Sindikalac je više od tri decenije, a dugovječan skoro kao šef vladajućeg DPS-a Milo Đukanović - Zvonko Pavićević na čelu je Sindikata prosvjete od 2002. godine.
Nekadašnji nastavnik istorije dočekao je i penziju, ali namjerava da obavlja profesionalnu funkciju do kraja mandata, uprkos protivljenu manjeg dijela Glavnog odbora te radničke organizacije.
Mnogo toga se promijenilo u proteklih sedamnaest godina, ali je Pavićević i danas zaštitno lice Sindikata prosvjete.
Uprkos tome štu su nekoliko puta uspjeli da se izbore za povećanje zarada i tako koliko-toliko poprave nezavidan položaj prosvjetara u društvu, koji i Pavićević vrlo često pominje, činjenica je da srednjoškolski profesor, sa punom normom, razrednim starješinstvom i dvadesetak godina staža, danas zarađuje tek malo više od crnogorskog prosjeka. Sa novim “izboksovanim” povećanjem od 9 odsto, profesor će od 1. januara raditi za oko 600 eura...
Pod Pavićevićevim vođstvom, Sindikat prosvjete prošao je put od vjerovatno najorganizovanije radničke organizacije u Crnoj Gori koja nije prezala ni od radikalnih oblika protesta, do toga da se već deceniju za radnička prava bore isključivo za pregovaračkim stolom, sa manje ili više uspjeha.
Do promjene pregovaračke politike došlo je 2010. godine, kada je tadašnji ministar prosvjete Slavoljub Stijepović aplauzom dočekan prilikom dolaska na sjednicu Glavnog odbora. Utisak je da Stijepoviću nije bilo nelagodno zbog prilično neočekivane podrške koju je dobio od predstavnika osiromašene prosvjete, ali je bar desetak odsto prisutnih pognutim glavama i u neformalnim razgovorima poručilo da ih je sramota.
“Shvatili smo da je teško ostvariti boljitak na ulici, da je lakše do toga doći pregovorima”, kazao je “Vijestima” jedan od dugogodišnjih funkcionera Sindikata prosvjete, organizacije u kojoj se i na nižim nivoima funkcija rijetko predaje drugom.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito - Sindikat prosvjete je 2002. organizovao desetomjesečni generalni štrajk, u kojem je navodno učestvovalo 90 odsto zaposlenih.
Tada je kulminiralo nezadovoljstvo, a prosvjetari su tražili izmjenu kolektivnog ugovora i isplatu zaostalih toplih obroka i naknada za prevoz.
Tadašnja (današnja) vlast nije se libila poruka da je protest ispolitizovan i da je u “dešavanje prosvjetara” prste umiješala opozicija...
Pavićević je bio važan šraf u protestu, pa je iste godine funkciju predsjednika Sindikata preuzeo od Svetozara Bulatovića.
Prosvjetari su u godinama koje su uslijedile povremeno prijetili štrajkom, ali se to nije desilo. Upirati prstom u Pavićevića zbog “gandijevskih metoda”, bilo bi neozbiljno, iako je činjenica da je Sindikat u eri Stijepovića promijenio taktiku i odlučio da sjedne za pregovarački sto. Ne treba smetnuti s uma da je tada donesen novi zakon koji prosvjetarima praktično onemogućava da obustave rad.
Sindikalci će reći i da je veoma teško na ulicu izvesti prije svega politički raznorodno članstvo i da će mnogi prosvjetari rađe trpjeti višedecinijsku društveno-ekonomsku degradaciju nego izaći na ulicu, zbog straha od revanšizma - gubitka posla i “crkavice” koja, kolika god da je, stiže svakog prvog u mjesecu.
O sindikalnoj organizaciji, ali i samim prosvjetnim radnicima, svjedoči i činjenica da je Pavićević bio jedini kandidat na kongresu 2016. godine, na kojem je odlučeno da ih još pet godina predvodi.
Pavićeviću mandat ističe 2021. godine, a 1. januara te godine prosvjetari mogu da računaju na čestitku Vlade u vidu povećanja plate od tri odsto. Preciznije, pomenuti profesor svakog prvog dobijaće dvadesetak eura više.
Bonus video:
