Kada govorimo o depresiji evidentno je da ona stremi ka vrhu svih bolesti. Ako se zapusti ona dugo traje, teško se liječi i košta mnogo. Košta mnogo kada sagledamo da troši porodične resurse, zahtijeva farmakoterapiju i psihoterapiju.
Prije priče o depresiji treba istaći da su patnja i tugovanje normalni i da su sastavni dio ljudskog bitisanja. Svi smo sa vremena na vrijeme tužni i tuga je sastavni dio naših života. Normalna tuga dolazi sa neizbježnim gubicima i frustracijama našeg svakodnevnog života. Nasuprot njoj faktori koji karakterišu depresiju kao bolest su težina, trajanje i stepen onesposobljenosti koju prouzrokuje.
Depresiju karakterišu sljedeći simptomi: depresivno raspoloženje, gubitak interesovanja i uživanja, smanjenje energije, gubitak samopouzdanja, samooptuživanje ili osjećaj krivice, ponavljane misli o smrti ili samoubistvu, otežano mišljenje i koncentracija, agitacija ili retardacija, poremećaj spavanja i poremećaj apetita.
Depresija spada u vodeće bolesti današnjice. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) depresija će uskoro postati druga bolest u svijetu iza kardiovaskularnih oboljenja koja uzrokuje invaliditet. Nažalost, depresija često ostaje neprepoznata, čak u 60 odsto slučajeva prema podacima SZO. Razlog tome je pojava brojnih somatskih simptoma kod depresivnih bolesnika, ali i to što su neke depresije maskirane i imaju tkz. šunjajući karakter.
U psihološkoj praksi nailazimo na mnoge eksternalizovane probleme kojima je u osnovi depresija na primjer alkoholizam, agresivnost, preljube, ali i distanciranje od dragih osoba. Vrlo često se u ordinaciju javljaju ljudi koji ispoljavaju različite tjelesne simptome - bol u pojedinim djelovima tijela, hroničan umor, nesanica, promjena navika u ishrani, a kod koji se nakon opsežne dijagnostike i na kraju psihodijagnostike ustanovi da je navedene probleme uzrokovala depresija.
U psihijatriji i psihologiji poznat je termin skrivene, maskirane,“larvirane“ depresije koja se zamaskira npr. kroz intenzivan rad, kroz zavisnost od interneta itd., pa se u terapiji otkrije da iza toga stoji patološka tuga. Depresija ovako zamaskirana predstavlja visokofunkcionalnu depresiju, jer je autentična emocija koja se zapravo prikriva hronični osjećaj tuge.
Ovo može uključivati promjene u apetitu, spavanju, nisko samopoštovanje, osjećaj hroničnog umora, gubitak interesovanja za aktivnosti koje su ranije predstavljale izvor zadovoljstva.
Ova vrsta depresije muči osobe koji ni sebi, a ni drugima ne smiju priznati da im je teško. Ili bar drugima. Spolja su energične, entuzijastične, nasmiješene. Iznutra su izgubljeni, tužni i umorni. Obično su takvi ljudi perfekcionisti, opsesivci, teže savršenstvu i u stanju su da bezbroj puta iznova urade isti posao, jer greške i manjkavosti ne smiju da postoje.
Imaju osjećaj kao da nose tonu tereta na sebi, tako da ih skoro cijelo tijelo boli. U nekim slučajevima ovakva depresija je teža od tipične, jer se i ono malo preostale energije investira u negiranje teškoća. Takođe, pošto osoba ne traži pomoć, trpi mnogo više nego što je neophodno.
Simptomi traju duži vremenski period, izazivajući gotovo stalno loše raspoloženje. Većina ljudi funkcioniše skoro normalno, ali se bore iznutra. Depresija sa visokom funkcionalnošću je stvarna i posebno podmukla, može imati ozbiljne posljedice ako se ne riješi i ne liječi.
Bez obzira što ljudi sa funkcionalnom depresijom mogu da funkcionišu, stepen njihove strpnje je nekada veoma visok i nerijetko se dešava da čujemo za nekoga da je izvršio samoubistvo iako ništa u njegovom ponašanju nije upućivalo na bilo kakve probleme.
S obzirom da ona ostaje „ispod radara“ kako za druge ljude, tako često i za samog pacijenta, za uspostavljanje njene dijagnoze često je potrebna opsežna dijagnostika i često sami pacijenti nakon niza somatskih pretraga i odlazaka kod drugih specijalista pravu dijagnozu dobiju tek nakon psihodijagnostike i kod stručnjaka za mentalno zdravlje.
Zbog svega navedenog, u novom priručniku za dijagnostiku i statistiku mentalnih poremećaja DSM V visoko funkcionalna depresija je označena kao vrsta depresije pod nazivom PDD-perzistentni (trajni) depresivni poremećaj. Pored medikacije koja je često neophodna glavni izbor i prva linija u liječenju funkcionalne depresije jeste psihoterapija. Poznato je da razgovor liječi, ne samo psihu nego i gen - Epigenetika (moderna grana genetike) nam govori da se gen mijenja na svakodnevnom nivou od uticaja svakodnevnog iskustva.
Nekada je zastupan stav da se genetske promjene dešavaju kroz decenije, ali gen se mijenja svakodnevno i RNK (ribonukleinska kiselina) se mijenja u dva smjera tako što šalje informacije, ali i prima informacije, tako da se psihoterapijom utiče na promjenu kod čovjeka.
Po teoriji Transakcione analize, koja je osnova terapije novom odlukom, postoje i patološke poruke koje smo usvojili u djetinjstvu od strane značajnih ljudi-autoriteta za nas, prvenstveno od strane roditelja. Ako povjerujemo u njih one mogu biti naši veliki kočničari u životu i uzrok hroničnih problema.
“Zabrane i drajveri”
Zabrane su poruke koje su roditelji upućivali verblno, češće neverbalno, ili je samo dijete zaključilo, na osnovu svoje dječije logike, da nešto nikako ne smije ili ne treba.
Drajveri su ono što mora i predstavljaju direktno uputstvo osobi kakva treba i mora da bude i da se ponaša da bi se uklopila u društvo u kome živi. Ova uputstva predstavljaju put ka gubitku autentičnosti, ali i pored toga ljudi ih se grčevito drže i tako održavaju vlastitu sigurnost i vjeru u sebe. Najčešće je dominantan jedan od drajvera, mada osoba može imati razvijeno i više drajvera istovremeno.
Klinička praksa i iskustvo pokazuju da su dominantni drajveri kod ljudi sa simptomima funkcionalne depresije “budi savršen” i “budi jak”. Najčešće poruke koje su osobe sa drajverom “budi savršen” internalizovale od strane značajnih drugih su: “ako nije sve savršeno onda ne vrijedi ništa”, “ne smijem da pogriješim”,…
Sa druge strane, nedozvoljavanje da nas “osjećanja ometaju”, nedopuštanje sebi da se pokaže slabost i vjerovanje da uvijek i u svakoj situaciji mora da se bude jak upućuje na razvijen drajver “budi jak”.
Problem nastaje onda kada ispunjavanje onog što “mora” osoba koristi da bi vrednovala sebe kao ljudsko biće i neispunjavanje tih imperativa doživljava kao svoju bezvrijednost i shvata ih i doživljava tako da kao ličnost i osoba ne vrijede.
Psihoterapija je najbolji i najsigurniji način da neko preispita i promijeni svoja iskrivljena uvjerenja i doživljaje sebe. Tokom psihoterapijskog procesa osoba prvo stiče uvid u to da “drajver” postoji, osvješćuje da je uvjerenje koje održava netačno i uči da bezuslovno prihvati sebe i promijeni uvjerenja i poruke koje upućuje sebi.
Autor je diplomirani psiholog na Klinici za psihijatriju Kliničkom centru Crne Gore
Bonus video:
