Ovo je jedina epska pjesma koju znam napamet, zahvaljujući Rambu. Hvala mu, nedavni je komentar za poznati Rambov hit “Smrt popa Mila Jovovića“, objavljen 1991.
Zahvaljujući Rambu Amadeusu mlađa generacija zna čuvenu guslarsku pjesmu koja je nastala prije više od pola vijeka, a snimljena je 1977.
I dok starije generacije, koje “Popa Mila“ vezuju za gusle, većinom znaju ko je autor pjesme, mlađima je nepoznato.
Golijanin Božidar Božo Đuranović, koji za Božić puni 80 ljeta, ne buni se što mladež ne zna da je on autor jedne od najpoznatijih guslarskih pjesama.
Kaže da mu je drago da se ona pjeva.
“Nikada se nijesam upoznao sa Rambom. Kada je snimio kasetu, ljudi su me zvali da mi kažu da je Rambo snimio moju pjesmu. Odem u Robnu kuću, koja se taman bila otvorila, i kupim kasetu, a na omotu piše: ‘Zahvaljujem se Božu Đuranoviću koji je napisao ovako lijepe stihove’. Bilo mi je pomalo smiješno kada sam čuo kako pjesma zvuči u njegovom izvođenju, jer je pisana za gusle. Tada su mi neki predlagali da ga tužim što je snimio pjesmu, a nije me pitao. Ma kako da ga tužim, a zahvaljujući njemu i mlađi su čuli za ‘Popa Mila’. Rambo je i mene i pjesmu popularisao na najbolji mogući način i drago mi je što je snimio”, priča za “Vijesti” Đuranović, koji je epsku poeziju počeo da piše kada je iz Golije došao u Nikšić i zaposlio se u Željezari.
Bilo je to 1962. godine. Tada je počeo i da se druži sa, kako ističe, neprevaziđenim bardom epskog pjesništva – Radovanom Bećirovićem Trebješkim.
“Kada sam počeo da se družim sa Radovanom, ‘oslobodio’ sam se i počeo da pišem epske pjesme. Prva pjesma koju sam napisao bila je upravo ‘Pogibija popa Mila Jovovića’, jer su mi Jovovići ujčevina. Pokazao sam pjesmu Radovanu i on se oduševio. Imao sam tada 22 godine. Onda su tu pjesmu pjevali guslari, a i ja pomalo, a prvi guslar koji je ispjevao bio je Đuro Krsmanović. Prvi put je snimljena 1977. godine od strane Stojana Šipčića, Luke Karadžića, Đura Krsmanovića i Labuda Tomića i od tada postaje narodna pjesma”.
Priznaje da nije ni slutio da će “Pop Milo” steći takvu popularnost.
“Možda ima i boljih pjesama, i mojih i Radovanovih i ostalih pjesnika, ali mislim da je popularna zato što su je tada četiri guslara snimila, a prvi put se osmerac snimio uz gusle. To joj je dalo publicitet”.
Mnogi poznavaoci epske poezije tvrde da je Đuranović pravi nasljednik Bećirovića i jedini koji može da se svrsta u isti rang sa njim, ali Božo je kategoričan – Radovan je zasebna “klasa”.
“Strah me da me porede sa Radovanom. Ipak je Radovan jedan jedini. Bio je Festival guslara u Podgorici i guslari su raspravljali o Radovanu i Bošku Vujačiću. Pozovu me i kažu kako neki tvrde da ima boljih guslara od Boška i boljih pjesnika od Radovana. Rekao sam tada, a to isto mislim i danas, da su svi guslari učili od Boška, a mi pjesnici od Radovana, i da ih niko još nije prevazišao”.
Đuranović je uz gusle odrastao i veoma rano, sa pet-šest godina, i sam je uzeo gudalo u ruke. Prva pjesma koju je naučio bila je “Mali Radojica”, iz ljubavi i poštovanja prema pokojnom ocu koga nije zapamtio, a koji je bio dobar guslar i stalno pjevao pomenutu pjesmu.
“Mnogo sam volio guslarske pjesme, a i sam sam pomalo pjevao uz njih. Na selu su se znali iskupiti na prela i sijela, a ja sam pjevao pjesme od Radovana Bećirovića. Bilo mi je dovoljno da ih dva-tri puta pročitam i da svaku znam napamet”.
Pisanjem je počeo da se bavi kao tinejdžer, sa petnaestak godina. Tada su to bile šaljive pjesme, a on bi svaki zanimjliv događaj u selu propratio uz stihove. Kasnije se okrenuo epskim stihovima i njih se i dalje drži.
“Objavio sam devet knjiga i samo tri nijesu zbirke epskih pjesama – istorijski roman o Lazaru Pecirepu, drama u stihu o golijskom knezu Štukelji i knjiga o Koritskoj jami. Da znam, preko 35 guslara je snimilo moje pjesme. Ima ih još dosta koji su snimili pjesme bez mog znanja. Drago mi je što im se te pjesme sviđaju pa ih snime, ali bih volio da mi jave jer bih volio da imam te CD-ove”.
Iako su mu sve pjesme drage i iako je na svakoj radio studiozno, proučavajući istorijsku građu, ipak kaže da može da odabere najdraže. To su, pored čuvenog “Popa Mila”, “Suđenje serdaru Šćepanu Radojeviću”, “Mara i svatovi” i “Ženidba Baća Mićunovića” koja je doživjela veliku popularnost.
“Teže mi je odabrati temu i ličnost nego napisati pjesmu. Dosta sam upoznat sa istorijom što mi pomaže da izaberem ličnost ili događaj. Kući imam biblioteku od oko 1.500 knjiga i samo dvadesetak nije istorijskih. Kada sam pripremao roman ‘Osvetnik’, deset godina sam sakupljao materijal. Čak sam išao i u Beograd, u Srpsku akademiju nauka, da bih sve što pišem potkrijepio činjenicama. Sada pišem knjigu o Prebilovcima, čuvenom selu kod Čapljina, gdje je 1941. godine bilo hiljadu stanovnika, dok ih je nakon rata ostalo do 150. Napisao sam pjesmu o tome koju je Đoko Koprivica snimio, ali nije moglo sve u njoj da stane”.
Jedina pjesma koju je napisao, a nije zasnovana na istorijskim činjenicama, je “Ženidba Nikole Gagovića”.
Koliko je volio da čita knjige govori i to da je kao tinejdžer, od petnaestak godina, pročitao cijelu školsku biblioteku pa kada više nije bilo knjiga onda je počeo iznova čitati.
Đuranović je dobitnik prve nagrade “Hadži Radovan Bećirović Trebješki” za najbolju epsku pesmu Crne Gore, Srbije i Republike Srpske.
Svojevremeno su narodni guslari Branko Perović i Slavko Jeknić, u saradnji sa glumcima Mihailom Mišom Janketićem, Danilom Lazovićem i Sonjom Jauković, snimili Božovu pjesmu “Knjaz Danilo i Kadići”.
Proljetos su polaznici škole gusala “Sveti Đorđe”, koju vodi Maksim Vojinović, organizovali veće posvećeno Đuranoviću i uz strune gusala otpjevali neke od Božovih najpoznatijih pjesama.
Đuranovićev je objavio šest zbirki epskih pjesama – “Vuk i Crna Gora”, “Sa Duge i Golije”, “Slavni dani i megdani” (dva izdanja), “Sa krvavih razbojišta”, “Vojvoda Joksim Knežević” i “Ne predati slavu zaboravu”. Jedan je od osnivača Udruženja guslara i epskih pjesnika Crne Gore “Vuk Karadžić”, a član je mnogih guslarskih društava Crne Gore, Srbije i Republike Srpske.
Član je redakcijskog odbora časopisa „Golija”, savjetnik i saradnik časopisa “Guslar”, kojeg izdaje Guslarskog društvo “Filip Višnjić” u Kičineru - Kanada, i stručnog savjeta “Glas gusala” iz Beograda.
Pop Milo i serdar Šćepan “donijeli” mu “varburga”
Teško je objaviti knjigu, ali nekako uspijevam, zahvaljujući sponzorima, kaže Đuranović.
“Nekada se od tih pjesama moglo dobro zaraditi. Kada je izašla ploča i kada su snimljeni ‘Pop Milo’ i ‘Serdar Šćepan’, samo od te dvije pjesme, od autorskog honorara, kupio sam novog ‘varburga’. Posle raspada Jugoslavije, jedini prihod mi je desetak CD-ova koje mi guslar koji snimi moju pjesmu donese”, kaže Đuranović.
Uz njegova ljubavna pisma udvarali se mnogi
Priznaje Đuranović da je kao mladić znao i poneki ljubavni stih da napiše. Uglavnom su to bila ljubavna pisma kojima su se kasnije “poslužili” i drugi.
“Dok sam bio momak, đevojkama sam stalno pisao pisma i u njemu stihove. Kada sam otišao u vojsku, u jedan kofer je ostalo dosta toga i onda su se time služili momci i preko tih pisama se udvarali đevojkama. I Milevi, supruzi, sam pisao dva-tri puta. Malo sam toga pisao u prozi. Čak i kada neko umre pa me zovu da držim govor, znao sam i to da u stihu kažem. A da ne pričam o čestitkama, proslavama”.
Đuranović ima kćerku i dva sina. Kćerka je, kao učenik, kaže Božo, lijepo pisala, a sada unuka od sina “druguje” sa perom. Sinovi nikada nijesu naučili da guslaju.
Bonus video:
