Nemanja Gogić rođen je u Nikšiću, gdje se i školovao i u vremenima kada mnogi bježe iz sela on je odlučio da svoju budućnost veže za Rudinice u Pivi, rodno selo njegovih Gogića, koje je oko 44 kilometra udaljeno od Nikšića i smješteno je na ivici samog kanjona Pivskog jezera.
“Oženio sam se prije dvije godine i od tada nijednu noć nijesam prenoćio u kući mojih roditelja, u nikšićkom naselju Ćemenca“, sa osmijehom priča ovaj dvadesetosmogodišnjak.
Njegovi roditelji, Valentina i Novica, 2007. godine odlučili su da otvore etno selo, a Nemanja i njegov mlađi brat Vasilije, odmah su se latili posla.
“Kao konobar radim od kada je otvoreno etno selo. U početku sam bio ispomoć radnicima, a već devet godina je kako držim svoju smjenu. Počeo sam da studiram i vidio, s obzirom na to koliko je obrazovanih kadrova u Crnoj Gori, da bi bilo bolje da se vratim na selo da živim. Posljednje dvije-tri godine, osim što radim kao konobar počeo sam i zemljoradnjom da se bavim. To je još uvijek malo, ali vremenom ćemo to, nadam se, proširiti“.
Počeo je da radi kao srednjoškolac i priznaje da drugovi nijesu odobravali njegov izbor. Više im je služio za podsmijeh.
“Društvo mi se od samog starta, kada sam počeo da radim kao konobar u Rudinicama, na neki način sprdalo. Govorili su mi - ‘Ti si gazda, treba da uživaš, gazduješ, a ne da fizikališeš’. Nijesu shvatali, kako tada tako i danas, da i ‘gazda’ mora da radi jer ništa ne pada sa neba. Od nas 27 iz odjeljenja možda je njih pet-šest završilo fakultet, a osim mene možda je još petoro zaposleno. Bilo je onih koji su mi se žalili da nemaju posla. Zvao sam ih da dođu ovdje i rade sa mnom, ali nijesu htjeli. A ne da se vrate na selo. Milije im je da rade u Budvi za 300 eura, pa i da im pošalju od kuće novac da se vrate“.
Za njegovu ljubav prema selu, ali i naviknutost na rad, zaslužni su, kaže, njegovi roditelji.
“Novica i Vanja su me naučili od malih nogu da radim - da cijepam drva, kosim, da plastim. Uvijek sam volio vikendom da dođem ovdje. Nijesam baš u srednjoj školi volio da učim i radije sam dolazio na selo da pomognem. Ništa mi ovdje nije teško i niko i ništa mi ne nedostaje. Plužine je udaljeno petnaestak kilometara, Nikšić pola sata, tako da ko ima volje i želje može sve da postigne. Imao sam sreće što su roditelji bratu i meni dozvoljavali da rano, sa 14-15 godina izlazimo s društvom, tako da sam se tih izlazaka zasitio“, kaže Nemanja.
Čim dođe ljeto i završi se sa ispitima, Nemanji i roditeljima pomaže i brat Vasilije. Nemanja i supruga Anđela su prije pola godine dobili kćerkicu Milicu.
“U grad ne namjeravam da se vratim, mada ne znam šta će biti u budućnosti, jer kako je krenula Piva da se raseljeva sumnjam da kada moja djeca krenu u školu da će možda biti i osnovne škole u Plužinama“.
To je, za sada, jedino što bi moglo da mladi bračni par Gogić „natjera“ da napuste selo.
Minjo iz restorana udao 16 djevojaka
Etno selo „Izlazak“ je nastalo iz istoimene kafane koju je držao Nemanjin djed, Radosav Minjo Gogić. Kafanu je otvorio u proljeće 1994. godine i do 1997. kada je preminuo udalo se 16 djevojaka koje su radile kao konobarice. Jedna od njih je i Minjova kćerka koja je ljeti, kada završi sa ispitima, radila u očevoj kafani gdje je upoznala muža. Nakon što je Novica postao vlasnik, kafana je i dalje bila talična za djevojke. Jedan od onih koji je životnu saputnicu našao u „Izlasku“ je i Nemanja.
“Anđelu, koja je iz sela Budanj, iz Pive, upoznao sam u restoranu. Radila je kao šankerica. Možda će izgledati čudno, jer mom društvu je to čudno bilo kako tada, tako i danas, ali ja sam, kada sam imao dvadesetak godina maštao da nađem ženu koja će se uklopiti sa mnom u mojim razmišljanjima. I našao sam je“.
Bonus video:
