U Crnoj Gori ljudi se uglavnom hvale precima. Priča se o prošlosti, bitkama, junacima, o ljudima kojima je čojstvo bilo mjerilo vrijednosti. Sadašnjost se uglavnom prećutkuje, a o budućnosti često i ne razmišlja.
Tako je i sa Velimljem, mjestom koje je od Nikšića udaljeno 40 kilometara. Stanovnici rado pričaju o prošlim vremenima, o tome da je Velimlje do 1962. godine imalo status opštine, da je Nikšić po završetku Drugog svjetskog rata imao oko 4.000 stanovnika, a Banjani hiljadu više, da je u Velimlju škola nekada radila u dvije smjene i imala 450 učenika, da su imali bolnicu, policijsku stanicu, zemljoradničku zadrugu, pet redovnih autobuskih linija, veliki broj kafana, prodavnica i, što je najvažnije, dosta stanovnika.
Danas, potpuno drugačija slika. U nekadašnjoj varoši živi tridesetak stanovnika, škola broji nepunih 40 učenika, ukinut je autobuski prevoz, bolnica i policijska stanica više ne postoje…
“Nekada je bilo neuporedivo bolje, bilo je puno življa, omladine, druženja, čobana. Nekada su ovuda prolazile na desetine ljudi, progonili na konjima namirnice. Danas ako slučajno ne prođe koji migrant ili neko automobilom, pješke možemo viđeti samo međeda ili vuka. U Velimlju je žalosno i tužno. Niđe nikoga. Poneko umre, đeca završavaju školu i odu. Radi jedna prodavnica i pošta i kada stigne penzija tada ima najviše ljudi. Tada se malo skupimo i vidimo”, priča pedesetdvogodišnji Momčilo Eraković koji sa suprugom i petoro djece živi u selu Prigradina.
Starina Novak Milović, koji ima 90 godina, najstariji je stanovnik Velimlja. Pamti bolje dana i najviše mu je žao što se stanovništvo rasipa.
“Za vrijeme Jugoslavije bilo je puno naroda. U to vrijeme ovdje su bili i žandari i finansije, pa njihove familije, svaka zgrada bila je puna. Bilo je i puno đaka, iz jedne zgrade u školu je išlo po desetoro đece. Na svakom ćošku bila je po kafana. Na konjima su se iz Risna i Grahova dogonile paklice duvana i rakija vermut. Sada ništa od toga nema. Došla nemaština, pa narod polako odlazio za poslom”, jada se starina.
Priča o najstarijoj kući u varoši, kuli Kinkovića, još iz doba Turaka, koja je i dalje u “životu”, mada sva oronula, o tome da su ljudi po selima smanjili stoku, da se kada neko umre jedva “petnaestoro čeljadi iskupi”, da su bez autobuske linije potpuno odsječeni od svijeta.
“Malo omladine ima. Bilo bi lijepo da ima naroda i da imamo prevoz. Da ima autobuske linija, mislim da bi više njih ostalo ovdje da živi”, kaže Milović koji živi sa snahom i sinom.
Obavezno prvo snahu pomene, ali ne zaboravlja da se pohvali i unucima.
Gojko Eraković, iz sela Dolovi koje je četiri kilometra udaljeno od Velimlja, jedan je od rijetkih mladih ljudi koji je odlučio da se vrati ne selo. Kaže da mu najviše smetaju loši putevi, pa se plaši da zbog, kako ih zove, “kozjih staza” ponovo ne napusti rodne Banjane.
“Nakon osnovne škole, školovanje sam nastavio u Nikšiću gdje sam završio za saobraćajnog tehničara i živio desetak godina. Promijenio sam nekoliko firmi, čak i vodio neke poslove. Vidio sam da nema neke budućnosti i računajući da su mi roditelji na selu i da se bave stočarstvom i poljoprivredom, pomislio sam da je možda bolje da se vratim. Vratio sam se prije osam godina. Međutim, nije onako kako sam želio. Da su putevi bolji i da ima vode, moglo bi odlično da se živi u Banjanima. Neki putevi su postali kozje staze”, kaže Eraković koji se sa roditeljima drži stotinjak ovaca, nekoliko krava, i tvrdi da sve proizvode uspijevaju da prodaju.
Raseljavanje stanovništva počelo je nakon 1962. godine, kada je Velimlje izgubilo status opštine, a ukidanjem pruge Nikšić-Čapljina, 1976. godine, mnoga sela počela su da se “gase”.
Bonus video:
