Panoramski put “između dvije čarobne obale”

Gdje god sam mrdnula u posljednje vrijeme ugledala sam braon tablu sa oznakom “Panoramski put 3”. Zaintrigiralo me to i pretragom po internetu, na zvaničnom sajtu Turističke organizacije Crne Gore otkrih panoramski put “More i visine”, koji se proteže na 590 km i obuhvata kompletnu obalu, Skadarsko jezero, Lovćen…

Prije dvije sedmice osvanu divan decembarski dan. Ostavismo najstarije dijete na aerodromu, u nadi da će preko okeana uspjeti da nađe ono što ovdje nije mogao, a ja i muž mi krenusmo da se vozimo bez nekog plana, da “proluftiramo” glavu i skrenemo misli. Tako nas auto odveze do Virpazara. Ugledasmo tablu “Panoramski put 3” i odlučismo da vidimo o čemu se radi. Krenusmo prema Baru preko Sutormana. Samo ću vam reći da smo se vrlo brzo trgnuli iz obamrlosti u koju smo od aerodroma bili upali. Put koji je Vlada prije mjesec dana proglasila regionalnim je u očajnom stanju. Svaki prolazak ovim putem je stavljanje glave u torbu. Na svakom koraku, na putu ili pored puta, smo nailazili na ogromne komade stijena. Nije mi padalo na pamet da nešto fotografišem već smo hitali da što prije pređemo ovaj dio puta uzdajući se u dužinu linije života na dlanu. Prvo stajanje na koje smo se usudili je bilo pored oznake koja je pokazivala da se u blizini nalazi vidikovac. Nadali smo se da smo se izvukli iz ratne zone bombardovanja kamenjem te stadosmo.

Info tabla nam je razjasnila mnoge nedoumice. Ruta “Između dvije čarobne obale” je dio Panoramskog puta br. 3. Ona je, u stvari, kružna tura Virpazar – Ostros – Stari Bar – Virpazar (preko Sutorine). Dio ture od Virpazara preko Ostrosa sam prošla u više navrata i pisala o tome. Sve mi se na tom dijelu ove ture dopalo, sem puta. To sam više puta naglasila i u sebi se zarekla da tuda naša Tojota (koja je mnoge prepreke i izazove putne prevazišla) neće krenuti dok se put ne renovira. Znam, nekad i ja pokažem trun optimizma, jer se nadam da će se to desiti za mojega vijeka.

Drugim dijelom ove kružne ture, od Virpazara do Starog Bara, sam takođe prolazila više puta, ali nikad put nije bio u ovako tragično lošem i po život opasnom stanju. U blizini gornje table se nalazio vidikovac. Pogled preko sela Limljani je stizao do Prokletija. Grč od strepnje da se nešto na nas ne sruči počeo je da popušta.

Sjetismo se da se negdje u blizini nalazi za nas mitski tunel koji prolazi kroz Sutorman, a koji nikad nismo uspjeli da lociramo. Jednom smo mislili da smo na pravom putu, ali se ispred nas bila ispriječila gomila kamenja i zemlje. Stigavši do te tačke konstatovasmo da je prolaz prohodan. Makadamski put je bio u veoma lošem stanju. Pomislih da bi se i vlasnici terenskih vozila teško usudili da ovuda prođu. Srećom, takav put se brzo pretvorio u asfaltni put. Ispod puta je tekao bučni potočić sa povremenim idiličnim prizorima, mada mu se teško prilazilo zbog divljih kupina koje su prijetile da mi pocijepaju jaknu. Ipak se nekako probih do ovog pogleda.

Malo naprijed konačno ugledasmo ulaz u tunel, ili izlaz, u zavisnosti odakle dolaziš. Oduševismo se. Konačno uživo gledamo tunel koji je bio tema mnogih priča koje smo slušali u mladosti. Tunel je vrlo uzak, taman za jedno auto. Mimoilaženja nema. Mada, saobraćaj se odavno bio prorijedio pa su najveći problem predstavljale krave koje bi ljeti pod njegovim okriljem potražili hlad. Upravo je priča mog zeta o bliskom susretu sa kravama u tunelu i pobudila naše interesovanje za tunelom.

Gledajući u mračni i uski tunel dlaka nam na glavi nije pomislila da se neko njime još uvijek vozi. Idući nazad čusmo nešto slično grmljavini. Kad je pored nas prošao mali auto sa pet momčića u njemu, ostali smo bez teksta. Nije enigma bila samo prolazak kroz tunel, nego i preko onih 50-ak metara makadama. Jedino što nam je palo na um je bilo da su izašli i prenijeli auto do asfalta. Priznajem, da mi je neko pričao da se kroz tunel još vozi, ne bih mu vjerovala. Ali, ova momčad me uvjeriše u suprotno.

Krenusmo dalje pod snažnim utiskom “otkrića” tunela i saznanja da se njime još vozi. Plan nam je bio da otkrijemo i ulaz sa druge strane. Ja sam imala zadatak da gledam u lijevo ne bih li ugledala spajanje ova dva puta. No, prije nego što smo stigli do njega, naiđosmo na još jedan vidikovac. Vidikovac sazidan, postavljena info tabla, a pogled fantastičan. Turistička organizacija Bara se potrudila, nema priče. Samo, valjda su dovde doletjeli kad su se usudili da ga nekom preporuče. No, izgleda je neki ogorčeni turista, kad je grč od straha popustio, bijes iskalio na info tabli.

Malo poslije vidikovca naiđosmo na prevoj odakle startuje najlakši uspon na Vrsutu. Pela sam se tuda prije tri godine. Tada je neki šaljivdžija postavio tablu “Put ne radi”, ali je i tada bio bolji nego sad. Poslije prevoja kreće spuštanje, a neposredno nakon jedne lakat krivine ugledah put koji se “uliva” u naš. To je to! Skrenusmo. Uh! Na jednom mjestu jedan dobri komad kamena, na drugom ponešen dio puta. No, naša upornost bješe jača od straha. Ugledasmo tunel.

Sa ove strane ulaz u tunel je još više bio zarastao u rastinje, a iz prirodnih “česmi” voda je lila u debelim mlazovima. Još jednom se izdivismo ludo hrabrim vozačima koji se usude da prođu ovih 659 metara koliko je tunel dug. Ta brojka je uklesana u kamenu sa lijeve strane. Popesmo se i iznad tunela, ali sem gustog rastinja ne vidjesmo ništa zanimljivo. Tada do nas dotrčaše dva vesela drugara. Baš su bili orni za druženje i igru. Ovaj veći me umalo obalio od želje da se poigra. Volim pse, ali kad sam primijetila da iz kuća ispod tunela prema nama trči još nekoliko pasa, otrčasmo i mi do kola. Ne treba previše izazivati sudbinu. Dovoljno je bilo što smo se provozali ovim putem.

Odavde smo ušli u “mirne vode”. Poneku rupu na putu smo iskulirali. Stigosmo i do Tuđemila. Tu se nalazi spomenik posvećen čuvenoj bici iz 1042. godine, čiji datum odigravanja je i dan vojske Crne Gore. Kad sam ja bila đak ovu bitku su zaboravili da spomenu. Ili sam bila odsutna sa toga časa. Tek, obelisk je tu, a sunce uvijek na pogrešnoj strani te mi fotografija nikad ne valja. Ili mi ovo namjerno radi jer ne znam istoriju.

Sa ovog mjesta, pogled unazad, osim lijepog prizora brda išaranog bojama kasne jeseni, otkriva i jedan misteriozni dvorac. Svojevremeno se nakratko spomenuo u nekim krimi hronikama, ali to ne umanjuje neobičnost njegove pojave na ovom mjestu.

Do parkinga ispred Starog grada nismo se više zaustavljali. Čim se korakne na kaldrmu starobarsku nailazi se na zanimljive radnjice, neobična vrata, spomen ploče… Sve ono što mnoge turiste mami da dođu ovdje i to ne jednom. Ja sam jedna od njih. Stari Bar mi nikad ne dosadi.

Ne dosadi mi zato što odavno pratim kako se razvija i mijenja se, što me veoma raduje. Prvi put sam na ovo mjesto posjetila početkom osamdesetih. Zemljotres je skoro bio sravnio grad. Na prvi pogled to je bila samo gomila kamenja. Kad je počeo da se rekonstruiše, redovno sam ga posjećivala i pratila njegov napredak. Kad kod pođem naiđem na novorekonstruisanu građevinu, na neku novu stazu, novi vidikovac. To je mjesto koje rado preporučujem svakome.

Sa jednog vidikovca, u podnožju se uočava most na Rikavcu i stari mlin za masline kojeg je nekoliko entuzijasta iz Velike Britanije pretvorilo u popularni hostel. U jednom tekstu o njima i njihovom pregalaštvu pročitah izjavu jednog od njih: “Najčudnije mi je što me lokalci pitaju gdje se nalaze vidikovci, staze, plaže… čije fotografije objavim na svojoj stranici”. Potpuno sam ga razumjela. I meni se to često dešava. Vrlo malo smo upoznati sa ljepotama prirode u svojoj okolini.

Već smo se jednom spuštali do Rikavca, ali je tad bilo manje vode, pa smo odlučili da pođemo opet. Ne znam da li smo ovim skrenuli sa Panoramske rute 3, ali je i ovdje imalo šta da se vidi. Sa zidina Starog Bara smo dobro pogledali kuda treba da se ide i pratili smo instikt. Mjesto za parking je ovdje najveći problem. Srećom, bili smo sami pa smo uspjeli da se parkiramo u blizini kapije za kaptažu Kajnak koja se nalazi iznad mosta.

Rikavac ime nije dobio slučajno. Naprotiv, zaslužio ga je 100%. Ne sjetih se da snimim zvuk, ali tek uz njega bi ovaj prizor bio potpun. Kad se prođe most staza vodi do još jedne info table i novoga mosta.

Nikada ranije nisam ovdje bila te mi je maslinjak Džidžarin bio otkrovenje dana. Inače stablo masline smatram vrhunskim umjetničkim produktom prirode. Svako stablo je posebna priča. Maslinjak je domaćinski uredan. Vidi se da je u njega uložen veliki rad i trud, pa ni rezultat nije izostao.

Ovdje odlučismo da stavimo tačku na današnjih pola kruga ture “Između dvije čarobne obale”. Malo smo skrenuli s puta, ali nam je upravo taj dio bio najzanimljiviji jer ga do tada nismo vidjeli. Još jedan pogled na Stari Bar iz žablje perspektive i “put pod noge”, ovaj put kroz Sozinu. Sutormana nam je bilo dosta za taj dan.

Zaštitni znak Kotora su mačke koje šetaju uskim uličicama ili lijeno odmaraju na najneobičnijim mjestima, te mame turiste da ih pomaze i fotografišu. Neki preduzetnici su to iskoristili pa su mačke stavili na brojne originalne suvenire iz ovoga grada. Čudi me da se neko toga nije dosjetio i u Starom Baru jer mačaka ima na svakom koraku. Vidi se da se dobro postupa sa njima jer su skroz pitome i uopšte ne bježe od prolaznika. Od kad privremeno dijelim starateljstvo nad jednom Šiljom, mačke gledam skroz drugim očima.