Jasen je stablo poznato kao “stablo starog svijeta”. Izgleda da oni koji su nikšićkom selu Jasenovo Polje, udaljenom 18 kilometara od grada, dali naziv po bijelim jasenima, kao da su znali da će doći vrijeme da u tom kraju fali mladog svijeta. Od 45 domaćinstava, koliko ih je nekada bili, zimi dimi svega iz desetak kuća. Omladine je sve manje, a prorijedili su i drvoredi jasena. Mještani žale za prošlim vremenima i kažu da im ni ime Novaka Đokovića ne može pomoći da selo oživi.
“Ovdje stane dosta ljudi sa glavnog asfalta. Vide obilježeno da je crkva tu, pa pitaju je li odavde Novak. Idu, obilaze crkvu, dive se, a ovo ostalo nemaju šta da vide. Kada pogledaju školu, dom, pitaju se je li moguće da ovo može da postoji na 18 kilometara od Nikšića, nadomak grada”, priča Dragan Todorović, najmlađi domaćin u selu.
Crkva svetog Arhanđela Mihaila, kojoj se putnici namjernici dive, izgrađena je 2012. godine doprinosima mještana, a najviše donacijom Novaka Đokovića, čiji pradjed Neđeljko počiva u porti crkve.
“Ta naša svetinju, jedina je obraz sela. Učestvovali su i mještani, Todorovići, Đokovići i mnogi donatori, a najviše je učestvovao Novak Đoković. To je nešto najljepše i jedino u ovom selu čime se možemo pohvaliti. Ostalo sve nedostaje – nemamo vodu, dom i škola urušeni. I struja je bila nikakva, ali to su riješili”, kaže Todorović, vrijedni domaćin koji drži 30 krava, oko 60 ovaca, deset svinja. Stočarstvo je njegovoj porodici jedini izvor prihoda. Ima suprugu, dvoje djece, brata i dvije sestre, i svi žive zajedno.
“Težak je život ovdje, inače bi mnogi ostali. Radi se, kosi, seka, ore... Prednost da se ostane ne vidim, osim što sam ostao na starevini. Vjerovao sam obećanjima i nadao se boljem životu, ali do sada nema ništa od toga. Zato su se ljudi i raselili. Nema škole, vode, ničeg nema, i ljudi normalno bježe za boljim životom i školovanjem djece. Dvoje starije djece ide na Vidrovan u školu i vozim ih i dovozim svaki dan. Najmlađi sin će dogodine u školu. Da je škola ovdje bilo bi lakše i jednostavnije”, riječi su Todorovića.
Njegova djeca su zimi jedina djeca u selu. Kada dođe ljeto, onda selo živne, a maleni Todorovići dobiju društvo.
Dom u selu je izgrađen šezdesetih godina prošlog vijeka. Kada je urađen, mještani kažu, da je bio najljepši mjesni dom u nikšićkoj opštini. Skupljala se tu omladina iz mnogih sela. Čak je dolazila i mladež iz Pive i Drobnjaka. Danas, zgrada doma samo što se nije urušila.
Što se škole tiče, ona je izgrađena sredinom pedesetih, a na nju je katanac stavljen prije petnaestak godina. Zgrada je skroz propala, prozori i vrata su uništeni, krov i zidovi se polako urušavaju, a pod je toliko satruo da je pitanje trenutka kada ćete da propadnete, kao što se to desilo novinarki “Vijesti”.
Poneka knjiga, razbacane vježbanke, tabla i jedna klupa, podsjećaju da se u toj zgradi, nekadašnjem područnom odjeljenju OŠ “Ivan Vušović” sa Vidrovana, do prije petnaestak godina čulo školsko zvono.
Kažu da kada škola zatvori vrata, onda i selo počinje polako da se gasi. U Jasenovom Polju raseljavanje stanovništva je počelo ranije, osamdesetih godina minulog vijeka, i upravo ono je dovelo do zatvaranja škole, a neulaganje u infrastrukturu i razvoj, dovelo je do migracija.
“Odavde se iselilo 250 muških glava. Kada bi se vratio manji dio njih selo bi ponovo počelo da živi. Danas svi kažu vratimo se na selo, ali, na šta da se vrate. Dom i škola su urušeni, a iako živimo nepuno osam kilometara od Vidrovana, nemamo vodu nego je u 21. vijeku pijemo iz bistijerne”, kaže Veselin Đoković, čiji otac je jedan od onih koji su se odselili iz Jasenova Polja.
“U ovoj školi sam prvo slovo naučio. Naučio me pokojni učitelj Vlado Vuković. U četiri razreda je bilo preko 40 učenika. Poslije prvog razreda smo odselili za Gornje Polje, ali me ovdje vuku emocije. Boli me što je sve zapušteno i niko ne vodi računa, osim Dragan Todorović koji ovo uredno pokosi za vrijeme ljeta”, kaže Đoković i apeluje na Mjesnu zajednicu, Opštinu i resorno ministarstvo, da se okrenu malo i put Jasenovog Polja.
“Duša me boli za svojim selom i ovim objektima koje su stvarali naši stari. I dobro se mučili da ih stvore. I dom i školu i seosku bistijernu, i sve, a danas ih je žalosno gledati. Meni je 48 godina, bavim se poljoprivredom, mučim se, i ne mogu se nadati boljem, jer samo pljušte prazna obećanja”, onako, više za sebe, prokomentarisao je Todorović.
Umjesto Centra za izviđače, škola postala konak za migrante
Mještani kažu da je postojala ideja da se škola pretvori u Centar za obuku balkanskih izviđača, ali da nadležni nijesu imali sluha za to.
“Tu su Krnovo, Vojnik, blizu je Piva, Golija, a i Nikšić je odmah tu. Mogli su ovdje da imaju obuku, a uveče da izađu do grada”, kaže Veselin.
“Govorili su uzeće to neko da renovira, da se iskoristi, ali evo 10-12 godina sam se toga naslušao, a ruševina stoji”, dodaje Dragan.
Umjesto pomenutog Centra, škola danas, kako kažu njih dvojica, uglavnom služi za konak migrantima koji su u tranzitu.
“Proljetos dok sam radio nešto na livadi, slučajno se okrenem i vidim da iz škole dimi. Migranti su svratili, sklonili se, zapalili vatru, htjeli su da roštiljaju ili da se griju, ne znam... Ja i moj rođak smo skočili i to ugasili”, kaže Todorović.
Bonus video:
