Austrougarska krstarica Zenta, prvi brod potopljen u Prvom svjetskom ratu, ležala je skoro cio vijek mirno sa više od pola svoje posade koja je potonula sa njom, na dnu Jadrana u blizini Petrovca.
Kada je isplovila iz Tivta u pratnji razarača Ulan, na zadatak pomorske blokade crnogorske luke Bar, ova krstarica je bila ratni veteran izvučen iz rezerve. Prevaziđena, spora i sa slabim naoružanjem, važila je za starca među brodovima.
Zenta je potonula tokom borbe sa nadmoćnim sastavom ratnih brodova Francuske i Velike Britanije 16. avgusta 1914. godine, a lokacija olupine bila je neuznemiravana sve dok je 2001. nijesu otkrili ronioci. Za njima su ubrzo došli i lopovi na arheloška blaga.
Dragan Gačevič, poznati ronilac iz Herceg Novog i autor knjige i dokumentarnog TV serijala Podmorje Crne Gore, kaže za CIN-CG/BIRN: „Za nevjerovati je da je u međuvremenu neko pokušao da ukrade glavni kompas sa komandnog mosta Zente. Budući da olupina tog broda leži na 73 metra dubine i da je za ronjenje na njega potrebna posebna gasna mješavina, tzv. trimix, što pokazuje da su lopovi na sve spremni i dovoljno drski. Na sreću, nijesu uspjeli da odnesu kompas sa Zente, ali su na njemu primjetni tragovi devastacije i oštećenja nastali od pokušaja da lopovi skinu prvo čitav kotao, a onda i srce kompasa“.
Gačević, koji je zapazio oštećenja u ljeto 2014. nije prijavio slučaj Ministarstvu kulture, jer kradljivci ipak nijesu uspjeli u svojoj namjeri.
Istraživanje CIN-CG/BIRN pokazuje da slučaj Zente nije usamljen i da je podvodno arheološko blago u Crnoj Gori u najvećoj mjeri još nedovoljno stručno ispitano, evidentirano i nadasve nezaštićeno.
Iako je država donijela niz pravnih mjera kojima se štite kulturna dobra, kadrova koji bi kontrolisali njihovo sprovođenje je malo i devastacija ili krađa kulturne baštine prolazi nekažnjeno.
Najveći broj nalazišta punu zaštitu koju ovi zakoni nude moći će da dobije tek kada Ministarstvo kulture završi započeta istraživanja podvodnih lokaliteta i procijeni koja zaslužuju status kulturnog dobra.
Ali, Crna Gora odvaja minimalno iz budžeta za ovo istraživanje, a aktivisti civilnog društva tvrde da Centar za konzervaciju i arheologiju, koji treba da sprovede istraživanje, ima ograničene tehničke preduslove da efikasno obavi taj posao.
Na pitanja vezana za kapacitet, Centar nije odgovorio do trenutka objavljivanja teksta.
Šta krije dno Jadrana?
Na dnu mora u Crnoj Gori nalaze se brojna nalazišta – od ostataka antičkih građevina, rimskih i grčkih amfora, preko srednjevjekovnih brodova koji su potonuli zajedno sa tovarom, do ostataka olupina iz XX vijeka.
Devastacije lokaliteta počele su u drugoj polovini 20. vijeka, a zamah su dobile krajem devedesetih kada je sve veća dostupnost ronilačke opreme omogućila širem krugu ljudi da zaroni do istorijskih nalazišta.
Ono što je u početku bilo samo uzimanje po kojeg „suvenira“ od strane rijetkih pojedinaca koji su prije oko 60 godina imali opremu i znanje da siđu u dubine mora, sada ima obilježja prave, pa često i organizovane devastacije.
„Onaj ko ima novca može prilično jednostavno da od podmorskih kradljivaca kupi neki interesantan predmet poput antičke amfore ili atraktivnog dijela brodske opreme sa kakve olupine stare više od 100 godina“, kaže Gačević koji je često pod vodom i između samo dva ili tri zarona na istoj lokaciji primijeti napredovanje njene devastacije.
Na dnu Risanskog zaliva, jednog od najpoznatijih nalazišta, nalaze se amfore, brodsko kuhinjsko posuđe, djelovi keramike, stakla ili opeke koji datiraju od IV vijeka prije nove ere do VII vijeka nove ere i svjedoče o trgovini i odnosima autohtonog ilirskog naroda sa, prije svega, Grcima i Rimljanima.
Ovaj zaliv najvjerovatnije je korišćen kao viševjekovno kratkotrajno sidrište, prenoćište i sklonište od oluja kada su jedrenjaci prekide plovidbe koristili da se oslobode balasta i pokvarene robe, predmeta koji nijesu imali više upotrebnu funkciju, na najlakši način – bacanjem u more.
Ovaj dio zaliva Boke ima status zaštićenog kulturnog dobra već četrdeset godina, pa su tako podvodne aktivnosti i sidrenje ovdje strogo zabranjeni kako se ne bi oštetili artefakti. Ipak, na pojedinim sajtovima (http://www.booking.me/Default.aspx?sifraStranica=1369) mogu se pronaći ture koje nude ronjenje u ovom zalivu, a ljeti se ovdje često mogu vidjeti usidrene mega i super jahte, čiji se gosti kupaju u moru.
Kao još jedan od primjera nebrige, Gačević navodi jahtu crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Rumija, koja je potonula u luci Bar 1915. godine, a tačno sto godina kasnije dobila status zaštićenog kulturnog dobra.
Kralju Nikoli jahtu je 1905. poklonio turski sultan Abdulah Hamit, a brod je osim za potrebe crnogorskog dvora, korišćen i u Balkanskim i u Prvom svjetskom ratu za prevoz ratnog materijala.
Olupina Rumije i dalje je potpuno fizički nezaštićena, usred basena luke Bar, na samo desetak metara dubine.
Stoga je ovaj brod, kako kaže Gačević, gotovo potpuno razoren, prvenstveno od udaraca sidara i sidrenih lanaca velikih trgovačkih brodova koji uplovljavaju na obližnji gat za bunkerovanje goriva.
Sa jahte je u međuvremenu dodatno poskidano i dosta djelova i predmeta, uključujući i brodsko zvono. Ono se, pod za sada još neobjašnjenim okolnostima, našlo u jednoj privatnoj zborni u Novom Sadu. Tamo ga je otkrio i identifikovao sam Gačević koji je o tome, uz fotografiju zvona, pisao u svojoj knjizi Podmorje Crne Gore, izdate 2012. od strane ogranka Matice crnogorske u Herceg Novom.
Inspektorat za kulturnu baštinu takođe je oktobra 2014. napravio i zapisnik o odnošenju propelera sa austrougarskog parobroda Arpad, u koji je CIN-CG/BIRN imao uvid.
Ovaj brod teško je oštećen u blizini obale Luštice 1916. godine kada je naišao na morsku minu, ali nije potonuo. Izgubio je, međutim, propeler sa dijelom osovine i list kormila, pa je velika elisa Arpada potonula na 48 metara dubine i zarila se u pjeskovito dno.
Trokraki propeler izliven od nekoliko tona bronze, nestao je prije tri godine kada su ga izvadila za sada nepoznata lica i najvjerovatnije prodala sakupljačima sekundarnih sirovina.
Ova krađa zahtijevala je dobru organizaciju, a Dragan Gačević, koji je krađu prijavio u septembru 2014. godine, vjeruje da se teški Arpadov propeler ne bi mogao izvaditi bez dizalice, dovoljno velikog plovila koje ga je oteglilo do obale, kompresora koji pune podvodne „padobrane“ vazduhom, kamiona i ostale logistike.
Jedan od najpoznatijih primjera devastacije podvodnih kulturnih dobara je galion koji je kod rta Kabala potonuo najverovatnije u XVI vijeku, a status zaštićenog kulturnog dobra dobio kada i jahta kralja Nikole, 2015. godine.
Na morskom dnu od ovog nekada 35 metara dugačkog broda sa tri jarbola i najmanje četiri topa nalaze se ostaci drvene konstrukcije koji vire iz pijeska, te brojni djelovi brodske opreme – sidra, pribor za brodske vezove i jedra, djelovi crpki, inventar brodske kuhinje…
Gačević je prijavio nestanak sidra sa ovog galiona 15. septembra 2014. godine, a iste godine je i Ministarstvo kulture podnijelo prijavu policiji, koja je ovaj slučaj vodila kao tešku krađu.
I pored prijave, sidro je godinama stajalo izloženo na ulasku u kompaniju Slovenska Alijansa u Herceg Novom, a inspektori Ministarstva kulture su tek u decembru prošle godine naložili kompaniji da sidro vrati vlasniku - državi Crnoj Gori.
U decembru prošle godine su crnogorski mediji, Pobjeda i Portral Analitika, citirali izvještaj Uprave za inspekcijske poslove, u kome ruski državljanin Aleksandar Beljakov, odgovorno lice u Slovenskoj Alijansi, izjavljuje da je veliko metalno sidro kupio „od nepoznatih lica 2013. godine kada ono nije bilo kulturno dobro“ sa namjerom da ga „sačuva da ne završi u starom gvožđu“. Beljakov nije odgovarao na pozive novinara CIN-CG/BIRN-a.
Iz tima za odnose sa javnošću Uprave policije za CIN-CG/BIRN rekli su da je policija dostavila tužilaštvu fotodokumentaciju o pronalasku sidra i izjave četiri osobe koje su saslušane. Za ovu krađu, međutim, još uvijek niko nije odgovarao.
„Osnovno državno tužilaštvo Herceg Novi u saradnji sa Upravom policije preduzima mjere na otkrivanju učinilaca navedenog krivičnog djela“, rekao je portparol ODT Herceg Novi Nikola Samardžić.
Dragan Gačević reakciju institucija na ovu krađu ocjenjuje kao „slab i neefikasan odgovor nadležnih na evidentnu poharu“.
„Nije ni čudo što se devastacija našeg istorijskog nasljeđa na dnu mora nastavlja nesmanjenom žestinom“, kaže on.
Zakone nema ko da sprovede
U Crnoj Gori samo četiri lokacije imaju status zaštićenih podvodnih kulturnih dobara. Pored Risanskog zaliva, jahte Rumija kralja Nikole i galiona kod rta Kabala, ovaj status ima i uvala Bigovica, koja je od III vijeka prije nove ere do XV vijeka nove ere služila kao zimsko pristaniše i u čijim su vodama pronađene, između ostalog, brojne antičke amfore.
Ministarstvo kulture evidentiralo je još 27 podmorskih arheoloških lokaliteta, među kojima i nekoliko lokacija na kojima su se desili brodolomi u 19. i 20. vijeku zbog, kako objašnjavaju u Ministarstvu, „konstatovanog stepena ugroženosti, iako ne posjeduju arheološki potencijal“.
Zakonima o kulturi i o zaštiti kulturnih dobara, kao i ratifikacijom UNESCO-ve Konvencije o zaštititi podvodne kulturne baštine, na lokacijama zaštićene kulturne baštine zabranjene su bilo koje aktivnosti, osim onih istraživačko-zaštitnog karaktera.
Iako druge lokacije ne uživaju takav stepen zaštite, ovim zakonima ipak je predviđeno da arheološki materijal iz zemlje ili vode ostaje u državnoj svojini i da se nad njime ne može steći vlasništvo, pa se tako slučajevi nestanka artefakta sa drugih lokaliteta tretiraju kao krađe.
Nadzor nad sprovođenjem ovih zakona trebalo bi da vrši Inspekcija za kulturnu baštinu, koja djeluje u sklopu Uprave za zaštitu kulturnih dobara Ministarstva kulture.
U Upravi za zaštitu kulturnih dobara, međutim, objašnjavaju da inspektora ima malo i da je za efikasniju zaštitu neophodan niz mjera.
„Neophodno je i sistemsko osnaživanje/jačanje operativnih zakonskih mehanizama in situ, posebno u kontekstu činjenice da imamo jednog/dva nadležna inspektora“, kažu u Upravi za zaštitu kulturnih dobara koju vodi Anastazija Miranović.
U Upravi navode da je zaštita podvodnog kulturnog blaga „kompleksan problem“ ne samo za Crnu Goru, već i za druge zemlje, kao i da postoji niz problema koji otežavaju potpunu zaštitu ovih lokaliteta.
„Negativni faktori koji utiču na potpuno obezbjeđenje podvodnih lokaliteta tiču se dodjele planiranih koncesija i neusvojenog Zakona o ronjenju, dostupnosti geografskih pozicija lokaliteta, nekontrolisane ronilačke aktivnosti, ribarenja i sidrenja, propadanja lokaliteta zbog uticaja prirodnih procesa“, kažu u Ministarstvu kulture.
Zbog takve situacije, Ministarstvo u tajnosti još drži koordinate svih arheoloških lokaliteta- lokacija brodoloma iz vremena antike do sredine 20. vijeka.
Trenutno je u Crnoj Gori na snazi više decenija stara Uredba o vršenju podvodnih aktivnosti. Novi Zakon o ronjenju bi, pored ostaloga, regulisao dodjelu koncesija ronilačkim centrima, to jest njihovo pravo da na određeni lokalitet, u kontrolisanim uslovima, odvode turiste.
Iz Ministarstva koje vodi Aleksandar Bogdanović ipak dodaju da taj resor i organi u njegovom sastavu „preduzimaju neophodne mjere za sprječavanje nelegalnih podvodnih aktivnosti“.
Ministarstvo je u oktobru 2016. zajedno sa predstavnicima Uprave pomorske sigurnosti, Mornarice Vojske Crne Gore i Sektora Granične policije – Sektor jug formiralo Zajednički operativni tim na vršenju monitoringa nad lokalitetima podvodne kulturne baštine kako bi pojačalo kontrolu na lokacijama kulturne baštine.
Kroz pomenuti sistem, na osnovu podataka Uprave pomorske sigurnosti, u proteklom periodu detektovana su tri slučaja na jednoj tački na otvorenom moru, za koja je provjerom ustanovljeno da se ne radi o nelegalnim aktivnostima.
„Evidentiranih počinilaca koji su sankcionisani nije bilo“, rečeno je iz Ministarstva kulture za CIN-CG/BIRN.
I iz Uprave policije za CIN-CG/BIRN je saopšteno da je Zajednički operativni tim „tokom ljetnjih mjeseci obavljao monitoring nad lokalitetima podvodne kulturne baštine i tom prilikom nije otkriveno narušavanje tih lokaliteta“.
Međutim, upitani za Risanski zaliv gdje je zaustavljanje jahti i kupanje turista uobičajen prizor, iz Uprave policije kažu da lokacija ove zaštićene kulturne baštine nije pod njihovom jurisdikcijom, iako je zaliv jedan od svega četiri lokaliteta sa ovim statusom.
„Sidrenje plovnih objekata, u akvatoriji Bokokotorskog zaliva, u nadležnosti je Lučke kapetanije Kotor, tako da službenici Sektora granične policije – Regionalnog centra granične policije Jug nemaju ovlašćenja da vrše kontrolu usidrenih plovnih objekata, a takođe nijesu u saznanju da su izvođene podvodne aktivnosti na lokalitetima podvodne kulturne baštine u akvatoriji Risanskog zaliva“, kažu u Upravi policije.
Od popisa, preko statusa, do zaštite
Kako bi bar neki od 27 podvodnih arheoloških lokaliteta u Crnoj Gori dobili bolju zaštitu neophodno je da, za početak, budu proglašeni kulturnim dobrima.
Za ovakav status, međutim, prema Zakonu o kulturnim dobrima, neophodan je čitav niz istraživanja i evaluacija kako bi se prije svega evidentirali detalji sa nalazišta, zatim ocijenila njihova vrijednost i na kraju odlučilo da li određeni lokalitet zaslužuje ovaj status.
Kao prvi korak u ovom smjeru, Ministarstvo kulture je 2017. godine pokrenulo trogodišnji projekat tokom kog planira da „sprovede sve neophodne ronilačke prospekcije, procjene stanja, karaktera nalazišta, prostornih granica podvodnih lokaliteta uz GPS pozicioniranje“.
„Ovim će se stvoriti uslovi za pokretanje procedure uspostavljanja zaštite i utvrđivanja statusa kulturnog dobra za određeni broj lokaliteta“, kažu u Ministarstvu.
Istraživanja se rade i na lokalitetima koji su dobili status zaštićenog kulturnog dobra kako bi se napravila potpunija evidencija artefakata, te kulturna blaga ne bi više mogla da se odnose, a da institucije to zapravo i ne primijete.
Međutim, ovako ambiciozan projekat, ima skromnu finansijsku pomoć države. Iako je ukupni budžet za programe zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2018. godinu povećan na preko milion i sto hiljada eura, samo 14.000 namijenjeno je istraživanjima pod vodom i to 2.000 za istraživanja u okolini Budve i 12.000 za istraživanje ostalih 27 lokaliteta koji bi mogli dobiti status kulturnog dobra.
Takođe, postoje sumnje u kapacitete Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, sa sjedištem na Cetinju. Centar je javna ustanova formirana uredbom Vlade Crne Gore, a pored ostaloga, zadužena je da sprovede ovo trogodišnje istraživanje u Risanskom zalivu.
Diplomirani arheolog Miloš Petričević iz Inicijative građana Bokobran sa žaljenjem podsjeća da Crna Gora do sada nije izgradila infrastrukturu da se samostalno bavi podvodnim arheološkim istraživanjima.
Po Petričeviću, Centar „nema ni elementarne tehničke preduslove da efikasno obavlja taj posao, ne posjeduje ni sopstveni ronilačko-tehnički blok sa opremom za punjenje ronilačkih boca, kao ni prenosni side scan sonar…“
Za sada, Centar ima pomoć hrvatskog Međunarodnog centra za podvodna istraživanja i RPM Nautical foundation.
Od pisanog do nepisanog kodeksa
Prema smjernicama UNESCO-ve Konvencije o zaštititi podvodne kulturne baštine, koju je Crna Gora ratifikovala 2008. godine (http://www.unesco.org/eri/la/convention.asp?KO=13520&language=E&order=alpha), na lokalitetima podvodne kulturne baštine, sve aktivnosti moraju biti samo istraživačko-zaštitnog karaktera.
Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara usvojenom 2010. godine, Crna Gora je „dužna da obezbjeđuje zaštitu i očuvanje svih kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, uključujući unutrašnje vode i teritorijalno more, kao i da se stara o zaštiti i očuvanju dobara koja se nalaze u inostranstvu, ako su od značaja za njenu istoriju ili kulturu“.
Prema istom zakonu „niko nema pravo da: vrši bilo koju radnju kojom se može prouzrokovati šteta na kulturnom dobru; ošteti, uništi ili prisvoji kulturno dobro; kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili stavi u promet kulturno dobro za koje zna ili je mogao znati da je stečeno na nezakonit način“.
Prekršiocima odredbi ovog zakona, međutim, prijete samo novčane, ali ne i zatvorske kazne. Raspon kazni kreće se u iznosu od 400 do 16.000 eura.
Dragan Gačević kaže da bi kulturno blago Crne Gore bilo već zaštićeno kada bi ronioci samo poštovali nepisani kodeks koji važi pod vodom „da se u moru mogu ostaviti samo mjehuri vazduha koji ronilac izdiše, da se iz mora mogu iznijeti samo fotografije podvodnog svijeta, olupina ili drugih lokaliteta koje ste obišli, te da se u moru ne smije ubiti ništa osim vremena koje imate na raspolaganju za ronjenje“.
Galerija
Bonus video:
