Što je obećao, to je i učinio - Rajo Đukić iz kolašinskog sela Vranještica 25. juna, na svoj 72. rođendan, prepješačio je od rodnog sela do Podgorice, starim putem kralja Nikole, više od 80 kilometara.
Održao je riječ i da će se vratiti živ i zdrav. Čini se i razdraganiji nego što je bio prije dvije sedmice kad je za “Vijesti“ najavio da će sebi pokloniti po “kilometar i kusur“ pješačenja za svaku godinu života.
Priča da je put trajao 17 sati, a završen je na Trgu nezavisnosti. Dočekali su ga rodbina, prijatelji i zemljaci sa rođendanskom tortom.
Dan nakon maratona, originalan kao i obično, razgovor sa kolašinskim novinarima zakazao je u 14 sati u kafani “Tara“ na Skrbuši, nadomak Kolašina. Reporterka “Vijesti” zatekla ga je u veselom društvu, koje je čašćavao pićem i stihovima. Za svaku životnu situaciju - ima rime, smišljene bez mnogo napora i duhovite.
Ovog puta gosti kafane su mu uzvratili - “Šta dočeka Rajo stari - da ga muče novinari“.
A istinsku starost i umor je na Rajovom licu teško naslutiti.
“Kako sam? Ja odlično! Spavao sam kao jagnje. Pomjerio se nijesam do ujutro. Zadovoljan sam sobom. Nije bilo naporno ni onoliko koliko sam mislio da će biti. Ne boli me ništa, nijesam umoran. Jedino imam plikove po stopalima, mada sam imao udobnu obuću, prezuvao sam se jednom...“, priča Kolašinac.
Iz Vranještice su ga ispratile komšije u noći između srijede i četvrtka, a kako je i planirao u centar glavnog grada stigao je nešto poslije 18 sati.
Kraj maratona obilježio je, kaže, skokom “iz mjesta“. Da pokaže kako je ostalo snage i kako nije sebe precijenio kad je riješio da krene ka Podgorici.
Zadnjih nekoliko desetina kilometara sa njim je pješačila i unuka Tamara. “Moji su brinuli, pa su mi krenuli u susret autom, a Tamara je onda nastavila sa mnom pješke. Moram priznati da sam taj posljednji dio puta sebi olakšao, pa sam ostavio ranac u kolima. Bio je težak 11 kilograma, a ponio sam sve što mi je moglo zatrebati. Odmarao sam najduže po 5 do 10 minuta, izuzimajući jedan duži predah od sat vremena“, kaže Rajo.
Priča da je najteže bilo prvih 10 kilometara i da je poslije samo mislio na cilj. Ističe da je važno naučiti “da se ne odustaje kad je teško i ne predaje kad izgleda da je cilj daleko“.
To pravilo, kaže Rajo, važi i za životne maratone.
“Važni su i ciljevi. A ja imam još jedan - pješke od Kolašina do Pljevalja. Ne znam ‘oću li to moći za jedan dan. Ne znam i kad ću, ali volio bih da to pješačenje poklonim svojim sugrađanima za Dan opštine. Mada, to je u avgustu, a meni treba duži dan da bih i tu svoju želju ispunio. Ne držite mi za riječ, ne mogu sada odrediti kada tačno, ali sigurno ‘oću”, najavljuje Rajo. Manirom čovjeka kojem život nije dozvoljavao da predugo slavi i diči se pobjedama nad sobom i oklonostima, Đukić najavljuje nove planove. Pješačenje do Podgorice, kaže, “bilo, pa prošlo“.
Gosti kafane spontano “pomažu“ novinarima, podsjećaju na ostale vještine po kojima ga prepoznaju u “pola Crne Gore“. Ne dozvoljavaju da Rajo bude zanimljiv samo zbog pješačenja.
Objašnjavaju da je Đukić priznat majstor u kolašinskom kraju. Za četvoro svoje djece sagradio je kuće za odmor u rodnom selu i još dvije u Kolašinu i Podgorici. Pomagao je u zidanju i drugima. Tačan broj stambenih i drugih objekata, niklih zahvaljujući njegovim rukama, navodno je 163. Tačan broj mobi i “radnih seoskih akcija“ na kojima je bio - ne pamti. Sjeća se samo da je jednog ljeta kosio 80 dana, što sebi, što drugima. Neobičnu konferenciju za novinare Rajo je završio “pićem za cijelu kafanu“, a zatim krenuo prema Vranještici da sa komšijama podijeli iskustvo i svakodnevicu.
Za duži razgovor, kaže, novinari treba da dođu u njegovo selo, “koje je zaslužilo 100 TV emisija i 100 novinskih tekstova“.
Zgodna plavuša i oprost policajaca
U kafani se ređaju anagdote. Najčešće one u kojima je Rajo svojim umijećem da “o svemu smisli pjesmu“, šarmirao, osvajao, pa čak i izbjegavao saobraćajne kazne. Jednom policajcu koji ga je zaustavio zbog nevezanog pojasa, poslije “dobar dan“, izrecitovao je - “Čini mi se nema spasa, plaćam kaznu zbog pojasa“. Policajac je, priča Đukić, na to samo kazao - “Nećeš danas. Srećan put“.
“Drugi put, ja krenuo ka Podgorici kolima. Uz put primim stoperku, jednu zgodnu plavušu. Počne razgovor i ja zaboravim na ograničenje brzine neđe ‘kroz Moraču’. Policija, naravno, zaustavlja, a ja im kažem na brzinu stihove koji su mi tog trena pali na um - ‘Zbog plavuše i plave Morače, Đukić Rajo osta bez vozačke’. I taj prekršaj su mi oprostili“.
Bonus video:
