Kažu da su Gagovići, bježeći od Turaka, iz čuvenog Soko Grada došli u tada najbezvodnije selo na Pivskoj planini, na hiljadu metara nadmorske visine, i dali mu ime Bezuje.
Jedni kažu da je ime dobilo po tome što je bez vode, drugi jer je bilo prava pustahija, bez zvuka. Bilo kako bilo, tek selo je polako “raslo“, pa su ga pored Gagovića, naselili Bošnjaci, Bajovići, Vračari, Pantovići i Taušani. Raslo je selo do 1961. kada je imalo 240 stanovnika i onda je iz godine u godinu bilo sve manje onih koji su željeli da žive u kraju koji je sa jedne strane omeđen planinom, a sa druge kanjonom Komarnice.
Na popisu 2011. bilo ih je 63, dok ih je danas, kažu mještani, upola manje. Jedan od onih koji ne želi da napušta selo, a valjda mu to i po prezimenu priliči, je Veselin Vesko Gagović.
“Sjećam se da je devedestih godina u selu bilo 40 buljuka. Onda je ‘dobro’ vođena politika dovela do četiri buljuka. Jedan rođak ima 70-80 ovaca, drugi oko 150, toliko imaju i Bošnjaci i ja, koji držim oko 130 ovaca, 5-6 krava i troje-četvoro krmadi. I to ti je to. Svi smo mi šezdeset i neko godište. To ti je kraj ‘dinastije’. Sve je to dovelo da danas imamo jednog učenika u školi. Dvije godine je škola pauzirala i kada ova djevojčica završi, biće kraj škole. Nema djece, niko da se ženi, poslednja ženidba je bila prije 15 godina. To smo tražili i dobili“, kaže Gagović, koga je ekipa “Vijesti“ zatekla na katunu udaljenom četiri kilometra od kuće.
Snalaze se Vesko i njegova supruga Branka da djeci obezbijede sve što im je za život potrebno i nadaju se da će živjeti mnogo lakše nego oni.
“Volio bih na put da izvedem dvije kćerke. Dobri su đaci. Prednost bih uvijek dao ženskom djetetu. Sin i nije neki đak, upisao je za automehaničara, pa ako neće da uči - neka nastavi da seka. I ja sam mogao da učim, imao sam solidne uslove u odnosu na druge, ali nijesam htio, i ko mi je kriv. Čim malo ovu djecu pomognemo, manje ćemo raditi. Sve više ćemo se orjentisati na krave, jer ne možemo ni nas dvoje“.
Trenutno, kaže Vesko, njih dvoje rade i što mogu i što ne mogu.
“Za vrijeme ljeta privatim ovce nekih prijatelja, rođaka. Zauvar je, svaki euro je dragocjen. Imamo velike troškove i izdatke i borimo se - neđe uberem drva, neđe privatim ovce, glavno je da se ne oskudijeva. Boriću se dokle budem mogao, neću od nikoga tražiti. Nijesam nikada volio da tražim, nikoga nijesam molio za pomoć, neću ni ovo malo. Imao sam raznih nedaća i sve sam to prebrodio uz pomoć nekoliko prijatelja koji su mi u svako doba bili pri ruci - Novice Gogića, Laka Vilotijevića, Vesa i Boška Nedića“.
Katune je, smatra Gagović, “opustošila pogrešna politika” - cijena mesa koja se godinama ne mijenja i uvoz koji “guši” domaće proizvođače. Bez obzira na sve probleme, voli što je sam sebi gazda.
“Nikada nijesam volio ni da budem čiji gazda, ni da mi bude ko gazda. Radio sam i u firmama, u Šumskom, zatim kod Vojske po ugovoru. Nijesam mogao da trpim da dođe neko da mi komanduje. Ovako, kad mi je drago - ustanem, kad mi je drago - ležem, kad mi je drago - jedem, idem da radim kad hoću. Nikakav raspored nemam, a znam sve šta me čeka. Pomalo žena utiče na mene, naredi - i to moram. Kako sam stariji, sve je više slušam. Čovjek dok je mlađi, čini mu se da nema niko da mu naređuje. Ali, vidim kako koji dan ide, žena sve više utiče na mene”, sa osmijehom kaže Vesko i vidi se da mu to “komandovanje” teško ne pada.
U Vojsci je, kaže, silom prilika bio kuvar, ali više mu prija čobanski štap od kutlače.
Međutim, ima nešto što mu je draže i od čuvanja ovaca. “Znaš šta bih ti najradije radio od poslova na selu - šuma, traktor, šega. Neumoran sam tu. Više uberem drva nego čitavo selo. Više i ostalijeh poslova uradim no čitavo selo, ali šuma je nešto posebno. Uberem minimalno sto metara drva godišnje, a kada sam bio mlađi i jači znao sam i po 700-800 metara za sezonu da uberem”.
Priča da će na katunu ostati do 1. decembra. Čeka hladnije dane, a onda se vraća u selo gdje na jednom uzvišenju stoji hram posvećen Svetom Nikoli, koji je podigao pivski serdar Miro Gagović, nekadašnji perjanik knjaza Danila, dok se na drugom brdu, naspram crkve, nalazi škola u kojoj malena Anđela sa učiteljicom Dajanom uči prva slova.
Nemoguće je živjeti na selu, a plandovati
Ništa Vesko ne bi mogao da uradi, da pored njega nije vrijedna Branka, planinka koja je od malih nogu navikla da radi.
“Ja sam iz sela Pišče, iz zaseoka Lice, i odavno sam naučila da radim. Moji su se bavili stočarstvom i poljoprivredom, i dan danji isto rade. A kakav je život na selu? Zanimljiv, težak, naporan, mada bi bilo malo smiješno živjeti na selu, a nemati napora. Opet, kada imaš porodicu, kada se boriš za djecu, onda ti ništa teško nije. Djeca su najveće blago”.
Kaže da joj radni dan počinje u 4 sata ujutro i traje do 10-11 uveče, da će, kada djeca odrastu, i njih dvoje manje raditi. Ponosna je što su sve što imaju stvorili ona i Vesko i priznaje da se ne bi mijenjala za život u gradu.
“Ne bih živjela u gradu, nešto sam se navikla ovako. Godišnje mogu da skupim oko 250-300 kilograma skorupa i sve to prodamo Gogiću u etno selo i Višnjićima, koji u Nikšić imaju trgovinu. Njima sam ove godine prodala veliku količinu skorupa. Sve što imamo, sve je s ruku naših, štono vele, s deset prstiju stvoreno. Nijesmo tražili ni od koga pomoć. Uzimali smo kredite, svaki smo znojem zalili i svaki dinar vratili. Imamo premiju na mlijeko i na stoku i to je to”, kaže vrijedna planinka. Uvezati turizam i poljoprivredu
Vesko Gagović ističe da ne mora da brine za prodaju mrsa.
“Imao sam sreću što sarađujem sa Novicom Gogićem i to već 11 godina. Ima tu i drugih kupaca, ali on je uvijek tu da otkupi proizvode, da pomogne. Ostao sam dosledan - sa Gogićem do daljnjeg, opozicija do daljnjeg, seljak do daljeg. Drugog puta i nemam“, uz osmijeh kaže vrijedni stočar.
Gogić, vlasnik etno sela “Izlazak“ u Rudinicama, smatra da je za opstanak malih i srednjih preduzeća iz oblasti turizma i poljoprivrede važno upravo povezivanje ove dvije grane.
“Jednim malim dijelom i mi smo u etno-selu organizovali poljoprivrednu proizvodnju. Kako je potreba za kvalitetnim, domaćim poljoprivrednim proizvodima puno veća od onoga što mi možemo da proizvedemo, odlučili smo se da ih otkupimo od lokalnih poljoprivrednih proizvođača. Imamo izuzetno dobru, poslovnu saradnju, kako sa poljoprivrednim proizvođačima iz Rudinica, tako i sa poljoprivrednim proizvođačima iz drugih pivskih sela“.
Gogić sarađuje sa desetak poljoprivrednika od kojih otkupljuje meso, mlijeko, mliječne proizvode, povrće...
“Saradnja je na obostrano zadovoljstvo. Mi dobijamo kvalitetan, svjež, ekološki, organski proizvod, a poljoprivredni proizvođači siguran plasman proizvoda na kućnom pragu, po većoj cijeni nego što bi im platili nakupci“.
Bonus video:
