U OŠ “Bratstvo-jedinstvo”, u selu Kovačevići, koje pripada najudaljenijoj pljevaljskoj Mjesnoj zajednici Bukovica, nastavu pohađa 16 učenika, a neki od njih borave u školskom internatu, jedinom na području Opštine.
Desetogodišnji brat i sestra Janko i Jana Vrećo i šestogodišnji blizanci Emilija i Ilija Džaković od ponedeljka do petka borave u internatu, smještenom odmah kraj škole. U njemu mjesta ima za četrdeset učenika.
Ilija i Emilija žive u selu Tatarovina i da ne borave u internatu, morali bi svakodnevno pješačiti najmanje dva i po sata.
“Prvi put u internatu imamo ovako malu djecu. Smještaj je namijenjen za djecu od petog razreda, ali zbog udaljenosti roditelji nisu imali izbora. I nastavnici i djeca se trude da uprkos starosti i dotrajalosti objekta sve bude čisto i uredno”, kaže direktorica škole Almina Škodo, koja se na čelu te vaspitno-obrazovne ustanove nalazi nešto više od godinu.
Djeca smještena u internatu kažu da im nedostaju roditelji, ali da imaju svu potrebnu pažnju i brigu od svih zaposlenih u školi. “Lijepo nam je u interantu, svi iz škole se trude da budu tu za sve što nam treba. Nije nas strah, imamo domara. Malo učimo, malo se igramo. Kad bude više snijega, biće nas više”, kaže Jana. Na pitanje kako provode slobodno vrijeme, djeca odgovaraju - u igri i učenju.
Djeci je obezbijeđen topli obrok svakog dana, a direktorica ističe i da ostali učenici škole dobijaju po obrok.
Svi kažu da im je u Bukovici lijepo, iako do škole pješače i po nekoliko kilometara, često po kiši i snijegu. Trinaestogodišnji Dženan Hadžić do škole pješači pet kilometara, ali tvrdi da mu put nije naporan. Svako jutro iz kuće kreće u pola sedam kako bi na vrijeme stigao na nastavu koja počinje u osam časova.
Nešto manje od njega pješači učenik Kemal Hadžić. Zimus, kada je bilo dosta snijega, i on je boravio u internatu. Škola “Bratstvo-jedinstvo“ osnovana je 1953. godine, a internat 1976. Škola je udaljena od Pljevalja 65 kilometara. Direktorica Škodo pojašnjava da je škola ime dobila jer Bukovicu nastanjuje stanovništvo različitih nacionalnosti.
Škola je najviše učenika imala školske 1972/1973. godine, kada su je pohađala 472 učenika.
“Nekad je radilo pet područnih odjeljenja, a sada su četiri neaktivna... Od školske 1996/1997. imamo samo jedno područno odjeljenje - Brda, koje je udaljeno oko 11 kilometara od matične škole. Zgrada je u dotrajalom je stanju. Ostala su u fazi rušenja. Kada govorimo o počecima rada naše škole, mora se pomenuti da je prvo postojala škola na Brdima, gdje su se obrazovala djeca prije 1953. godine, a zatim je napravljena matična škola u Kovačevićima uz pomoć mještana, stanovnika Bukovice, ljudi dobre volje. Osim škole i internata, imamo zgradu sa stanovima za nastavnike, veću baraku sa 4 stana i više pomoćnih objekata. Od 2018. godine u školi je adaptirana manja prostorija kao fiskulturna sala, pa učenici mogu nesmetano realizovati sadržaje iz fizičke kulture, a u dvorištu škole postoji veliko igralište. Škola funkcioniše u prvoj smjeni, u predmetnoj nastavi ove godine imamo četiri razreda (šesti, sedmi osmi i deveti). Realizuju se i vannastavne aktivnosti i sekcije: Mladi gorani, Sekcija istoričara i geografa i Literarno-recitatorska sekcija, a imamo i Đački parlament”, ističe Škodo.
Navodi da se kolektiv proširio i podmladio jer je dosta radnika otišlo u penziju.
Trenutno radi devet nastavnika, a škola zapošljava i kuvaricu, higijeničarku, stražara i vaspitača.
“Sada imamo i nastavnika CSBH jezika, engleskog jezika, biologije, profesora razredne nastave, dok je ranije bilo manje učenika pa su četiri radnika bila zadužena za izvođenje nastave, nije bilo stručno zastupljeno. Većina zaposlenih svakodnevno dolazi iz Pljevalja, a kada ostanemo da prespavamo stanovi za osoblje su veoma neuslovni. Učitelj Ferko Krivošić više od 30 godina dolazi iz Brodareva i radi u Bukovici”, kaže Škodo.
Škola je, ističe direktorica, iznjedrila dosta dobrih đaka, a neki od značajnijih ličnosti koji su pohađali nastavu u Kovačevićima su Antoaneta Adžić, doktorica i docent na Medicinskom fakultetu u Podgorici i Miodrag Dakić, koji je bio jedan od najcjenjenijih ljekara-ginekologa u Pljevljima. Profesor istorije i geografije Milinko Bojat kaže da život djece nimalo nije lak i jednostavan.
“Škola i internat su žila kucavica sela. Teško je zimi kad su veliki snjegovi, dešava se da i po nekoliko dana nemamo struje. Ali, snalazimo se kako možemo i ni po čemu ne zaostajemo ako nismo uspješniji od mnogih škola koje gravitiraju put grada. Ove godine imamo tri prvaka i veoma smo zadovoljni jer je ranijih godina škola imala u prosjeku sedam, osam učenika. Prvi put imamo ovako malu djecu u internatu. Mi kao nastavno osoblje i ja kao vaspitač preuzeli smo dodatnu roditeljsku ulogu. Popodne dodatno radimo sa njima, ulažemo maksimalan trud i napor i oni to vraćaju uspjehom. U internatu imamo mjesta za sve učenike, ali većina njih ne želi da se odvaja od roditelja, teško im pada, pa ostaju oni koji su prinuđeni”, ističe Bojat, koji radi u školi desetak godina.
Na školskoj zgradi nedavno je završena prva faza renoviranja koju finansiraju Ambasada SAD i Ministarstvo prosvjete. Obavljena je rekontrukcija krova i plafona, a čim vrijeme dozvoli, trebalo bi da bude zamijenjena bravarija i uređena unutrašnjost škole. Bukovica se prostire na 104 kvadratna kilometra, bogata je šumom, voćem i zdravom vodom. Sa tri strane graniči se sa Bosnom i Hercegovinom, ima 37 sela, a mjesni centar je u selu Kovačevići. “Mještani su uglavnom starija populacija, ali predusretljivi, tihi i dobroćudni ljudi koji su spremni uvijek da nam izađu u susret i koji su nas prihvatili kao svoju djecu. Put do škole u zimskom periodu se redovno održava i čisti, iako je ovo planinsko mjesto sa dosta snijega”, ističe Škodo koja iz Pljevalja putuje na svoje radno mjesto.
Bonus video:
