Bila je 2009. godina i Kristijan Bojić imao je četiri godine kada ga je otac Brajan odveo da gleda karting trke.
Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled i od tada se ne odvaja od volana...
„Bila je to kružna trka u Podgorici. Svidjela mi se oprema vozača, dobra vozila, brzina koju postižu, njihova vještina na stazi. Rekao sam ocu da bih i ja volio da vozim karting, on se raspitao gdje može da kupi sve što mi treba i tako sam počeo“, priča za “Vijesti” trinaestogodišnjak.
Kristijan je učenik osmog razreda Osnovne škole “Olga Golović”.
Prva zvanična trka bila je revijalna vožnja kojom je 2010. otvorio brdsku auto trku Glava Zete.
Taj dan odlično pamti, ali ga ne zaboravlja ni njegova majka Katarina.
“Bio je baš dobar osjećaj, ne mogu to riječima opisati. Priznajem da je u početku bilo straha, ali kasnije ne. Strah me je prije svega bilo da ne izletim sa staze ili da mi ne nestane goriva. Otac je kolima išao za mnom, a majka i brat su me čekali. Sjećam se da je majka plakala kada me je vidjela, da je bilo dosta novinara i da su svi došli do mene da uzmu izjavu”, rekao je Kristijan.
Kaže da je uvijek tako kada se priča o njegovoj vožnji i da je to jače od nje.
“Stojim na cilju i slušam ovoga pored mene kako preko motorole govori do koje je krivine stigao. Slušam ga i tresem se od straha. Rekla sam tada da neću nikada više ići da ga gledam. Dok se on takmiči ja sjedim i gledam u telefon, čekam da mi se jave kako je prošao. I opet svaku trku preplačem. Posle svake trke kući ga čekamo mlađi sin, njegovi drugari i ja. I obavezno torta”, kaže Katarina.
U porodici Bojić odavno su prestali da broje i pehare i torte.
Za devet godina, koliko vozi karting, ne postoji trka sa koje se nije vratio bez pehara ili osvojene medalje.
Više od 30 pehara, osam medalja, diplome, pohvale...
“Nijesu nam bitni pehari jer on je naš ponos. Podržavam ga u tome, ali ne mogu da ga gledam. Sada smo svi u tim vodama i povratka nema”, kaže Kristina.
Kristijan objašnjava da je devet godina član Auto moto kluba ‘Speed’ iz Podgorice.
“Što se tiče karting sporta, kod nas toga nema već godinama, tako da vozim po Bosni i Hercegovini i Srbiji. U Beogradu, na Adi Huji osvojio sam meni najdraži pehar jer sam se tada prvi put takmičio u Srbiji. Tada sam zauzeo drugo i treće mjesto, upoznao nove drugove, stekao nova iskustva”, kaže Kristijan.
On insistira da se u tekstu obavezno pomenu i njegovi drugari iz razreda i razredna Mira Sredanović. Kaže da su svi uvijek uz njega i da ga podržavaju.
Rekao je da je ove godine na Adi Huji vozio prvu trku po kiši i da je i taj dio uspješno savladao.
“Vidio sam da svi izlijeću sa staze i uplašio sam se da će se to i meni dogoditi. Ali uspio sam i od sedmorice vozača, samo nas trojica nijesmo izletjeli sa staze, a ja sam zauzeo drugo mjesto”.
Njegov otac Brajan dodaje da i on ima po čemu da pamti Adu Huju.
“Prošle godine Kristijan je startovao sa četvrtog mjesta i odmah se domogao prve pozicije, ali nedovoljno zagrijane gume i malo veća brzina u krivini izbacile su ga sa staze. Uspio je sam da izvuče vozilo i vrati ga na stazu, a to za njega malog nije bilo lako, da stigne kolonu koja je bila pola kruga ispred njega i da pobijedi”.
Brajan kaže da strahuje dok mu je sin na stazi i da će tako uvijek i biti.
“Velike su to brzine, preko 120 km/h, i straha mora biti. Samo razmišljam da završi trku, da ne izleti sa staze ili da ne dođe do nekog kontakta sa drugarima, a pehar ako osvoji dobro jeste, a ako ne nikom ništa. Mi smo jednako ponosni na njega”, kaže Brajan.
Kristijan kaže da ima svoje uzore - nekada je to bio Šumaher, sada su to Alonso i Hamilton, a od motociklista Valentino Rosi.
Bavi se i fudbalom, odbrambeni je igrač u Fudbalskom klubu “Vembli”, a Ronaldo mu je najdraži fudbaler.
Braj na kraju razgovora kaže da se zahvaljuje svima koji im pomažu da Kristijan stigne do cilja.
Nadaju se, rekao je, da će biti i sponzora koji će, zajedno sa Kristijanom, “voziti možda i svjetskim stazama”.
Mlađeg brata ne interesuje karting: "Volim računare i volio bih da budem jutjuber"...
Viktor - dvije godine mlađi brat Kristijanov, kaže da ima potpuno druga interesovanja, odnosno da karting prati isključivo zbog brata.
“Podržavam Kristijana u tome, ali malo me je strah da mu se nešto ne desi. Sjeo sam i ja u karting, lijepo je, ali nije to ono što me interesuje. Ja više volim računare i volio bih da budem jutjuber”, kaže Viktor.
Bonus video:
