Miloš Šćekić, šezdesettrogodišnji Beograđanin, porijeklom iz Berana, kome je prije godinu i po dijagnostikovana leukemija, odlučio je da pokaže da je jači od bolesti i da ništa nije nemoguće i pješke je krenuo iz manastira Rakovica do manastira Ostrog.
Ekipa “Vijesti” zatekla ga je u Nikšiću gdje se malo odmorio i okrijepio i pripremio za poslednju dionicu dugu oko 22 kilometra. U Ostrog je stigao danas poslije podne, nakon 18 dana pješačenja.
“Povod je duhovno i zdravstveno ozdravljenje. Ideja mi se rodila prije dvije godine, ali nisam se osjećao dobro. Stanje je sada stabilno, dobro sam i krenuo sam da bolest izliječim vazduhom i šetnjom. Bio mi je plan da krenem u aprilu kako bih stigao za 12.maj ali kada sam pogledao vremensku prognozu odustao sam”, kaže ovaj penzioner na kome se ne vidi da je pješke prešao oko 440 kilometara i napravio, kako reče, blizu 600 hiljada-
Iz manastira u Rakovici 25. maja ispratile su ga supruga Snežana i kćerka Milica koje su bile sigurne da će ostvariti zacrtano i uspješno preći “rutu ozdravljenja”. Prijatelji su, priznaje Miloš, bili skeptični.
“Imam izuzetno veliku podršku od porodice, a prijatelji su bili sumnjičavi. Zvao sam ih da krenu sa mnom pa koliko ko može ali nisu prihvatili. Nisu ni vjerovali da ću uspjeti. Prosječno sam prelazio po oko 27 kilometara. Najkraća dionica koju sam prešao bila je od Priboja do Bistrice, svega 16 kilometara. Toga dana je bilo veliko nevrijeme, pet sati sam bio ispred jedne prodavnice, nisam se mogao pokrenuti. Dio kada sam se najlakše i najljepše osjećao je od Njegovuđa do Provalije i tada sam prešao rekordnih 47 kilometara”.
Kako kaže, umor ne osjeća, osim zadovoljstvo, što zbog samog puta, što zbog prelijepe prirode jer, kako reče, ljepote nekog kraja ne mogu se upoznati iz automobila. Sada mu se čini “da svako drvo poznaje”.
“Svakoga dana u Beogradu pređem od pet do deset kilometara. Za ovaj put najbitnija je psihička pripremljenost i spremnost na sve izazove. Ranac mi je malo pravio opterećenje jer je svakodnevno bio težak 12-15 kilograma. Iziskuje dosta napora i pritiska na nogama, ali sve se izdržalo. Ne osjećam nikakav umor. Grč nisam imao za svo ovo vrijeme. U rancu mi je cijela apoteka kako bih liječio žuljeve. U Priboj sam išao na previjanje. Morao sam otići da to pogledaju sa medicinske strane”.
Iako nije tražio prevoz dodaje da su mu samo dvojica ponudili prevoz – ispred Bajine Bašte i kada je krenuo iz Pljevalja.
“Molili su me da uđem u automobil, ali kada su čuli gdje sam i zašto krenuo samo su mi poželjeli sreću i nisu insistirali. Ljude koje sam sretao putem bili su oduševljeni mojom avanturom, ali su se i iščuđavali. Svirali, mahali, pozdravljali, a bilo je i onih koji su me pitali jesam li normalan. Spavao sam po hotelima, motelima, hostelima, manastirima, bungalovima.”
Samo jednu dionicu je prošao automobilom i to čisto iz bezbjednosnih razloga – tunel Ivica dug 2.214 metara.
Prljavu odjeću, dok je bio u Srbiji, poštom je slao kući, a iz Crne Gore autobusom prijatelju u Podgorici.
“Nemam riječi za domaćine u Crnoj Gori. Posebno na Durmitoru, u Provaliji, gdje su mi Zekovići ponudili osvježenje i na Vidrovanu kod Ilića gdje su me molili da ostanem kod njih da prenoćim. Prenoćiću u Ostrog i onda nazad kući. Pješke ne sigurno”, poručio je Šćekić uz osmijeh i krenuo ka Ostrogu.
“Radarska kontrola”
Iako je tokom putovanja imao niz zgoda i nezgoda jednu posebno pominje.
“Od Obrenovca do Uba naišao sam na patrolu saobraćajne policije. Srdačno su me pozdravili a ja sa im u šali kazao da se plašim nisam prekoračio dozvoljenu brzinu kretanja”.
Bonus video:
