i proizvoda. Međutim, društveni mediji su učinili da od publike postanemo korisnici jer više nismo pasivni recipijenti medijskih sadržaja, mi aktivno učestvujemo u kreaciji i širenju tih sadržaja. Ugledni američki časopis “Time” je prije više od deceniju za Osobu godine proglasio upravo NAS kao korisnike društvenih medija, sve pojedinačno, tvrdeći da je to priča o zajednici i saradnji koja nikada do tada nije viđena. Presedan je bio u činjenici da NAS Time nije okarakterisao kao puke posmatrače, već i kao aktivne stvaraoce koji kontinuirano koriste medijske sadržaje.
Dobitnik nagrade Arhont za inovativnu ideju
Vuk Vuković je rođen u Dubrovniku, osnovnu i srednju školu završio je u Herceg Novom, a Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Diplomirao je na Katedri za menadžment i produkciju u pozorištu, radiju i kulturi, a doktorirao na interdisciplinarnim studijama u polju umjetnosti i medija. Dobitnik je nagrade Arhont za inovativnu ideju i uspješan menadžment projekta FIST Radio.
Dodatno se usavršavao u oblasti transakcione analize kao teorije komunikacije i ličnosti. Od 2009. godine angažovan je na Univerzitetu Crne Gore kao saradnik u nastavi i predavač, a od 2017. godine kao docent za oblast medijske produkcije.
Predaje na Fakultetu dramskih umjetnosti i Fakultetu političkih nauka. U periodu od 2014. do 2019. godine bio je predsjednik Savjeta Javnog radiodifuznog servisa Radio-televizija Herceg Novi.
Rukopis knjige Društveni mediji i upravljanje komunikacijama je prilagođena doktorska disertacija Društveni mediji: uticaj novih tehnologija na upravljanje komunikacijama, koja je odbranjena na Fakultetu dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu, maja 2016. godine.
Bonus video:
