Na Matu Maroviću Crna Gora može zaraditi više nego na turizmu, samo to napokon neko treba da shvati. Ljudi poput njega su vizionari, ljudi čiju vrijednost kolege naučnici i stručnjaci odmah prepoznaju, pa je vrijeme i da se napokon i vi svi ostali u Crnoj Gori probudite.
To su riječi naučnika svjetskog glasa, dr Davora Pavune - člana savjetničkog tima bivšeg američkog predsjednika Baraka Obame o nesvakidašnjem čovjeku iz Tivta - inženjeru strojarstva Matu Maroviću.
Inženjerska i izumiteljska karijera Mata Marovića traje već više od pola vijeka - od diplomiranja sa najvećim uspjehom na Strojarskom fakultetu u Zagrebu 1966. godine, gdje je stipendiju za studije dobio kao nagradu za izvanrednu darovitost i domišljatost koju je prethodno pokazao kao majstor u vojnom brodogradilištu Arsenal u Tivtu.
Nakon završene čuvene tivatske Mornaričko-industrijske škole koja je obrazovala možda i ponajbolje zanatlije na tlu nekadašnje SFRJ, Marović je radio kao specijalista za remont precizne mehanike i optičkih instrumenata (osmatračkih durbina, nišanskih sprava, daljinomjera i sličnog), koji su bili iz proizvodnje iz evropskih zemalja i SAD-a.
“Za te potrebe proizvodio sam rezervne djelove, radeći sve: od kovanja, ručne i mašinske obrade do brušenja i poliranja optičkih sočiva, gdje se tražila najfinija i najpreciznija obrada, tj. apsolutna tačnost, što u SFRJ niko nije mogao postići. Za taj posao osmislio sam originalni tehnološki postupak i konstruisao potrebne strojeve i uređaje i izrađivao optička sočiva na beskonačnu tačnost, što mogu i danas ponoviti. Nagrada za ovo bila je stipendija za studije strojarstva 1962. godine”, opisuje Marović početke inovatorskog pristupa u tehnološkim procesima, a koji su kasnije rezultirali čitavim nizom origunalnih konstrukcija alatnih mašina, sredstava ratne tehnike, protivgradnih raketa do najnovijih patenata iz oblasti mehanike kojima se dive i najveći svjetski naučni autoriteti.
Marovićevi najnoviji izumi - koncentrična rotaciona pumpa i četvorotaktni rotacioni motor, prema ocjeni stručnjaka Instituta “Ruđer Bošković” iz Zagreba, Fakulteta strojarstva iz Zagreba i Fakulteta strojarstva iz Splita koji su ih detaljno analizirali su “revolucionarni izumi i sjajna riješenja koja mogu unijeti pravu revoluciju u mašinogradnju i industriju uopšte”.
Ugledni svjetski fizičar dr Davor Pavuna koji već oko 30 godina radi u Lozani u Švajcarskoj kao profesor fizike, hemije kondenzirane materije i mikro i opto elektronike i koji je bio član savjetničkog tima za energetiku bivšeg predsjednika SAD Baraka Obame, od ranije je upoznat sa Marovićevim najnovijim konstrukcijama.
Kolegu iz Tivta ugledni je hrvatski naučnik nazvao “jednim od planetarno najboljih inženjera”.
“Meni nikako nije jasno što to zapravo misle političari i investitori iz ovih naših država - niko od njih se ne osvrće na kolegu Marovića, a njegove protivgradne rakete i sad nova pumpa ili ovaj revolucionarni motor su izumi koji su vrijedni milione i milijarde eura. Na Matu Maroviću Crna Gora može zaraditi više nego na turizmu, samo to napokon neko treba da shvati. Ljudi poput njega su vizionari, ljudi čiju vrijednost kolege naučnici i stručnjaci odmah prepoznaju, pa je vrijeme i da se napokon i vi svi ostali u Crnoj Gori probudite”, kazao je Pavuna tokom jedne od svojih posjeta Tivtu.
Sa radom tivatskog inženjera i konstruktora, Pavuna je upoznao i kolegu dr Laszla Foroa, sa Instituta za fiziku kondenzovane materije Federalnog politehničkog univerziteta u Lozani, jednog od najboljih svjetskih stručnjaka za kvantnu, matematičku i nanofizku, a koji takođe nije krio oduševljenje onim što mu je Marović pokazao.
“Jedan je moj stari profesor odavno rekao - vi fizičari jako lijepo radite, ali inženjeri od vas mnogo više vrijede. To se definitivno vidi i na primjeru kolege Marovića koji je zaista svjetska ličnost, a njegovi izumi su sa stanovišta termodinamike i ekonomičnosti izuzetno zanimljivi. Ovo što je on napravio je prvi takav slučaj u inženjerstvu”, kazao je Foro, dodajući da je impresioniran i profesionalnim biografijom Marovića.
A ona je zaista bogata, ali i pomalo kontroverzna jer Marovićev snažan intelekt i harizma često nisu bili prihvatljivi za rukovodioce nekadašnjih vojnih ili po političkoj liniji dirigovanih državnih preduzeća u SFRJ.
Marovićeva beskompromisnost i težnja da uvijek postigne najbolji rezultat često nisu nailazili na razumijevanja, a prste je u neke od tih stvari uplela i politika, pa je tako svojevremeno i prije nego što je počeo, propao jedan od najunosnijih izvoznih poslova koje je Marović ugovorio za neku od crnogorskih fabrika. Sredinom sedamdesetih, konstruisao i do sada najbolju svjetsku protivgradnu raketu (PGR-10) koju su nekada proizvodili tivatski Arsenal, odnosno podgorička fabrike „19. decembar“. Svojevremeno je samo oblast Baranje, koja je branjena od grada Marovićevom raketom, ostala pošteđena od grada koji je istovremeno opustošio sve druge poljoprivredne površine od Švajcarske i Italije, preko Jugoslavije i Mađarske do Rumunije.
Bio je i ugovoren izvoz pola miliona komada te rakete na evropsko tržište po cijeni od 550 dolara po komadu, što su osujetila politička dešavanja i lični progon koji je Marović doživio prije tridesetak godina, prvo u Tivtu, a kasnije i u Titogradu.
Ta raketa koja je na tržište išla pod brendovima SAKO-6 ili TG-10, kalibra 72 mm i dužine 1.070 mm, bila je neoubičajena za dotadašnja rješenja u protivgradskoj raketnoj tehnologiji - naime, bila je dvostepena. To je projektilu na čvrsto gorivo ukupne težine 4.700 grama, omogućilo da dostigne vertikalni domet od 10 i horizontalni od 11 kilometara, sa punjenjem regensa protiv grada od 400 grama. Na probama je postignut i rekord u visini od blizu 12 kilometara.
“Proizvodnja PGR-10 vrlo je složen i stručan posao, a bazirana je na tehnološkom postupku koji sam stvorio u Tivtu 1968. godine. Da bih zadovoljio sve rigorozne zahtjeve: bezbjednosne (u proizvodnji, rukovanju i ekploataciji) i balističke (domet, putanju i preciznost u svim meteorološkim uvjetima), za konstrukciju svih sistema PGR-a imao sam vrlo ograničen prostor. PGR-10 ima: raketni motor sa sistemom za paljenje, sistemom za samouništenje nakon završenog rada i sistem za vezu i odvajanje drugog dijela rakete s generatorom, koji ima tempirani sistem za aktiviranje protivgradnog reagensa i sistem za samouništenje drugog dijela rakete. Svi sistemi su međusobno povezani sigurnosnim elementima. Kao autor konstrukcije i tehnologije, obučio sam radnike za svaku radnu operaciju, a inženjere za kontrolu pojedinih sklopova i montažu, ali ja sam i dalje morao intervenisati u proizvodnji, kako bih održao kvalitet”, objašnjava Marović.
Zanimljivo je da je PGR-10 zasnovana na istim postulatima na kojima i danas počivaju raketni projektili kakve koriste laserski i radarski navođeni moderni vojni raketni sitemi za protivvazduhoplovnu odbranu, a vrlo je slična npr. raketi koju koristi čuveni ruski PVO sistem „pantsir-S“.
Konstruktorska i tehnološka riješenja koja su primijenjena na ovoj protivgradnoj (dakle, civilnoj) raketi prije skoro 40 godina i dalje impresioniraju jednostavnošću: ispod krilaca rakete je jedan konus, tako da je raketica (drugi stepen) lijepo centrirana u velikoj raketi.
Dok motor prvog stepena (velike rakete) radi, ona je nabijena u taj konus i ne mrda, a kad motor prestane raditi zbog ogromne razlike u otporima, raketica nastavlja brzinom od 3 maha dalje. Za protivgradnu primjenu malo odstupanje od smjera lansiranja, do kojeg dolazi kod razdvajanja raketa, uopšte nije bilo bitno. Drugi stepan - ta mala potkalibarna raketica je bez pogona i u sebi sadrži reagens koji polako izgara i dimi iza raketice, tako da na nebu izgleda kao da ima pogon. Zbog malog promjera i aerodinamički idealnog oblika, raketica se lako probija kroz atmosferu i postiže fantastične visine i domete za tu vrstu projektila.
Nažalost, zbog niza specifičnih političko-privrednih okolnosti, ni Arsenal koji je prvi proizvodio raketu, ni podgorička fabrika “19. decembar” u koju je Marović kasnije prenio produkciju, nisu ni izbliza iskoristili ogroman tržišni potencijal koji je imala.
Ilustracije radi, poljoprivredna industrija i državna meteorološka služba nekadašnje SFRJ godišnje su koristili i preko 20.000 komada protivgradnih raketa, a postojalo je i veliko tržište za njihov izvoz.
Marović je izumiteljsku i sklonost da brzo nalazi efikasna riješenja za prevazilaženje tehnološki problematičnih situacija, pokazao po povratku sa studija sredinom šezdesetih, kada je počeo raditi u
Arsenalovom pirotehničkom pogonu na Opatovu.
Pored ostaloga, ovdje se vršio remont topovskih i minobacačkih granata u milionskim količinama.
“Čitav pogon je bio u oblaku prašine od pjeskarenja granata, a četiri radnika su pjeskarila sedam granata na dan. Odmah sam zaustavio pjeskaru, a u roku 12 dana konstruisao sam i izradio originalni automat za pjeskarenje, te originalni vodeni filter za prašinu. Moj pomoćnik je nakon toga, u odijelu s kravatom, za šest sati rada na pjeskari ispjeskario 550 granata, što govori o kakvom je poboljšanju sa ekološkog i ekonomskog stanovišta bila riječ”, prisjeća se Marović.
Sljedećih godina, osim na protivgradnim raketama, u Arsenalu je radio i na konstruisanju i razvoju čitavog niza sredstava naoružanja i ratne tehnike koju je ta firma proizvodila kako za potrebe JNA, tako i za izvoz.
Riječ je o čitavom nizu podvodnih minskih sredstava, diverzantsih i protivdiverzantskigh sredstava, raketama za osvjetljavanje, lanserima, višecjevnim bacačima raketa, PVO topovima kalibra 20 mm.
Marovićevo rješenje ovješenja tog topa i lafeta na modelu M-71 i do danas je neprevaziđeno u svijetu u toj klasi artiljerijskog naoružanja, po broju uzastopno postignutih pogodaka na vježbovnom gađanju u vučenu metu u vazduhu, tipa „rukavac“...
Učinak tog topa naime, bio je 80 odsto pogodaka.
Karijera je tivatskog inženjera vodila od rodnog grada, preko Titograda i Priboja do Kotora i Zagreba u kojem je posljednjih godina i na državnom nivou iskazano veliko interesovanje za praktičnu primjenu i eventualni početak proizvodnje nekih od najnovijih Marovićevih konstrukcija.
Marović je dobio Nagradu oslobođenja Tivta, Nagradu za najbolji proizvod i Značku pronalazača JNA. Na riječkoj Jugoslovenskoj izložbi izuma, tehničkih unapređenja i noviteta RAST YU 1982. godine dodijeljena mu je Srebrna plaketa.
U Titogradu je za projekt fabrike protivgradnih raketa dobio Nagradu oslobođenja Titograda 1989. godine i dvostruku Nagradu za najbolji proizvod, za PGR-10 i njen šestocijevni lanser. Na Međunarodnoj izložbi pronalazaka u Budvi 1993. godine dobio je jedinu nagradu za oblast tehnike, za prototip krilne pumpe s ukrštenim krilcima.
Iako je već 20 godina u penziji, Marović ne prestaje da radi na raznim konstrukcijama od kojih je javnosti do sada predstavio samo dva nova svoja izuma - koncentričnu rotaciona pumpu, odnosno četvorotaktni rotacioni motor.
Marovićeva koncentruična rotaciona pumpa, kako on objašnjava, radi kao beskonačni klip koji sa jedne strane potiskuje konstantnu količinu fluida a sa druge istovremeno usisava istu količinu fluida, postiže najveće pristiske, “jedina na svijetu ima ravnomjernu karakteristiku dobave” i ima “200 posto stepen iskoristivosti radnog prostora što je daleko više od najboljih dosadašnjih pumpi kojima je taj koeficijent 30 posto”.
Za tu je pumpu već dobio detaljne upite od renomirane njemačke kompanije “Bosch”, svjetskog lidera kada su u pitanju pumpe za dobavu i ubrizgavanje goriva u motornoj industriji.
Marovićev četvorotaktni rotacioni motor nema ništa zajedničkog sa jedinim do sada kontruisanim tzv. Wankel rotacionim motorom i kako tivatski izumitelj kaže, pruža brojne prednosti nad klasičnim klipnim motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem koji se u osnovi, nisu nimalo promijenili već više od 100 godina.
“Moj motor je tiši, ima veći stepen iskoristivosti i korisnosti, manju težinu po jedinici snage i može koristiti različite vrste goriva, od tečnih, preko obnovljivih poput alkohola ili bio-dizela, do ugljenje prašine”, kazao je Marović, prezentujući nalaz stručnjaka katedre za strojarstvo Sveučilišta u Splitu koji su izračunali da bi Marovićev motor sa promjerom rotacionog dijela od samo 200 milimetara, proizvodio čak 400 konjskih snaga.
Stručnjaci su procijenili da je idejni koncept motora tivatskog inženjera ima iskoristivost veću od bilo kog drugog motora sa unutrašnjim sagorijevanjem na svijetu i da ukoliko se razvije i uđe u proizvodnju, može “donijeti revoluciju u mašinogradnji i potencijalno označiti nestanak klipnih motora”.
“Nudio sam sve ovo odgovornima u Crnoj Gori predlažući im da se ovo ostvari u Tivtu i Crnoj Gori, ali je reakcija bila vrlo slaba ili nikakva. Kada sam im sve ovo prezentirao, jedan od naših ministara mi je rekao da ne može vjerovati da je sve ovo toliko dobro, a da to Njemci već nisu izmislili i napravili. Mi, nažalost, u Crnoj Gori ne nudimo ništa osim lijepu prirodu i jeftinu radnu snagu, pa je dužnost naših inženjera da rade kako bi i mi nešto originalno proizvodili i prodavali po svijetu. Razvijene države su to postale zbog industrije i ulaganja u pamet i razvoj tehnologija, a ne prodajući zemlju kao placeve za stanove”, rezimira iskusni i dokazani stručnjak iz Tivta Mato Marović.
Konstatovao je i da bi izgradnja prototipa njegove pumpe i motora koštala “manje nego što državni zvaničnici potroše za reprezentaciju i putovanja u inostranstvo”.
Ističe da bi se proizvodnja PGR-10 protivgradne rakete pod njegovom ekspertizom i nadzorom mogla relativno lako i uz ne prevelika ulaganja, ponovno pokrenuti u Crnoj Gori.
“Informacije koje sam dobio posredstvom predstavnika Vlade Crne Gore govore da postoji interes za PGR-10 na tržištu u Južnoj Americi (Peru) i Aziji (Turska), za 6.000.000 raketa po cijeni 700 eura po komadu. Posjedujem tehnologiju i znanje za obuku radnika i proizvodnju PGR-10. Troškovi proizvodnje puno su niži od utvrđene cijene”, kaže Marović, dodajući da bi se Crna Gora konačno morala okrenuti industriji i proizvodnji novih materijalnih vrijednosti.
“Postoji niz rješenja i konstrukcija koje još nisam štitio patentom. Razlog je okruženje i nerazumijevanje činjenice da proizvodnja mora biti utemeljena na vlastitom razvoju i znanosti. Na to upućuje i UNESCO - svaka je proizvodnja i svako društvo osuđeno na propast ako ne posjeduje elemente vlastitog razvoja i usavršavanja”, ističe neumorni konstruktor i izumitelj.
Rekao je da je u potrazi za investitorima koji bi bili spremni finansirati njegove nove projekte.
Galerija
Bonus video:
