Bar dvije generacije maturanata crnogorskih gimnazija iz udžbenika istorije neće saznati za napad na Dubrovnik 1991. godine, deportaciju Muslimana iz Crne Gore, ali će naučiti da u vrijeme oružanih sukoba u bivšoj SFRJ vlast u Podgorici nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Iako se u udžbeniku Istorije za četvrti razred, u izdanju Zavoda za udžbenike 2016. godine, od đaka traži da analiziraju i otkriju koje je diplomatske aktivnosti tadašnji premijer Milo Đukanović preduzimao kako bi Crna Gora i njeni građani bili u velikoj mjeri pošteđeni ratnih razaranja i žrtava 1999, autori ne pominju da li je Crna Gora tada uopšte bila na meti NATO-a, te da li je bilo stradalih i kolika je bila materijalna šteta.
Ne pominje se ni uticaj Miloševića na vlast u Podgorici, odnosno Đukanovića, ni njegovo izvinjenje Hrvatskoj nakon ratnih dešavanja...
Čini se da autori udžbenika Milan Šćekić, Živko Andrijašević i Vanja Vuković učenicima ne nude sve raspoložive informacije, iako o većini tih pitanja i dalje traju debate. Što zbog kratke vremenske distance, što zbog političkih prilika koje ne dozvoljavaju istorijskoj nauci da se objektivno posveti ovom periodu.
Autori ćute
Iz Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva (ZUNS), međutim, tvrde da je udžbenik “urađen u potpunosti prema propisanoj proceduri”.
“Kod analize izvora od učenika se traži da primijeni kritički pristup, na primjer: vrsta izvora - o kakvom se dokumentu radi; o autoru - u kakvoj je vezi autor sa događajem koji opisuje; porijeklo izvora - kad i gdje je izvor nastao, ko ga je napisao u kakvom kontekstu. Svaki udžbenik je, uslovno rečeno selektivan - kako udžbenik iz biologije, tako i udžbenik iz istorije. No, selekcija događaja i način obrade mora biti takav da omogućava kvalitetnu analizu cjelokupnog vremenskog perioda koji se obrađuje, što vjerujemo da je ovdje slučaj”, odgovorili su za “Vijesti” iz ZUNS-a.
Andrijašević i Vuković nijesu željeli da komentarišu to što maturanti neće saznati iz udžbenika o događajima tokom oružanih sukoba devedestih godina prošlog vijeka, koji su dobili čak i sudske epiloge, ili su suđenja i debate u toku.
Redakcija “Vijesti” nije uspjela da dođe do kontakata Šćekića.
Profesor istorije iz Podgorice Predrag Ražnatović ocijenio je da se malo koji događaj može krajnje objektivno objasniti neposredno nakon što se dogodio, pogotovo ako je imao veliki značaj za geopolitičke odnose na nekoj teritoriji.
“Od nekog događaja treba da prođe izvjesni vremenski period. Pojedini arhivi se otvaraju tek nakon 50 godina, a možda i više, da bi istraživač nakon toliko vremena imao objektivniju sliku o tom događaju”, kaže on.
Ražnatović je rekao da će građani Crne Gore još dugo imati različita i oprečna mišljenja, zavisno od ideološkog stava, o događajima koji su se desili raspadom Jugoslavije.
“Naše društvo je podijeljeno, ali zvanični udžbenici rađeni su na osnovu zvanične političke paradigme koju ima trenutna vlast. Jedino ti udžbenici imaju mogućnost da budu zakonom odobreni u školskim obrazovnim sistemima”.
Ražnatović kaže da će se to “možda i vjerovatno” mijenjati protokom vremena i promjenom političke paradigme.
“I kada sam ja učio, svi udžbenici su imali slike Josipa Broza Tita i tumačenje o zakonitostima političke paradigme koju su nosili on i Komunistička partija. Poslije njegovog vremena - to se promijenilo”.
Predsjednik podgoričkog Sindikata prosvjete i nastavnik istorije i geografije Slobodan Savović kaže da “svako totalitarno društvo njeguje kult ličnosti, koji se izražava na različite načine, pa i slikama predsjednika u udžbenicima”.
“Profesor Šerbo Rastoder učio nas je da nema istorije na koju nije palo makar sto godina prašine, učio nas je da se sve ostalo zove sociologija”.
Da bi se udžbenik našao u knjižarama, treba da se ispoštuje procedura koja počinje javnim konkursom za rukopis. To stoji u Pravilniku o postupku pribavljanja, ocjenjivanja, odobravanja i pripreme udžbenika i nastavnih sredstava, Ministarstva prosvjete. Rukopis podliježe recenziji, a prije štampanja zeleno svjetlo treba da da Nacionalni savjet za obrazovanje.
Jedan od recenzenta udžbenika iz istorije je Đorđije Borozan, aktuelni predsjednik Nacionalnog savjeta za obrazovanje, koji nije odgovorio na pitanja “Vijesti”.
Dubrovnika ni u tragovima
Iz Centra za građansko obrazovanje ocijenili su da je selektivnim odabirom događaja očigledno došlo do narušavanja naučnog principa.
“Učenicima se uskraćuju informacije ne pominjanjem uloge Crne Gore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije niti zločina na njenoj teritoriji. Naučne smjernice o predavanju kontroverznih događaja iz prošlosti osim stvaranja kompletne slike podrazumijevaju i davanje vrijednosnog suda do kog je došla istorijska nauka, država i sudovi. I domaće i strane institucije su se odavno izjasnili i dali svoju ocjenu o glavnim događanjima. Imali smo i izvinjenje vlade, reparacije i suđenja”, saopštila je Tamara Milaš.
Ona je kazala da je očigledno da su preskočene sve “negativne epizode” iz posljednje decenije 20. vijeka.
“Imamo i određene namjere ispunjenja forme poput napada na Dubrovnik koji je stavljen u prethodnu lekciju “Nestanak Jugoslavije i građanski rat” uz obrazloženje da ga je napala JNA, a bez navođenja ikakve veze sa Crnom Gorom. Takođe, ne samo da se pazilo na selektivan izbor informacija, već i na kvantitet pominjanja imena. Primjera radi, u periodu od 1990. do 2000. samo jednom imamo pominjanje imena predsjednika vlade, dok od 2000. do 2006. ono se javlja 14 puta, što u tekstu što na ilustracijama. Štaviše imamo i neke, da ih nazovemo ‘sigurnosne mehanizme’, poput nejasnog stava da ‘crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH’. Vjerovatno se time pokušava ‘ograničiti šteta’ ukoliko učenik dođe do informacija o na primjer napadu na Dubrovnik i zapita se što je radilo crnogorsko rukovodstvo tada”.
Ko je slao Crnogorce na Hrvatsku
Ona navodi da se u udžbeniku slavobitno predstavlja stav LSCG-a i antiratnog i antinacionalističkog pokreta, a preskače višegodišnja tortura koju su ti ljudi doživjeli od tadašnje vlasti, koja do danas nije promijenjena.
“Najintrigantniji je ‘izvor’ sa strane 167. (Monitor, 8 XI 1991) u kojem LSCG za slanje crnogorske omladine u rat u Hrvatskoj (opet se izbjegava termin Dubrovnik) optužuje generala (JNA) Veljka Kadijevića. Ovdje se radi o očiglednom inženjeringu gdje je Dubrovnik stavljen u raniji okvir Jugoslavije, a kroz nejasno učešće crnogorske omladine u ratu optužuju se neki spoljni faktori.
Uz to, pominjanje Bukovice, Morinja, deportacija, uz progon antiratnih aktivista, pripadnika manjina, ratne propagande i sveopšteg nacionalističkog huškanja, otvorilo bi pitanje uloge vlasti u tom periodu, koju je iz drugog poglavlja vidimo činio i Milo Đukanović, kao predsjednik vlade i mnogi od njegovih saradnika koji su dan-danas ili do skora činili vlast”. Milaš je ocijenila da pitanje odgovornosti ne pada samo za ulogu u ratu i ratne zločine, već i za uništenu ekonomiju, ratne traume, migraciju velikog broja stanovništva.
Ona kaže da je prošlo sasvim dovoljno vremena da bi se objektivno mogla sagledati dešavanja iz novije istorije Crne Gore. “Problem je u tome što akteri dešavanja od prije 30 ili 20 godina su i dalje politički subjekti u Crnoj Gori i ne žele da se objektivno govori o njihovoj odgovornosti iz prošlosti, odgovornosti koja i danas izaziva probleme u crnogorskom društvu”.
Krije se odgovornost za haos devedesetih
Tamara Milaš navodi da su i prethodni udžbenici istorije imali iste manjkavosti koje imamo i sada.
“Ne prezentuju cjelokupnu noviju istoriju, zanemaruju kontroverzne trenutke iz naše prošlosti, ne otvaraju pitanja o odgovornosti. I to su samo sadržajni problemi, o greškama u metodološkom pristupu prezentovanja tako osjetljivih tema, suvišno je i govoriti”.
Ona je ocijenila da ovakav udžbenik odgovara vladajućoj strukturi jer krije njihovu odgovornost za haos devedesetih.
“I drugi elementi crnogorskog društva, dijelovi opozicije i Srpska pravoslavna crkva, takođe su imali svoju ulogu u negativnim pojavama 90-ih. Ovakvi udžbenici cijelo crnogorsko društvo drže u neznanju i neodgovornosti jer postoje elementi i u vlasti i u opoziciji kojima to odgovara. Na kraju, ako se ne suočimo sa zločinima i greškama iz prošlosti, ako se ne suprotstavimo i usprotivimo elementima koji su doveli do tih zločina, protok vremena, subjektivne interpretacije i manipulacije će zasigurno dovesti do relativizacije negativnih uzroka zločina, njihovog prihvatanja i ponovnog ukorjenjivanja u društvu. Ne postoji druga posljedica takvog procesa osim novog sukoba. A to autore ovog udžbenika ne zanima”.
Kad autor uzvikne: “Nek je srećno, predsjedniče”
Istoričar dr Živko Andrijašević redovni je profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću od maja 2015. godine, gdje predaje Istoriju Balkana od kraja 15. do kraja 18. vijeka, Istoriju Crne Gore od kraja 18. vijeka do 1918. godine i Istoriju crnogorske državnosti.
Autor je više od 150 naučnih radova - monografija, članaka, zbornika dokumenata, priloga, knjiga...
Kao koautor napisao je i “Istoriju Crne Gore od najranijih vremena do 2003. godine”, kao i “Crna Gora i velike sile”. Radovi su mu objavljivani u istorijskim časopisima u zemlji i inostranstvu.
Osim naučnog, Andrijašević ima i zanimljiv društveni angažman. Krajem 2012. godine, imenovan je za savjetnika za nacionalnu politiku tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, od kada njegova karijera kreće uzlaznom linijom. Na lični zahtjev razriješen je te funkcije 2014. godine, nakon čega postaje prorektor na Univerzitetu Crne Gore i jedan od najbližih saradnika tadašnje rektorke Radmile Vojvodić. U tom periodu bio je i predsjednik Savjeta za visoko obrazovanje.
Kada je 2017. godine Vojvodićevu i njene saradnike smijenio Upravni odbor Univerziteta, Andrijašević je bio u grupi profesora koji su je podržali. U isto vrijeme, predsjednik Upravnog odbora UCG Duško Bjelica postavio je dr Radoslava Raspopovića za koordinatora u Istorijskom institutu do izbora direktora, smijenivši tako Andrijaševića i sa te funkcije, jer je bilo“potrebno obezbijediti redovnost funkcionisanja Istorijskog instituta u periodu do izbora čelnika ustanove”.
Nezaboravan je Andrijaševićev angažman u predsjedničkoj kampanji Mila Đukanovića 2018. godine, kada se pojavljuje u promotivnom spotu i objašnjava da je Crnoj Gori potreban državnik koji zna kako se država stvara i onaj koji će znati da se bori za njene interese. Ništa manje nije zanimljivo ni njegovo pojavljivanje za govornicom na završnoj konvenciji Đukanovićeve kampanje, gdje je sa visoko podignutom rukom već tada sa sigurnošću uzviknuo: ”Nek je srećno, predsjedniče”.
Bonus video:
