Podbožur je nekada bio kao varošica. Željeznica je bila tu, tu su bili boksiti, radnici. Bila je škola, prodavnica, kafana. Bilo je 50-60 stanovnika, priča Nikola Kovačević, jedan od rijetkih stanovnika sela Podbožur koje je od Nikšića udaljeno oko 25 kilometara.
Danas, umjesto željezničke pruge prolazi magistrala, radnika je sve manje i u gradu, tako da ne čudi što ih u Podbožuru nema.
Školsko zvono se decenijama ne čuje.
Najbliža prodavnica je Nikšiću.
Posljednji voz prugom uskog kolosjeka prošao je 1976. godine.
Ostale su stare željezničke zgrade koje je vrijeme godinama lomilo, a ono što nijesu uspjele decenije, "dokrajčili" su ljudi, i kafana.
Istina, ni ona nije ona stara, koja se nalazila u istoj niskoj zgradi sa prodavnicom. Ova je kasnije izgrađena.
Upravo je ona mjesto gdje Kovačević, koji živi sam, "skokne" kada se uželi razgovora, pošto je najbliži komšija od njega udaljen kilometar i po.
Ali, ne smeta mu samoća, jer nije ljubitelj gradskih ulica i kafana.
"Imam stan u Nikšiću, ali više volim ovdje da živim. Šta ću raditi tamo, da lutam po ulicama, kafanama", kaže Nikola i prekida razgovor da bi vratio ovce.
Magistrala je blizu, vozi se brzo, pa bolje na vrijeme sačuvati stoku.
Prisjeća se Kovačević da je u četvorogodišnjoj seoskoj školi imao čak 42 drugara, a u Rudine ih je, kada je upisao peti razred, bilo 102.
Seoska škola je zatvorena 1972. a u Rudinama je sada svega nekoliko učenika.
Srijeda je posebno "živa" bila u Podbožuru jer je tada bila stočna pijaca pa su dolazili ljudi iz cijele Crne Gore, a nerijetko i komšije Hercegovci.
Danas, zahvaljujući farmi koza Radivoja Miljanića selo nije ostalo bez stoke. Ali, jeste bez ljudi.
"U šest domova ima petnaestak stanovnika. Teško da će selo oživjeti. Omladina bježi, neće niko da radi".
Nikola živi sam, ali ga često posjećuje rođak iz Tivta koji dođe da se raželi zavičaja.
Buni se stameni Kovačević što ga novinarka "Vijesti" pita fali li u selu ženske ruke.
"Može se čovjek oženiti sa sela, što ne može. Ne znam, možda se oću oženiti, a možda i neću", reče umjesto pozdrava.
Nekoliko kilometara dalje od njega, u zaseoku Cerovo brdo, živi sedamdesetogodišnji Sava Vujadinović.
Njemu samoća ne prija, ali ništa tu ne može da promijeni.
"Vrlo je loše živjeti ovdje. Pasivan kraj, malo naroda, sve odselilo. Najviše mi nedostaju ljudi. Čekam vikend da se sa njima sretnem. Ovdje smo samo ja i brat od strica, osamljeni. Nazad 20 godina ovdje je bilo više stanovnika. Bilo ih je po petoro-šestoro u porodici, držala se velika stoka, sve je bilo složno, radno. Kako je koje ovo starije umiralo, mlađi se raseljavali i selo osta pustinja", kaže Vujadinović.
Raduje ga to što svi koji su odselili održavaju starevinu pa kuće nijesu propale, ali tužan je zbog činjenice da se ne sjeća kada je u Cerovom brdu posljednji put neko dijete zaplakalo.
"Ne pamtim kada je u selu zaplakalo dijete, a evo sam star. Rodio sam se ovdje, pa sam bio u Nikšić jedno 25-26 godina, radio u Građevinsko. Firma otišla pod stečaj i onda sam bio 11 godina na Zavod i tako sam stekao uslov za penziju. U Nikšić uglavnom odem kada treba da primim penziju i kupim namirnice".
Prema popisu iz 2003.godine u Podbožuru je bilo 17 stanovnika, dok ih je 1993. bilo 61.
"Volim ja ovo selo kakvo god da je. Još samo kada bi bilo ljudi", sa uzdahom reče Vujadinović.
Bonus video:
