Za Crkvičko Polje, selo koje je udaljeno 11 kilometara od graničnog prelaza Šćepan polje i koje je smješteno između kanjona Pive i Tare, mnogi kažu da je jedno od najljepših sela u Pivi.
Nije mali broj i onih koji selo koje se nalazi na obroncima Pivske planine, na oko 1.100 metara nadmorske visine, smatraju za jedno od najljepših sela u Crnoj Gori. Razloga za to je i više nego dovoljno - netaknuta priroda od koje zastaje dah, jedan od najljepših vidikovaca kanjona Tare, Maricina greda na Zagonici, okolna brda sa kojih se pruža pogled na Durmitor, Ljubišnju, Maglić, izvor Džomba, veliki broj crkava… Jedino nedostaje stanovnika. Prije šezdesetak godina u Crkvičkom Polju bujao je život. Tada je bilo 447 stanovnika, dok ih je na popisu 2011. godine bilo 73, mada je svega njih tridesetak stalnih.
Selo se dijeli na Gornje i Donje Polje, a četrdesetjednogodišnji Milan Popović je najmlađi domaćin u Donjem Polju. Priznaje da je veliki zaljubljenik u selo, da ne može bez zelene oaze, i žali što je selo pusto.
“Previše sam vezan za selo i tužno mi je što je pusto. Volio bih da u svakoj kući ima poneko. Ovdje je nekada bilo dosta omladine, ali otišli su za Podgoricu, Nikšić, Sarajevo. Bilo je trenutaka kada sam i ja mislio da odem, ali kako vrijeme ide vidim da sam donio ispravnu odluku da ostanem i za sada ne namjeravam da napuštam selo”, kaže za “Magazin Vijesti” vrijedni domaćin koji u selu živi sa suprugom Tijanom, djecom Boškom i Bojanom i majkom Ljeposavom.
Trenutak kada je mislio da napusti selo bio je jesenas kada Boško nije mogao da, kao svi vršnjaci, upiše prvi razred jer niko nije htio da se prihvati učiteljskog posla u tom selu. Sada je situacija drugačija, zainteresovanih učitelja ne fali, pa će i Boško u septembru sjesti u đačku klupu.
“Stvarno sam veliki ljubitelj sela. Ljeti bude ovdje vikendaša, ali ne stalno, nego s vremena na vrijeme. Iako volim selo ne bih znao šta mladima da poručim - da li da se vrate ili ne. Znam da bih sinu poželio da, ako ne bi bilo neke druge mogućnosti, bolje da ostane ovdje nego na ulicu. Bolje da je svoj gazda nego da prosi”, kaže Milan.
On i supruga drže desetak govedi, sade svo povrće, a o prodaji mesa i bijelog mrsa, zahvaljujući raftingu na Tari, ne moraju da brinu.
“Kada dođe ljeto idemo u katun, a na Šćepan Polju sve prodamo. Kako je rafting počeo, počinuli smo. Ne moramo da brinemo za prodaju. Živimo od stočarstva i ko hoće, može od toga da živi. Razmišljam čak i da povećam stado, ali vidjećemo. Prošle godine sam kupio traktor i balirku, zimus plugove, kamion. Ima još ponekih sitnica, ali polako”.
Njegova majka, koja je rodom od Jokanovića sa Trse, u Crkvičko Polje je došla prije 45 godina. Kaže da nije ni slutila da će doći vrijeme da selo opusti.
“Pamtim dobro Ilindan 1975. godine. Toga dana su me direktno sa vašara na Trsi doveli u Crkvičko Polje. Selo je bilo puno omladine. Nikada mi nije palo na pamet da može ostati pusto. Povremeno je počelo da se prazni - otiđi jedno, otiđi dvoje, neko umri, i malo po malo, osta selo prazno. Evo, za ovo 45 godina samo iz ovih kuća umrlo je 70 roba. Od ljetos je osmoro umrlo. Tužno je gledati kako selo ostaje pusto”, kaže Ljeposava kojoj, kako reče, dvije godine fale do 80.
Biće, kaže ona, kako se mora, mada ni sama ne zna gdje je bolje a gdje gore. Hvali sina kako je veliki radnik, ali ne zaboravlja da pohvali i snahu sa kojom kako kaže, već devet godina jede isti hljeb i voli je kao svoju kćerku.
“Radije bih kćerku naljutila nego snahu. Vrijedni su oboje. Žao mi je što je selo pusto. Bila sam po Crnoj Gori, Srbiji, Vojvodini, Bosni, ali nigdje nema ljepšeg sela. I nije tačno da neće đevojke na selo, nego neće niko da ih pita. Što vikaše jedna iz Banjana, treba mi njih da prosimo - a ne oni nas”, sa osmijehom kaže Ljubica.
U Donjem Polju zimuje njih desetoro i to sve Popovići. Velimir i supruga Gordana, nakon putešestvija po bivšoj Jugoslaviji prije četiri godine skrasili su se u Crkvičke Polje.
“Ovdje sam završio osam razreda, pa školovanje nastavio u Beogradu. Radio sam u Sarajevu, onda se vratio na selo i radio u školi kao sekretar tri godine, zatim u Foči u trikotaži, pa u kazneno-popravnom domu, sve do rata. Onda 20 godina u ‘Perućici’ i dvije u ‘Mratinju’, odakle sam se penzionisao. Supruga i ja smo sredili imanje, napravili kuću i ovdje smo već četiri godine. Kćerka je udata u Foči, a sin živi u Nikšić i stalno dolaze. Imamo troje unučadi i četvrto je na putu”, kaže Veselin.
Smatra da bi otvaranje škole, koja ne radi od 2006. godine, moglo da ljude vrati na selo.
Njegovoj Gordani, koja je iz Foče, uopšte nije bilo teško da se navikne na život na selu. Na ljepotu se, kažu, čovjek lako navikne.
“Poslije dugog puta došli smo ovdje. Selo je lijepo, život možda teži nego u gradu, ali ima dosta svojih prednosti. Ko ima imalo života može ovdje da živi, ali je velika nezgoda što je sva omladina otišla u grad. Niko ne vjeruje da može od ovoga da se živi, a može. Sadimo baštu, pravim sokove, džemove, ponešto i opletem, učim da predem. Ženskom nikada ne može biti dosadno. Uvijek ima posla po kući, po bašti. Imam zdravstvenih problema i ovdje mi savršeno odgovara. Dovoljno je da prošetam. Svi potrčimo za tabletom. I ja sam to radila dok sam bila u Nikšiću, ali to nije tolika sreća. Veća je sreća popiti čaj, prošetati, a ovdje imate sve čajeve”, kaže Gordana.
Imajući u vidu činjenicu da u Crkvičkom Polju postoji Spomen dom sa 40 ležajeva, a kojim upravlja Park prirode “Piva”, da prirodnih ljepota imaju na pretek, mještani se nadaju da će i turizam zaživjeti u njihovom kraju, a da će sa turizmom doći i oni koji će poželjeti da tu i ostanu.
Bonus video:
