Ni manje zemlje, ni više prirodnih ljepota. Često mnogi u šali kažu da će za desetak dana obići cijelu Crnu Goru. A opet, i dalje postoje “neotkriveni” dragulji, za koje ni veći dio stanovništva ne zna.
Jedan od tih dragulja je vodopad Crnjak, u selu Bijela (Gornja), na istoimenoj rijeci. Vodopad je udaljen desetak kilometara od Šavnika i četrdesetak od Nikšića i nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a riječima je teško opisiv.
Ni fotografije mnogo ne pomažu, jer vodopad se mora doživjeti. Mora se čuti huk nestvarno hladne vode, vidjeti njena bjelina, osjetiti snaga stijena.
To je mjesto čiju ljepotu “gutate” očima zahvalni što nije dovoljno poznato, jer uvijek ima onih spremnih da sve što valja “valorizuju” i unište.
“Selo se nekada zvalo Crna. Predanje kaže da kada se zidao manastir Morača, u 13. vijeku, nijedna potočara u Crnoj Gori nije mogla da radi jer je nekoliko godina bila suša. Radila je samo ova vodenica potočara koju su sagradili Vulovići i koja se takođe zvala Crnjak, kao i vodopad”, priča Bogdan Pižurica.
I tako, brašno samljeveno u mlinu Crnjak, bijelo kao snijeg, kaže Pižurica, stiže do manastira Morača. Kada su kaluđeri saznali da je brašno samljeveno u selu Crna, navodno rekoše: “Bogami ovo nije Crna, no Bijela”.
I selo, s pravom, dobi ime Bijela. Nekako mu to ime i pristaje.
Ali zato mlin i vodopad nepravedno zadržaše naziv Crnjak. Mada, ako se zanemari negativna simbolika crne boje i povede računa samo o pozitivnoj - snazi, eleganciji, tajanstvenosti - možda i nije slučajno vodopadu dato takvo ime.
Vodopad je nekoliko stotina metara udaljen od izvora rijeke Bijele, a voda se preko stijene razdvaja u dva kraka od kojih lijevi prolazi upravo kroz pomenuti mlin. Ili, bolje rečeno, njegove ostatke.
Mještani kažu da mlin, koga je zub vremena odavno uzeo pod svoje, zaslužuje da bude obnovljen i zaštićen. Da i dalje, onima koji žele da čuju, priča o davnim vremenima i istoriji drobnjačkog kraja, da zajedno sa vodopadom plijeni ljepotom i gordošću.
Bonus video:
