Kakve su sve posljedice krize koja je izazvana koronavirusom još nije moguće naslutiti, ali bi krizu trebalo posmatrati kao izazov i novu priliku, kao šansu da se konačno shvati da Crna Gora ne smije da se dominantno oslanja na spoljne faktore i da treba da razvija sve moguće sopstvene resurse, kazala je u razgovoru za “Vijesti” Jelena Pavićević, ekspertkinja za strateške komunikacije.
Poručila je i da, nakon medicine, struka koja se najviše sluša moraju biti ekonomija i biznis i da, u narednom periodu, patetiku i hvalospjeve treba da zamijeni - konstruktivna politika.
“Ovo nije ni prva, ni najveća, ni najteža kriza koja se dešava Crnoj Gori i na taj način je treba i komunicirati. Ratove, zemljotres, bombardovanja, ujedinjenja i razdvajanja, pratile su i veće i teže krize, a i variola vera i željeznička nesreća su bili veliki udari na zdravstveni sistem. U ovoj krizi smo, čak, i u prilici da, zahvaljujući tehnologijama, pratimo iskustva i dijelimo probleme sa kojima je suočen cijeli svijet, kao i da prepoznajemo mnoge njene dobre strane, što je, u neku ruku, čini i lakšom i ljepšom od prethodnih. Zaključak je da sve efekte i posljedice ove krize još ne možemo naslutiti, ali da treba da je komuniciramo kao izazov i novu priliku. Ponovo imamo istorijsku šansu, propuštenu više puta, da shvatimo da nikada više ne smijemo da se dominantno oslanjamo na spoljne faktore, kao što su uvoz, investicije i razne integracije, već da treba da razvijamo sve moguće sopstvene resurse koji nam, u svakoj situaciji, mogu obezbijediti i opstanak i samoodrživost, kao i da više vodimo računa o zdravstvenoj preventivi”.
Ekspertkinja za dosadašnju komunikaciju nadležnih na korona krizu kaže da se može smatrati uspješnom, ali ukazuje da se otvaraju nova poglavlja i situacije, pa je stoga neophodno postaviti i nove ciljeve.
“Sada će isplivati i slabosti i prijetnje i strahovi i problemi. Sada će se zahtijevati nove komunikacione, ali i sve druge strategije, jer stihiji i spontanosti mjesta nema. Zato ovakve krize traže da se predvide i prepoznaju sve moguće faze, sve ciljne grupe koje komuniciraju i s kojima se komunicira, sve moguće komplikacije, kao i svi načini i kanali komunikacije. Načini komunikacije se moraju prilagođavati uslovima, akterima i ciljevima. Za sve te procese je veoma važan odabir onih koji nešto treba da isplaniraju i iskomuniciraju, tj. da pošalju poruke i objasne, jer od kredibiliteta, kompetencija i komunikacijskog stila pošiljaoca poruke, mnogo zavisi”.
Nije do naroda, nego do sistema
Pavićević je stava i da se sve mora iskomunicirati, da se ništa ne pretpostavlja i ne očekuje.
“Često čujemo frazu ‘pa valjda je to naučio/naučila u porodici’ ili ‘pa to piše u zakonu’ ili ‘pa valjda se to podrazumijeva’. Sada shvatamo i vidimo da se ni pranje ruku ne podrazumijeva i da se to mora i napisati i ponavljati. Ako hoćete red na šalteru, morate staviti graničnike i žute linije. Ako hoćete red u firmi, morate imati i iskomunicirati pravila ponašanja, ako hoćete red u društvu, morate iskomunicirati zakone. Ako hoćete da upravljate krizom i izađete iz krize, morate da imate krizni plan u kojem se zna šta ko radi, na koji način i kada, i šta su čije obaveze, prava i odgovornosti. Ono što komunicirate mora da bude logično i jasno, a poželjno je da već ima svoje utemeljenje u praksi koja daje rezultate. Ako dio stanovništva nešto ne prihvata, ne treba ga kriviti. Prije uvođenja kazni, pitajte taj dio ljudi šta predlažu. Kazne treba da budu krajnja mjera, ali svakako logično utemeljene i dobro iskomunicirane”.
Ocijenila je i da se moraju iskomunicirati i prava i obaveze, sloboda i ograničenja, da “nije do naroda, već do sistema”, odnosno - načina na koji se komunicira, jer inače - “narod bi svugdje bio isti”.
“Kada kažem da nije do naroda, nego do sistema, mislim na čestu konstataciju da smo narod koji, gdje god da ode, prihvati pravila i ponašanje tih sredina, što znači da nije do naroda nego do načina na koji se nešto komunicira, tj. do reda i pravila. Narod bi svugdje bio isti, ali su iskustva mnogih sistema učinila svoje. Osim uticaja nauke i umjetnosti, upravo su i mnoge bolesti i epidemije kuge, kolere, španskog gripa i druge, učinile da pojedini narodi postanu vremenom civilizovaniji i usvoje određena pravila ponašanja koja su postala i zakonski utemeljena. Eto, iz ove krize ćemo naučiti da su krize neminovnost, da ih moramo predviđati i biti za njih spremni, kao i da se ništa ne podrazumijeva, već da se sve mora iskomunicirati”.
Poslije medicine, da se čuju biznis i ekonomija
Na pitanje da li je rano i (ne)ukusno već sada razmišljati o izlaznoj strategiji, Pavićević je kazala da o tome nije bilo “ni rano, ni neukusno, razmišljati od prvog dana proglašenja epidemije i uvođenja vanrednih mjera”.
Dodaje i da nijedna izlazna strategija još dugo ne može biti i konačna, a da će svaka nova morati da se prilagođava.
“Što nas ne sprečava da je imamo. Sada je krajnji rok da svako napravi neku svoju izlaznu strategiju, pa da je, usput, koriguje. Prvi koraci, po mom mišljenju, jesu da ekonomija i biznis, sada, nakon medicine, budu struka koja se najviše sluša, zatim, da se nakon početne euforije, zaustave patetika i hvalospjevi, da politika bude konstruktivna i da se, na svim nivoima, počne strateški komunicirati, kako bi se građani i građanke, u vremenu koje slijedi, osjećali dostojanstveno i motivisano, ponašali civilizovano, tolerantno, dobronamjerno i odgovorno i ostali psihički stabilni, jer to nakon svega, svakako zaslužuju i svi su u obavezi to da im omoguće”.
Kaže da ne moraju svi da stradaju u danima dok traje korona kriza i da bi svi koji mogu da nešto rade, i dok traju mjere protiv širenja novog virusa korona, trebalo da - rade.
“Postavila sam pitanje 13. aprila Nacionalnom koordinacionom tijelu da li može da izuzme tenis iz zabrane igranja na javnim površinama i obrazložila zbog čega smatram da bi to trebalo i bilo moguće. Naravno, oni koji me poznaju, odnosno prate na društvenim mrežama, znaju da nije u pitanju to što igram tenis i što sam nestrpljiva. Smatrala sam da, nakon što su stvari stavljene pod kontrolu, treba da se razmatraju sve mogućnosti, svi izuzeci i dinamika popuštanja mjera. Ne mislim da svi treba da se solidarišemo u neradu i neaktivnosti, već da svi koji išta mogu da rade i da budu aktivni, treba da rade, jer će se tako održavati minimalan život, a onda će poneki stvarati preduslove i za druge”.
Kazne su krajnja mjera
Pavićević dodaje da je “sad već jasno da se od korone razbolijevati i umirati u većoj mjeri, nećemo, ali svakako ne treba da se razbolijevamo i umiremo ni od gladi, ni od stresa, ni od pasivnosti, ni od neizvjesnosti”.
“Zato doktori i predstavnici Ministarstva zdravlja, sada treba da razumiju stanje van zdravstvenog sistema, od kojeg zavise i njihove plate, i pomognu ostalim sektorima, daju instrukcije i organizuju nadzor i kontrolu, pa da se, uz primjenu svih mjera, polako počnemo vraćati realnom životu”.
Treba, kaže, imati na umu da svaki dan rada jeste važan, kao da se i nakon svakog dana nerada sve teže vratiti obavezama i aktivnostima.
“Solidarnost će se u ovom smislu ogledati u tome da se stvari u vezi sa dinamikom i načinima povratka u normalne tokove, takođe prepuste stručnim osobama, kao i da svako ko može da radi bude podržan od onih koji još ne mogu, jer sada, bilo čiji rad, pomaže opstanku svih. Ljudima treba ukazati povjerenje i dugoročno komunicirati značaj mjera i discplinovanog odnosa. Kazne treba da se predvide, da budu dobro komunicirane i da budu krajnja mjera. Vjerovatno će stabilnost zdravstvene situacije i poštovanje mjera i dalje najviše zavisiti od onih koji koji su odgovorni i disciplinovani, ali i među onima koji to nisu, kriju se mnogi sposobni i hrabri ljudi, koji nemaju nikakve strahove i vjeruju u sopstvene zaključke, ali koji će povući i teret i odgovornost izlaska iz krize i prihvatiti pravila onda kada prestanemo da ih osuđujemo. To je takav profil ličnosti”.
Posvetiti se vrijednima, biti otvoren i za drugačije mišljenje
A kad korona kriza bude za nama, smatra ona, svi treba da se suoče sa sobom.
“Kako pojedinci, tako i institucije i kompanije, prije svega, treba da razmisle o tome šta su do sada radili dobro, a šta pogrešno, da oslušnu svoje okruženje i zapitaju se šta u ovim novim okolnostima, okruženje očekuje od njih i šta oni mogu da pruže okruženju. Svi poslodavci i menadžeri treba da, tokom ili nakon ove krize, daju prednost i unapređenje onima koji su pokazali viši nivo truda, solidarnosti, lojalnosti i spremnosti na podršku. Svi treba da razmisle čega su spremni da se odreknu, a čega nisu... šta im je nadoknadivo, a šta nije”.
Dodaje da bi trebalo jasno ustanoviti šta su čije prednosti, šta taj neko najbolje zna i umije, kaže da je važno razmotriti i nove mogućnosti - promjena posla, radne i životne sredine, dopunski rad.
“Zasukati rukave i početi sa uspostavljanjem boljeg i kvalitetnijeg vrednosnog sistema, u kojem će se komunicirati rad, znanje, inovacije, talenti, rezultati, lijepo vaspitanje, zdrave navike, ljubav, poštovanje, tolerancija i raznolikost....održivost”. Kaže i da bi svi trebalo da, osim za istomišljenike, budu otvoreni i za svoje kritičare, a da kritiku ne doživljavaju kao napad na ličnost, nego - kao šansu za unapređenje.
Podrška za domaće proizvođače, ali oni ne smiju da budu pasivni
O značaju domaće proizvodnje, Pavićević kaže da je učila od oca i da nema dilemu da li bi trebalo podržati domaću proizvodnju i usluge, ali i da proizvođači ne smiju biti pasivni i da ne mogu da očekuju bezuslovnu podršku.
“Odrasla sam uz oca, koji je 60-ih, 70-ih i 80-ih uspostavljao, tada rijetke, sisteme domaće proizvodnje u Crnoj Gori, i još u periodu bivše Jugoslavije bio uvjeren da Crna Gora mora da koristi sopstvenu zemlju i druge resurse i da ne smije da zavisi od drugih, posebno kada je hrana u pitanju, jer nam je dato da je možemo i moramo proizvoditi. Od njega sam, još tada, čula da će hrana postajati sve skuplja, da će zdrave hrane biti sve manje i da budućnost Crne Gore leži, između ostalog, i u zdravoj hrani”.
Dodaje da je razvoj odnosa prema značaju domaće proizvodnje, stvaranje povjerenja i emocija prema domaćim proizvodima složen i neprekidan proces.
Proizvođačima poručuje da ne smiju da budu pasivni i da očekuju bezuslovnu naklonost potrošača.
“Oni su ti koji treba da se oglase, da se nametnu i približe svojim potrošačima, da zadovolje njihova očekivanja, da se trude i bore za njih, što traži dosta aktivnosti i interakcije sa potrošačima. Potrošači će, sa druge strane, kako pokazuju i istraživanja, uvijek pozitivno odgovoriti, ali ih takođe, kada ih jednom osvojite, ne smijete uzimati ‘zdravo za gotovo’, već im se uvijek morati dokazivati kvalitetom, novim proizvodima, dizajnom, brigom, ali i društveno odgovornim poslovanjem”.
Takvim pristupom, dodaje ona, proizvođači će sebe istovremeno pripremiti i za izvoz. Uloga države u svemu je, kaže Pavićević, da bude nosilac kontrole kvaliteta, da podstiče i komunicira žigove, oznake, standarde i sertifikate, da pomogne izvozne procedure, kao i da objašnjava benefite koje svi imaju od domaće proizvodnje i usluga.
Bonus video:
