Ne znam koliko godina danas imaju Draško, Dragan, Miodrag i Zlatko, ne znam ni da li su još među nama, imaju li porodice, čime se bave. O njima znam samo da su nekad bili đaci jedne od najstarijih podgoričkih škola, Osnovne škole “Savo Pejanović”, i da su, kao osmaši, prije sigurno više od tri decenije, iz predmeta poput opšte-tehničkog obrazovanja (OTO), napravili strujno kolo sa prekidačem i sijalicom.
Njihov rad krio je godinama suteren škole, isti onaj u kojem se u drugoj polovini prošlog vijeka iz kabineta i kroz hodnike čuo žamor djece. I isti onaj koji je prije desetak godina zaključan i pretvoren u skladište... Taj prostor, nedavno je očišćen i sada čeka uređenje...
Nova uprava, na čelu sa direktoricom Biljanom Krivokapić, prije nekoliko mjeseci odlučila je da vrati sjaj tom dijelu zgrade, ponovo ga pretvori u učionice ili mu da novu namjenu. O tome nije još donijeta konačna odluka.
Kako god, prostor je iznova otkriven, a tokom nedavnog obilaska, reporteri “Vijesti” vratili su se nakratko u prošlost i vrijeme kada se u nastavi još koristio projektor za slajdove, vrijeme kada su đaci o svijetu učili kroz slike sa dijapozitiva, o muzici sa gramofonskih ploča...
Na zidovima nekadašnjih kabineta muzičkog, istorije, geografije... učionica u kojima su nekad organizovane sekcije za ljubitelje fotografije, elektronike… još stoje slike Josipa Broza Tita, a u jednoj od njih sklopljena je i na zid naslonjena i zastava Jugoslavije. Ugao jednog kabineta i danas krasi metalni umivaonik sa posudom i kantom za vodu, a na školskim klupama iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, posloženi su stari učenički radovi.
Među njima i ono strujno kolo Draška, Dragana, Miodraga i Zlatka, učenika VIII2…
Prijatna retrospektiva
Kada je otkrila da suteren škole krije čitavu istoriju jednog pedagoškog perioda, direktorica škole odlučila je da oživi duh prošlih dana i današnjim i budućim učenicima pokaže kako je nastava izgledala i kako je organizovana u drugoj polovini prošlog vijeka.
Dio mobilijara i predmeta koji su pronađeni tokom čišćenja četiri kabineta i jedne pomoćne prostorije, hodnika u kojem su za hladnih dana održavani časovi fizičkog, već je izložen u holu škole. Tako danas đake, njihove roditelje i druge posjetioce sa ulaza u školsku zgradu dočekuju melodije sa starog gramofona i ploča sa kojih je obrisana dugo sakupljana prašina.
“Iznenađujuće prijatna retrospektivna postavka u holu OŠ ‘Savo Pejanović’. Prepoznaje se duh 70-ih godina prošlog vijeka, uz predmete i mobilijar koji su ih obilježili... Sigurno će izazvati znatiželju đaka i nekima možda odrediti buduće zvanje. Većina njih ne može ni da pretpostavi kako se tih godina živjelo osim kroz priče starijih, ukoliko za to i imaju strpljenja”, napisao je o postavci majstor od kamena i preduzetnik iz Podgorice, Zlatko Vujotić. Zlatko nije učenik te škole, ali je OŠ “Savo Pejanović” nekad pohađao njegov otac, a danas u tu školu ide njegov sin...
Postavka u holu škole tek je početak jedne priče. Biljana Krivokapić za “Vijesti” je kazala da će dio eksponata koje su pronašli u suterenu, biti ustupljen muzeju, kako bi bili dostupni svima.
“Ova škola je živa istorija. Jako mi je drago što sam došla baš u ovu školu, sumnjam da ijedna druga na teritoriji Crne Gore posjeduje nešto ovakvo. Sve su nekad imale iste ovakve predmete, opremu, ali su prilikom renoviranja sve to i bacile, doživljavajući to kao starinu koju treba otkloniti. A ovo je bogatstvo”, ispričala je ona, dodajući da je upravi škole, u selekciji i klasifikaciji budućih eksponata pomogla muzejska pedagogica, koja je pažljivo organizovala predmete po periodima.
OŠ “Savo Pejanović” jedna je od najstarijih podgoričkih osnovnih škola. Od 1946. do 1950. godine radila je kao niža realna gimnazija u zgradi Gimnazije “Slobodan Škerović”. U oktobru 1950. izdvaja se u prvu sedmogodišnju, a dvije godine kasnije prerasla je u osmogodišnju osnovnu školu, kasnije sa nazivom “Savo Pejanović”. Od školske 2006/2007, u toj školi primjenjuju se novi novi nastavni planovi i programi devetogodišnje osnovne škole.
Danas nastavu u OŠ “Savo Pejanović”, u 23 odjeljenja, pohađa 561 učenik, od čega je 77 djece romske i egipćanske populacije, te devet učenika sa posebnim obrazovnim potrebama.
Posljednjih godina, u javnosti se govorilo o mogućem rušenju zgrade, ali su iz resora prosvjete negirali te navode. Iz ranijih, ali i sadašnje uprave škole, uporno rade na njenoj promociji, pa su tako prošle školske godine đaci imali prilike da čuju životne priče i porazgovaraju sa nekim od bivših učenika i prijatelja škole, poput fudbalera Dejana Savićevića, pjevača Sergeja Ćetkovića, svjetskog putnika Edina Krnića…
Pomoć kroz rad Fondacije
U cilju dalje promocije škole, poboljšanja uslova rada, ali i podrške talentovanim i nadarenim učenicima, pred kraj godine koja je za nama osnovana je i Fondacija “Prijatelji OŠ ‘Savo Pejanović’”.
“Mnogo je onih koji su voljni da se uključe, da pomognu da se vrati stari sjaj školi, i to nisu samo bivši đaci, ima među njima mnogo lokalpatriota”, kaže direktorica te stare podgoričke škole.
Iako još nema jasan plan o tome kako će biti preuređen godinama zapušten suteren, Krivokapićeva je “Vijestima” kazala da je jedna od ideja da stare učionice ponovo budu - učionice.
“Tako bismo mogli da organizujemo nastavu u više smjena, a da sve završe recimo do 15.00 sati. To bi pomoglo ne samo boljoj organizaciji nastave, već i učinilo kvalitenijim život učenika, jer bi ranije odlazili kući i mogli da više vremena provode sa porodicom ili se bave i nekim vannastavnim aktivnostima”, rekla je ona.
Pred početak 2020, otvorena je i školska kantina. Krivokapićeva kaže da su na taj način učinili da đaci čitav školski dan provode u zgradi ili dvorištu škole, jer sada nemaju potrebu da izlaze kako bi kupili užinu.
Uprava škole ima i druge planove, pa će u narednom periodu raditi na izmještanju školske biblioteke. Tako će 18 hiljada naslova, umjesto na prvom spratu, biti u prizemlju zgrade. Dva kabineta informatike, za koje je škola već dobila donaciju računara, ubuduće će biti na spratu škole, a biće uređena i prostorija za dnevni boravak đaka.
“Škola ima i sada jutarnje čuvanje i dnevni boravak, ali prvaci vrijeme provode u istoj učionici u kojoj su imali i nastavu. To na neki način nije dobro, jer cio dan provode u istom ambijentu”, kazala je Krivokapićeva.
Da bi ostvarili zacrtano, u upravi škole se nadaju pomoći kroz Fondaciju, a pomoć koja im je neophodna, ne ogleda se uvijek u novcu.
“Ako neko zna da kreči, radi podove, postavlja rasvjetu… dobro će nam doći sve”, kaže direktorica.
Roditelji rado volontiraju
Krivokapićeva je posebno ponosna na podršku roditelja učenika škole.
“Roditelji su nam jedna od jačih karika, uvijek su spremni i voljni da se uključe u rad škole. Oni mogu da pomognu na različite načine - mogu da učestvuju u procesu nastave, ako su u nekoj oblasti dobri, da to prezentuju učenicima. Ako je roditelj advokat, može da dođe da priča o tome. Mogu da učestvuju u čišćenju, sređivanju… time daju dobar primjer i svojoj djeci. Roditelji mogu da rade i kreativne radionice - imamo roditelje koji u dnevnom boravku upravo to rade sa djecom”, kazala je ona.
Kao jedan od sjajnih primjera saradnje, navodi roditelje učenika II razreda - Nikolu Raičevića i Alena Džankića, trenere MMA kluba, koji svakog četvrtka za korisnike jutarnjeg čuvanja održe čas fizičkog.
“Ta djeca dođu ujutro oko sedam, osam sati, odrade ako imaju domaći ili neku od drugih aktivnosti u okviru radionice jutarnjeg čuvanja, a potom od 10.00 do 11.00 sati idu u salu za fizičko. Nakon toga, djeca idu na ručak, pa u učionice. Mislim da im je taj čas fizičkog omiljena aktivnost. Nadam se da ćemo na ovaj način probuditi svijest i kod drugih roditelja. Nekome je to sat vremena, a za djecu i nas, to znači jako puno”, priča Krivokapićeva.
Smatra da je tokom proteklih godina neopravdano stvoren jaz između nastavnika i roditelja, a da su zapravo svih tu sa isti ciljem.
“Svi smo tu na istom zadatku, da toj djeci omogućimo što bolji boravak u školi, stvorimo što bolji put i stvorimo ljude od njih. Sad nas samo treba uvezati. Roditelj i nastavnik - zajedno”, poručuje ona.
I dok smo privodile kraju razgovor, pored nas je prošla majka jednog od učenika. Ozarena, skoro i nepitana, sama je saopštila koliko je srećna što je njeno dijete đak baš ove škole.
“Bila sam odsutna 15 dana i pitam supruga kako je bilo. On kaže ‘ma ne sjekiraj se, kao kod kuće je’. Brinu i roditelji i učiteljice, i menadžment… ja sam kao roditelj prezadovoljna”, ispričala je ona.
Ispričale smo joj da smo upravo razgovarale o odnosu škole i roditelja, volji samih roditelja da pomognu.
“Vrlo je bitno kad vi otvorite vrata nekome, da mu dozvolite da uđe. A nama su otvorena vrata. Direktorica je otvorila vrata roditeljima, rekla nam da smo dobrodošli, pa je i nama roditeljima mnogo lakše. Možda ima roditelja i u drugim školama koji bi željeli da pomognu, ali je škola zatvorena prema njima, pokazuje inferiornost. Ovdje ne - ovdje sve zajedno radimo, i kitimo, i učestvujemo, jer - nama je isti cilj”, poručila je ona.
U volontiranje u školi uključeni su i nastavnici, koji subotom od 10.00 do 11.30 sati sa talentovanim i nadarednim učenicima rade matematiku, hemiju, programiranje i robotiku… U saradnji sa udruženjem “Igramiranje”, u OŠ “Savo Pejanović” održavaju se časovi matematike za po šest učenika IX razreda, kao i pet drugih škola. Od februara će, u saradnji sa NVO “RoditeljiI”, biti organizovan i program roditeljstva, koji će voditi psihološkinja škole Milica Pušonjić.
“Škola treba da bude otvorena za sve, za roditelje, lokalnu zajednicu, za sve koji žele da doprinesu - dobro su došli”, poručila je Krivokapićeva.
I penzioneri uključeni u nastavu
Pored roditelja i nastavnika, u školi “Savo Pejanović” volontiraju i penzioneri. Olja Pižurica nekada je radila u Centralnoj banci, bila i profesorica u Ekonomskoj školi, a penzionerske dane sada provodi držeći nastavu grupi romske i egipćanske djece.
Pižurica je članica udruženja penzionera “Naše doba”, koje dio aktivnosti, poput volontiranja u školi, realizuje u saradnji sa Crvenim krstom. Sa djecom radi po završetku redovne nastave.
Galerija
Bonus video:
