Svako mjesto ima svoje najbolje godine, a najbolje nikšićke po mnogo čemu bile su od 1950. do 1965. - zlatna decenija i po grada pod Trebjesom - najvećeg gradilišta u bivšoj SFRJ, socijalistički Eldorado. O njegovim damarima, duhu i čarima, pisali su i pјevali Nikšićani, ali i drugi poznati autori, označavajući ga kao svoj duhovni zavičaj, vrijedno mjesto mladalačke žudnje, odrastanja i snova, priča za “Vijesti“ hroničar grada, novinar i publicista Maksim Vujačić.
Bio je Nikšić tih godina, ističe, prava kosmopolitska sredina i to je ono što mu je davalo poseban šarm.
“Mnogi su iz cijele Jugoslavije, pa i svijeta, ovamo pohrlili u potrazi za boljim životom, pa je Nikšić bio grad sa najvećom stopom novodoseljenih u Jugoslaviji, oko 37 odsto, dok je prirodni priraštaj stanovništva 1951. godine iznosio 47 odsto, do danas nezabilježen“.
To vrijeme, kaže Vujačić, ostaće zapamćeno i po “preobilju zanimljivih ličnosti, takozvanih oriđinala, osobenjaka, ljudi posebnog duha, mahom neuklopljenih u društvene šeme“.
“Neki su kroz lirska svjedočanstva, nostalgična sjećanja, hroničarske bilješke, priče o godinama snova, ostali ovjekovječeni u literarnim djelima, pričama, u filmu ‘Horoskop’ režisera Bora Draškovića, za koji je scenario uradio Mirko Kovač, u ‘Beštijama’ Živka Nikolića, velepoemi Milana Komnenića ‘Svođenje računa - tako je bilo u Nikšiću’, pričama akademika Žarka Đurovića, Vita Nikolića“, kaže čovjek koji se u svojim knjigama bavio i nikšićkim oriđinalima.
Ne zna čiji su avioni, ali zna da su bombe naše
Priču o oriđinalima toga vremena treba početi sa Stevanom Vukovićem, zvanim Zlatni, duhovitim starcem samotnjakom, koji je u Nikšić došao iz Šavnika. Nadimak je dobio zato što je ljude oslovljavao sa “zlatni“, ali samo je on zaslužio da pod tim imenom uđe u anale nikšićkih oriđinala.
Zlatni je, kaže Vujačić, uvijek nosio crnogorsku narodnu nošnju, ili iznošeni stari dugački mantil. Po nikšićkim ulicama i kafanama prodavao je novine, a nijedne nije čitao. Ostalo je zabilježeno da je kao izgovor, kada bi mu neko ponudio teži posao da odradi, govorio: “Ja sam državni činovnik, a gdje ste to još vidjeli da novinar cijepa drva. To bi bilo nezakonito bogaćenje“.
“Najbolji kolporter partijskog lista ‘Borba’ bio je Stevan Vuković. On je po kafanаma gostima nudio list na pregledanje, ubjeđivao ih da pogledaju sadržaj. Ako bi se neko prevario da kaže kako je list štur i siromašan, ućutkao bi ga riječima da partijski list mora biti bogat prilozima, raspravama i komentarima. Tada bi podviknuo da ga svi čuju i gost bi morao kupovati list ako je mislio da spasi glavu. Mogao bi to čuti neko iz Udbe, a to ne bi mirisalo na dobro“, zapisao je Milorad Kovač.
Za Zlatnog se vezuju mnoge anegdote, a Vujačić se prisjetio one koja se dogodila 7. aprila 1944. godine, kada su saveznici bombardovali Nikšić. “Stevan se toga dana zatekao na gradskom trgu i posmatrao uspaničene ljude kako bježe u skloništa. Neko ga je upitao, pokazujući na nebo, čiji su avioni, a on je odgovorio u svom stilu: ‘Vaistinu, ne znam čiji su avioni, ali znam da su bombe naše. Takav je bio“.
Nikšićani su prepričavali kada je, prolazeći ispred Nikšićke banke, upitao policajce koji su je čuvali - šta rade. Kada su mu odgovorili da čuvaju banku od “lopova vani“, navodno im je kazao: “Ne čuvajte je vi od ovih lopova spolja, no od ovih lopova iznutra“.
Živio je u sobici hotela “Nikšić“ i potrudio se da na posljednji počinak ode o svom trošku - ostavio je novac za sahranu i veliki broj flaša pića da sugrađani popiju za njegovu dušu.
Čovjek koji je “nudio” sreću
“Mogao je Milo Kotarac, i što se kvalifikacija i što se ostalih kvaliteta tiče, da dobije u svom Nikšiću i ljepši i lakši i sigurniji posao od onoga koji je obavljao. Mogao je, uostalom, pošto je bio penzioner sa dobrim primanjima i čovjek bez nekih velikih prohtjeva, da ne radi čak ni to što je radio pa da mu opet bude lijepo. Ali Milo je htio da bude baš prodavač lozova Jugoslovenske lutrije i ništa drugo. Vjerovao je dobri starac da ljudi zaslužuju da budu srećni, da je njegov posao upravo u tome: da ih podsjeća na sreću i da im je nudi“, zapisao je Vito Nikolić.
Srećke kod Mila kupovali su skoro svi, posebno stariji jer, kako je Vito zapisao, “dirljivo lijepa i prelazna je bila ta njegova neizlječiva vjera“, tako da se, vjerovatno, nikada u Nikšiću, ni prije ni poslije Kotarca, nije prodavalo toliko lozova Jugoslovenske lutrije.
Jedan od onih koji se nadao glavnoj premiji od milion dinara i uporno kupovao lozove bio je i Petar Puro Ražnatović. Komplet od deset brojeva, od nule do devetke, bio je rezervisan za Pura, a Milo je znao da mu lozove odnese bilo na posao, ili u kafanu. Kada je u jesen 1960. godine Puro, koji je bio težak plućni bolesnik, otišao u Brezovik, Milo je noć uoči izvlačenja od svog novca uplatio deset Ražnatovićevih lozova i broj koji je izvukao glavnu premiju od milion dinara bio je jedan iz tog kompleta. Milo je srećan otišao u Brezovik, predao Ražnatoviću deset lozova među kojima i onaj od milion dinara. Iako Puro nije htio da primi lozove jer ih nije uplatio, Kotarac ga je ubijedio da su njegovi i da ih može platiti sada, jer mu neće biti prvi put da ih naknadno plati. Kada je primio nagradu, Ražnatović je Milu odnio 200 hiljada dinara i posle dugog ubjeđivanja i “teških zaklinjanja” Milo je uzeo novac.
“Boem i kavaljer kakav je bio, Puro je za svega 15 dana potrošio novac od premije. Čašćavao je lijevo i desno, znane i neznane i jednog jutra osvanuo u hotelu ‘Onogošt’ bez i jednog dinara. I upravo kada je razmišljao da negdje, do prvoga, pozajmi neku paru pojavio se Milo Kotarac. Starac je brzo shvatio da je Pura bez para, izvadio je iz džepa štednu knjižicu i predao je svom prijatelju i mušteriji. Bila je to štedna knjižica na ime Petra Pure Ražnatovića i na njoj onih 200 hiljada dinara koje je ovaj poklonio Milu Kotarcu kada ga je zadesila nenadna sreća. ‘Uzmi, kućo moja, to su tvoje pare’, rekao je Milo i brzo se udaljio da bi izbjegao objašnjenja“, stoji zabilježeno u Vitovim knjigama.
Jovo Džada i Ćale – nerazdvojni tandem
“Ponekad je nadimak važniji od imena. Tako je bilo i sa njim… Volio je da meditira. To je činio poluzatvorenih kapaka, zapisavši ponekad poneku misao i u tefter. Da njom, u trenucima uživancije, golica sebe i druge. Svjestan je bio da se meditiranjem spoznaju đavolske sile i božanske prednosti“, zapisao je Žarko Đurović o Jovu Borozanu, mnogo poznatijem kao Jovo Džada.
“Jovo je interesantna pojava. Došao je iz Cetinja, gdje je završio Gimnaziju i bio dobar đak. Znao je napamet cijelog Njegoša i Šantića, dobro je poznavao Platona i Šekspira i uvijek kada ih je pominjao oslovljavao ih je intimno po imenu - Rade, Aleksa, Viljem. Došao je na nikšićku stanicu da bude običan vozač koji na malim drvenim kolicima prenosi ljudima stvari“, kaže Vujačić. Njegov jedini i nerazdvojni drug bio je kapetan Ćale, čovjek koji je došao iz Srbije i kome se ne zna ime i prezime.
“Zbog neke greške u vezi sa Informbiroom dopao je zatvora pa ga se familija odrekla. Bila je to ljudeskara od dva metra, sa brkovima i bolećivog pogleda. On i Jovo su bili nerazdvojni tandem, a Nikšićani su ih voljeli i cijenili. Ćale je prodavao ‘Livaden’, preparat za fleke koji je nudio uz slogan ‘pere sve, samo fleke ne’. Njima su kolica bila i ‘spavaća kola’, a kada bi im bilo hladno - tu je bila kafana i njihova ‘porcija parnog grijanja’ - dva-tri decilitra meke šljive“, priča Vujačić.
“Kada je Jovo Džada umro, cijeli je Nikšić izašao da ga isprati (sahranjen je na Cetinju). I danas ljudi pričaju kako je Ćale položio na njegov kovčeg dvadeset hiljada dinara koje mu je bio dužan, i plakao, ne samo zbog toga što je Jovo umro, već i zato što nije stigao da mu za života vrati novac koji mu je dugovao“, zapisao je Vito.
Dobri duh Nikšića
Znao je Vito Nikolić da su obični ljudi “plemenite jednostavnosti” ono najbolje i najvrijednije što Nikšić ima i da su upravo oni “dobar duh” grada čija duša je uvijek plijenila i privlačila sve dobronamjernike. Onaj koga je Vito prozvao “dobrim duhom Nikšića”, bio je Perko Zvicer, popularniji kao Pekeš, čovjek čija smrt nije mogla da prođe nezapaženo ni Nikoliću, ni Draganu Raduloviću.
“Pekeš je bio jedan od onih na koje smo bili naviknuti, koji je bio nekako naš. Gotovo vjerujemo da ćemo ga ponovo sresti sa šubarom i crvenom Lenjinovom značkom kako nesigurnim i već onemoćalim korakom nosi svoje bolešljivo i krhko tijelo. Pitaće nas kako se prezivamo, a potom nabrojati desetak koljena unazad. Možda će nacrtati Tita, Lenjina ili Marksa. Na sve smo to nekako priviknuti, na sve, osim na njegovo odsustvo“, zapisao je Radulović nakon smrti popularnog Pekeša 1977.
Stariji Nikšićani sa simpatijama pričaju o čovjeku koji je godinama išao na autobusku i željezničku stanicu da dočeka putnika namjernika, ponudi im svoju duvankesu i poželi dobrodošlicu u grad koji je uvijek rado primao goste. “Ta njegova neposrednost umjela je često da zbuni došljaka, ali ljudi su brzo u njemu prepoznali dobričinu i plemenitog čovjekoljupca pa su ga se sjećali i pisali mu još dugo po odlasku iz Nikšića“, zapisao je Vito.
Pekeš je godinama, svakodnevno, po nekoliko sati provodio u nikšićkoj pošti kako bi se našao na usluzi nepismenim ljudima, ili onima koji nijesu imali olovku pri ruci. Ispisivao je adrese i poruke, a ako bi mu se učinilo da njegov rukopis, koji je bio skoro savršen, nije dovoljno čitak i lijep, kupovao je novu kovertu ili uplatnicu, za sopstveni novac, i ponovo ih popunjavao.
U ranim jutarnjim satima pomagao bi konobarima u hotelu “Onogošt“ da razmjeste stolove, rašire stoljnjake, postave pepeljare.
Poznavao je rodoslove kao malo ko, pa je dovoljno bilo da kažete ko ste i čiji ste, a da on nabroji desetak koljena unazad.
“Ako ne znaš čiji si, pitaj Pekeša, a ako ni on ne zna, onda ne postojiš”, govorilo se tada.
“Nije valjda postojao Nikšićanin, ni stariji ni mlađi, koga Pekeš nije zadužio nekom pažnjom, s kojim se nije poradovao kada je bilo razloga za radost, ili s kojim nije protugovao kada se tugovalo. Obdaren nevjerovatnom memorijom nikoga nije zaboravljao i uvijek bi, pri susretima sa starim znancima, pokazivao takvo interesovanje kakvo bi se jedva moglo očekivati i od najrođenijih”, zapisao je Vito.
Perko je prvi u Nikšiću, možda čak i u Crnoj Gori, ispalio metak na okupatorskog vojnika.
“Bilo je to 17. aprila 1941. godine, onoga dana kada su Italijani bili upravo ušli u Nikšić. Pekeš je nosio na ramenima nekoliko pušaka uzetih iz napuštene kasarne 29. pješadijskog puka. Nemajući pojma o novonastaloj situaciji mirno je prolazio ulicom kada je ispred njega izbio italijanski oficir. Tražio je da Pekeš odloži puške i pođe sa njim. Pekeš je puške odložio, ali samo za trenutak i samo zato da bi lakše rukovao onom jednom koju je uperio u iznenađenog Italijana. Uperio i - opalio. Metak je prošao kraj samog oficirovog uva i on je pobjegao glavom bez obzira, a Pekeš je mirno pokupio svoje puške i odnio ih tamo gdje je trebalo”, stoji zabilježeno u Vitovoj knjizi “Dobri duh Nikšića”.
Nijesu Italijani zaboravili prvi opaljeni metak. Uhapsili su ga u februaru 1942. godine i poslali u albanski logor gdje je mučen kao malo koji zatočenik. Jednom su ga ljeti nagog objesili za noge, namazali medom i perjem, tako da je satima bio izložen rojevima muva. Logori po Albaniji, torture, mučenja, donijele su mu Parkinsonovu bolest i iz rata je izašao kao ratni vojni invalid, sa većim brojem odlikovanja i pohvala.
Nije mogao ni da umre bez nekog dobrog djela - pred smrt je napisao da prilaže 5.000 dinara za izgradnju Doma revolucije.
Danica Brašnjarica, Gatalo, Mato Katurić…
“Jedina žena oriđinal u to vrijeme bila je Danica Ždrale iz Hercegovine, ulični nosač, koju su Nikšićani prozvali Danica Brašnjarica jer je cijeli svoj vijek na leđima prenosila vreće brašna za nikšićke radnje i privatne kuće, a od tog brašna nikada nije napravila ni priganice, a kamoli kolače“, kaže Vujačić.
Iako je, kako ističe, gotovo nemoguće pobrojati sve nikšićke oriđinale toga vremena, mora pomenuti Miliju Đurovića, zvanog Gatalo, jednog od najduhovitijih Nikšićana, koji je, kada su ga Italijani osudili na 101 godinu zatvora, kazao: “Talijani, kam da vi je, Milija će sto i dvije“.
“Tu je i Mato Katurić, jedna jedinstvena pojava, veoma lijep gospodin koji je, dok je bio u Nikšiću, stalno bio u sukobu sa zakonom zbog navodnog antikomunizma, a onda je otišao u Ameriku i tamo je morao da bježi kao komunista. On je donio prvu ploču Elvisa Prislija 1962. godine iz Amerike u Nikšić i prve farmerice“, priča Vujačić.
Oriđinala u Nikšiću više nema. Preselili su se, kaže Vujačić, na groblje, kod Petrove crkve. Svi oni, ističe, zaslužuju da se nađu u knjizi, jer bi priča o njima i njihovim životima bila svojevrsna hronika Nikšića od 1950. do 1965.
“Ta knjiga bi bila osobeni amarkord, omaž i posveta jednom vremenu i jednom gradu, velikom radničkom mravinjaku kada se ‘mnogo sanjalo, a malo jelo’. Toga svijeta više nema, a ta generacija žitelja ovoga grada, koja odražava duh i ‘ukus’ jednog vremena, iz današnje vizure, mlađem čitaocu izgleda nestvarno. Ali... to je stvarno tako bilo“, kaže čovjek zahvaljujući kome duh tog, ali i mnogih drugih vremena grada lipa i kestena, i dalje živi. Makar, u knjigama.
Bonus video:
