Vijest da je njegov tim dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za mir, Nenada Lončarevića zatekao je u Panami.
Nenad je već dvije decenije zaposlen u Svjetskom programu za hranu i nagradu koju je taj program Ujedinjenih nacija (UN) dobio ove godine zbog napora uloženih u borbi protiv gladi, doživljava i kao lični uspjeh za sve godine uložene u pomoć ugroženom stanovništvu širom svijeta.
Svjetski program za hranu (World Food Programme, WFP) najveća je humanitarna organizacija na svijetu koja spasava od posljedica gladi blizu 100 miliona djece i odraslih širom svijeta, u oko 90 zemalja.
Uz obrazloženje da je bio “pokretačka snaga u naporima da se spriječi zloupotreba gladi kao oružja za ratove i sukobe”, Komitet za dodjelu Nobelove nagrade odlučio je da među 211 pojedinaca i 107 organizacija ove godine, kao 101. dobitnik, bude WFP, koji je u uslovima koronavirsa, kad su svi bili zatvoreni, bio tu za one u potrebi.
Lončarević je za WFP počeo da radi 1999. godine u Baru, gdje je kancelarija tada otvorena zbog krize na Kosovu i izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori. Pored kancelarije u Baru, WFP je tada imao kancelariju i u Podgorici. Lončarević je angažman počeo kao asistent zadužen za poslove vezane za uvoz, prijem, utovar/istovar i otpremu humanitarne pomoći koja je dolazila kroz Luku Bar za ugroženo stanovništvo. U barskoj kancelariji ostao je do 2001, kada je počinje njegova međunarodna karijera u WFP-u i kada je angažovan kao konsultant na raznim poslovima - uvijek, kaže, u odjeljenju za logistiku. Radio je u Kirgistanu, Kazahstanu, Uzbekistanu, Turkmenistanu, gdje je kao konsultant bio angažovan na poslovima u vezi sa krizom u Avganistanu, jer je, kaže, hrana išla tim koridorima. Radio je i u Siriji, Kuvajtu, Iraku (kriza u Iraku), Kolumbiji, Ekvadoru i Gvatemali, kada je to područje 2005. pogodio uragan Stan... Radio je i u Palestini, Izraelu.
“Do trajnijeg ugovora u WFP-u došao sam 2008. kada sam izabran za zamjenika šefa logistike u Khartoumu, Sudanu, u trajanju od dvije godine. Nastavio sam angažman u Rimu između 2010. i 2017, pa onda u Džubi, Južnom Sudanu (2017. do 2019), i sada radim u našoj najvećoj operaciji u Jemenu (baziran u luci Aden od 2019. godine). Prošlog mjeseca sam imao misiju u Venecueli, a trenutno sam u Regionalnom birou u Panami, na čelu lanca isporuke za sve zemlje Latinske Amerike i Kariba. Ukratko, moja uloga je da obezbijedim da hrana dođe na vrijeme do miliona djece i odraslih kojima je potrebna pomoć, ma gdje da se nalaze u zemljama gdje bivam angažovan i ma koji način prevoza da je potreban da bismo postigli taj cilj - kamionima, čamcima, avionima, helikopterima, specijalnim vozilima, biciklima, živom silom - stokom...”, priča on za “Vijesti”.
I prije Nobelove nagrade, njegov tim je nagrađivan zbog posvećenosti u spasavanju života.
“Dok sam bio u Južnom Sudanu, 2018, ekipa logistike je glasanjem svih radnika WFP-a širom svijeta proglašena za najbolji tim firme za nivo posvećenosti u ostvarenju ciljeva misije WFP-a u spasavanju života i promjeni koju donosimo životima našim radom”, rekao je on. Vijest da je Svjetski program za hranu ovogodišnji dobitnik Novelove nagrade za mir je, vjeruje, iznenadila sve.
“Mislim da smo svi bili iznenađeni i neizmjerno srećni. Lično sam mislio da nagrada ide pojedincima, a ne organizacijama. Šta da kažem, nisam mogao da vjerujem da smo dobili Nobelovu nagradu za mir i osjećao sam se srećno i veoma ponosno da sam i ja dio tog tima koji je postao nobelovac, sa svojim doprinosom zadnjih dvadesetak godina. Vijest sam dobio ovdje u Panami, rano ujutro, u čestiri sata po lokalnom vremenu, preko zajedničke WhatsApp grupe iz Adena kao BBC Breaking News, dok sam još bio u karantinu zbog korone. Bio je to i emotivan trenutak koji je vratio malo film ovih zadnjih dvadesetak godina koliko radim za WFP, u raznim krizama, u toliko zemalja. Vijest sam odmah podijelio sa najbližima u Crnoj Gori, SAD-u i Kubi”, priča Lončarević. Procjenjuje se da je u svijetu oko 700 miliona gladnih. Nobelov komitet saopštio je da je pandemija koronavirusa povećala tu stopu, zbog čega su pozvali vlade zemalja širom svijeta da obezbijede finansijsku podršku Svjetskom programu za hranu i drugim organizacijama.
“Epidemija je dosta osiromašila ekonomiju i čitav svijet, tako da je nažalost prirodno da bude veće krize i više gladnih. Postalo je vrlo teško putovati i doći na destinacije”, kaže Lončarević za “Vijesti” i dodaje da je i u krizi koronavirusa WFP vodeća organizacija kad je u pitanju transport putnika i tereta vezanih za pandemiju.
“Tako sam i ja zahvaljujući tom našem servisu uspio da doputujem do Paname nakon četri dana tranzita od Podgorice preko Francuske, Meksika i Gvatemale. WFP pruža logističke usluge i svim drugim humanitarnim organizacijama, kao i raznim vladama kako, kada i gdje zatreba”.
Nenad radni dan često završava kasno u noć, česti su i radni vikendi... A sve što radi, kako kaže, radi s ciljem da pomogne ugroženima.
“U principu ne samo ja, već svi mi koji radimo u WFP-u, posvećujemo život da pomognemo drugima da bi milioni djece i odraslih u svijetu izašli iz svoje nesreće. Recimo u Jemenu, gdje je trenutno najteža humanitarna kriza u svijetu, živimo u jednoj zgradi koja je kompletno zaštićena željeznim šipkama i duplom visokom ogradom. Radni dan bih počeo odlaskom do kancelarije, naručivanjem transporta (blindiranog vozila) i vojne pratnje, kako bih posjetio luku Aden, ako imamo iskrcaj brodova u luci, silose, ako imamo aktivnosti u silosima (prerada pšenice u brašno) ili bih posjetio naša skladišta, gdje dnevno vršimo utovar stotine kamiona koji prevoze humanitarnu pomoć u razne djelove Južnog Jemena. Sa mojim timom, planiram sve te isporuke i sastajem se sa transporterima, magacionerima, radnom snagom i ostalima, kako bismo osigurali da ta pomoć stigne na vrijeme na željenu destinaciju. Ponekad posjećujemo neka od mjesta, zavisno od bezbjednosne situacije, gdje se vrši distribucija hrane i možemo da vidimo teške scene djece i odraslih, koji su sve izgubili u tom konfliktu i jedino im preostaje nada da prežive sa našom pomoći”.
“Hrana je naša osnovna potreba i pravo. Ukoliko nemamo pristup dovoljnoj količini bezbjedne i kvalitetne hrane za sadašnje i buduće generacije, naše zdravlje, razvoj i osnovna prava biće narušeni”, piše u Rezoluciji Savjeta Evrope o obezbjeđivanju hrane.
U istom dokumentu navodi se i da u svijetu ne postoji nestašica hrane, ali da se, upskos tome, svijet stalno suočava sa prehrambenim krizama, “naročito onima čiji je tvorac čovjek”.
“Ako ne uspijemo da se bavimo problemima upravljanja, oni će se samo uvećati. Parlamentarna skupština smatra obezbjeđivanje hrane jednim od najvećih izazova 21. vijeka. Ovaj izazov tiče se svih nas, a problem mogu biti riješeni sa dovoljnim političkim i građanskim učešćem”, piše u tekstu Rezolucije, čije usvajanje je na Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope 2013. podržala i Delegacija Skupštine Crne Gore. Na pitanje da li je moguće da se u svijetu popravi situacija sa distribucijom hrane, u kojoj jedni hranu bacaju, dok su drugi gladni, Lončarević kaže da smo još daleko od toga.
“Volio bih da je to moguće i da to jednog dana doživim, ali bojim se da smo još daleko od toga, najviše zbog sukoba i podjela kojih stalno ima. Veliki jaz između bogatih i siromašnih svakim danom postaje sve veći, a trenutna pandemija taj jaz čini još većim”.
Ilustracije radi, dodaje da u Južnom Sudanu i Jemenu, gdje je posljednje dvije godine, većina stanovništva živi u vrlo teškim uslovima, gdje bez pomoći Svjetskog programa za hranu ne bi opstali.
Nobelova nagrada biće uručena na svečanosti u Oslu 10. decembra, na godišnjicu smrti Alfreda Nobela. Nagrada uključuje zlatnu medalju i 10 miliona kruna, odnosno 1,1 milion dolara. Na pitanje na koji način će WFP iskoristiti taj novac, Lončarević vjeruje da će biti iskorišten u humanitarne svrhe:
“Možda za kupovinu hrane i distribuciju iste najugroženijem stanovništvu u svijetu”.
Porodicu naziva malim nobelovcima
Zbog prirode posla koji ga vodi daleko od kuće, Lončarević se raduje svakoj prilici da je u Crnoj Gori i da vrijeme provede sa porodicom. Zbog njihove podrške, smatra ih “malim nobelovcima”.
“Pored majke, braće i sestre, moja supruga i tri naša sina mi pružaju veliku podršku u svemu što radim i stalno žudim za povratkom u rodni kraj da podijelim što više vremena sa njima. Život je kratak i brzo teče, pogotovo kad ste većinu vremena van svog doma, na raznim zadacima. Nažalost, većina zemalja u kojima sam angažovan u posljednjem perodu su zemlje u konfliktu sa velikim stepenom rizika, tako da nije moguće dovesti članove familije. Tako su i oni sastavni dio ovog uspjeha i nagrade, i tako su postali ‘moji nobelovci’”, priča on.
Dok je nedavno putovao iz Podgorice ka Panami, primio je vijest o smrti oca... “Nisam bio u mogućnosti da prisustvujem sahrani. On me stalno pratio, savjetovao i podržavao svakodnevnim pozivima na svim mojim destinacijama u ovih dvadesetak godina. Sad mi nedostaju malo ti pozivi. Ostajem mu neizmjerno zahvalan za uspjeh koji sam postigao u WFP-u i uopšte u životu”. Lani je kratku pauzu iskoristio za učešće na Podgoričkom maratonu, kaže i da kad je kod kuće, sa sinovima rado ode u ribolov.
“A volim i da gajim ljute papričice i to one najljuće vrste na svijetu, što praktikujem u kojoj god zemlji da se nađem… Pažnja oko njih me malo opusti nakon napornog dana”.
Bonus video:
