Želio je da bude prva osoba sa Daunovim sindromom koja će završiti Ironman triatlon takmičenje. Sedmog novembra, 21-godišnji Kris Nikić prošao je kroz cilj i upisao svoje ime u istoriju.
“Ironman. Cilj zacrtan i postignut. Sad je vrijeme za nove i veće ciljeve za 2021”, napisao je u objavi na Instagramu.
Kris je trku koja podrazumijeva 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla i 42 kilometra trčanja završio za 16 sati, 46 minuta i devet sekundi. Četrnaest minuta kraće od predviđenih 17 sati. Za to se spremao dvije godine.
Posljednjih oko tri kilometra trke, Krisa i njegov tim za podršku pratile su kamere i taj dio takmičenja uživo je emitovan putem Facebook stranice Ironmana.
“Sjajan primjer za sve osobe sa Daunovim sindromom”, “Ništa nije nemoguće”, “Hvala što si inspirisao sve porodice čija djeca su sa Daunom”, “Plačem od sreće zbog tebe! Kakav nevjerovatan uspjeh”, samo su neke od poruka navijača širom svijeta, koji su oduševljeno pratili posljednje kilometre prije cilja.
Uspjeh Krisa Nikića, istog dana upisan je i u Ginisovu knjigu rekorda - “Sportista Kris Nikić u subotu je prošao kroz cilj i postao prva osoba sa Daunovim sindromom koja je završila Ironmanov triatlon”.
Za Krisa, kaže njegov otac Nik, trka je više od prolaska kroz cilj i proslave pobjede. Ironman je za Krisa korak bliže uključenosti u društvo.
Veza sa Crnom Gorom
Uspjeh Krisa Nikića tog sedmog novembra pratili su i u Crnoj Gori. Triatlonac Igor Majer, organizator Ocean Lava Montenegro i ekstremne triatlon trke na Crnom jezeru, na Žabljaku, ispratio je Krisov uspjeh riječima:
“Nikići su sa naših prostora, a od danas nisu više naši nego svjetski”.
Istina, Krisov otac Nik rođen je i odrastao u Crnoj Gori, odakle je sa porodicom, kao devetogodišnjak, odselio, najprije u Austriju, potom i Sjedinjene Američke Države (SAD), gdje i danas živi sa suprugom Pat i dvoje djece.
Krisova sestra Džeki prije nekoliko godina igrala je košarku za crnogorsku reprezentaciju.
“Rođen sam u Baru, živio sam u Nikšiću do šeste godine, potom smo preselili u mjesto Zoganje, blizu Ulcinja, a kad mi je bilo devet godina preselili smo u Austriju, te nakon pola godine i u SAD”, ispričao je Nik Nikić “Vijestima”.
Poput mnogih, i njegova porodica sanjala je o ostvarenju američkog sna. U jednom od brojnih intervjua nakon uspjeha njegovog sina, Nik je ispričao da su po dolasku u Ameriku neko vrijeme živjeli u Bronksu, u Njujorku, da su njegovi roditelji, poput mnogih, radili od jutra do mraka, obično na održavanju stambenih zgrada...
“Oboje su završili samo četiri razreda osnovne škole, njihov život svodio se na fizički rad”, ispričao je Nik, dodajući i da su njegovi roditelji radili u različitim smjenama, kako bi njega i braću izveli na pravi put.
Uvijek biti jedan odsto bolja verzija sebe
Nik je u Americi završio računarske nauke, ali se bavi prodajom, zapravo - optimizacijom prodaje.
“Po formalnom obrazovanju sam inženjer, ali sam vlasnik firme koja pruža konsultantske usluge u oblasti optimizacije poslovanja prodaje. Pomažem veoma velikim kompanijama da dizajniraju, kreiraju... njihove prodajne organizacije. Đak sam škole o ljudskim performansama, koja se zasniva na korišćenju snage podsvjesnog za postizanje nečijeg punog potencijala”, kazao je Nik “Vijestima”.
Na tom učenju, on je razvio filozofiju “jedan odsto bolji” - koja znači da se trudite da ste u nekom periodu života - tokom mjeseca, nedjelje... jedan odsto bolja verzija sebe nego što ste bili. Upravo tu filozofiju primijenio je i u Krisovom životu.
“Slijedeći filozofiju ‘jedan odsto bolji’ Kris je za dvije godine od nule stigao do Ironmana. To je veoma moćna strategija koja svakome može pomoći da postigne nevjerovatne rezultate, sve dok je spreman da slijedi plan. Ispostavilo se da je Kris najbolja osoba koju sam ikad trenirao”, priča Nik i dodaje da se isto načelo, koje inače primjenjuje u korporativnom svijetu prodaje, može primijeniti bilo gdje - u sportu, obrazovanju, ličnim odnosima.
“Taj koncept moguće je primijeniti u svakom području naših života, ideja je da je uspjeh progresivna realizacija naših ciljeva i snova, a ne krajnji rezultat. To putovanje do cilja je najvažniji dio te filozofije, trebalo bi da uživamo na putovanju stalnog usavršavanja. Naš mozak dizajniran je da se osjeća dobro i kad postepeno postižemo ciljeve, srećnima nas čini čak i kad postižemo jedan odsto uspjeha nedjeljno. Kris nije srećan jer je završio Ironman trku, jer je sada u centru pažnje, Kris je bio srećan na svakom koraku koji je tokom posljednjih godinu dana napravio na tom putu do Ironmana. I Kris će biti srećan cijelog života, jer je stekao naviku stalnog usavršavanja”, kaže Nik, uvjeren da je i za Krisa sada “samo nebo granica”. Dodaje da je načelo “jedan odsto bolji” nešto što treba primijeniti i u sistemu obrazovanja.
“Kako bi naša djeca imala priliku da postanu osobe koje uče cijelog života, osobe koje su zavisne od postizanja rezultata, a da pritom uživaju u životu i na svakom koraku tog putovanja. Jer, život nije u rezultatima, već u putovanju”, kaže Nik.
Kris po mjeri svijeta ili svijet po Krisovoj mjeri
Nik i njegova supruga Pat u braku su 34 godine. Kad se Kris rodio nisu znali ništa o Daunovom sindormu. Ali, kaže on u intervjuu za 21stcenturydads.org, nakon početnog šoka, počeli su da istražuju.
“To je za nas bio potpuno novi svijet”, ispričao je Nik.
Krisa su upisali u školu, pokušavali da ga animiraju da se bavi nekim sportom, na sve načine pokušavali su, kako kaže, da pomognu Krisu da postane dio društva.
“Bilo je teško natjerati ga da se uklopi, jednostavno - nikad nije odgovarao, uvijek je izgledalo kao da ga vučete za sobom i pokušavate da ga natjerate da se uklopi u svijet koji nije stvoren za njega”, kaže Nik.
Kad danas opisuje godine tokom kojih su tražili način da za Krisa stvore najbolje moguće okruženje, Nik kaže da je sve kao odnos dvoje ljudi koji na istu temu gledaju iz različitih perspektiva, za koje tvrde da su jedine ispravne i nikako ne popuštaju prema onom drugom. Uprkos teškoćama, Nik i Pat nisu odustajali - tokom prvih šest godina Krisovog obrazovanja, prebacivali su ga iz jedne škole u drugu, tražeći onu u kojoj će Kris moći da napreduje. Tek kad je dječak bio u šestom razredu pronašli su jednu malu privatnu školu u gradu gdje žive.
“U toj školi imali su drugačiji pristup, pomogli su Krisu da pohađa redovnu nastavu”, priča Nik i dodaje da je u toj školi Krisu omogućeno da shvati i svoje granice, šta može.
“Pustili su ga, pomogli mu da ide dokle god su mislili da može, i to je bilo predivno”, kaže.
Van škole, Kris je sa drugim sportistima sa intelektualnim smetnjama igrao golf, učestvovao na regionalnim i državnim turnirima, te tako, kaže njegov otac, osjetio da negdje pripada. Triatlonom se počeo baviti prije nepune tri godine, kada su iz Specijalne olimpijade na Floridi, sportskog udruženja za osobe sa intelektualnim smetnjama, pokrenuli triatlon program. Čini se da se tu desio “klik”.
Plivanje, biciklizam, trčanje
Pred Krisom su bili brojni izazovi. Triatlon uključuje tri sportske discipline - plivanje, trčanje i biciklizam. Nik kaže da je za Krisa najveći izazov predstavljala vožnja bicikla, jer “neko sa Daunovim sindromom ne može da postigne dobar balans”. Dodatno, osobe sa Daunom imaju snižen tonus mišića i njihovi zglobovi izuzetno su savitljivi.
Kris je počeo da uči bicikl sa 16 godina, u međuvremenu je, do osamnaeste, imao četiri velike operacije, što je značilo i pauze kad su treninzi u pitanju. U to vrijeme se i ugojio, ljekar je zbog problema sa ušima preporučio da više i ne pliva...
Ipak, njegov otac Nik riješio je da se okušaju u triatlonu i prijavili su se na pilot program Specijalne olimpijade.
Sve što je naučio o vožnji bicikla sa 16, Kris je zbog zdravstvenih problema i pauza morao da naučio ponovo u osamnaestoj. Kad je počeo da pliva, prelazio je distance od nekoliko stotina metara... I potom se desio sprint trialton - 750 metara plivanja, vožnja bicikla 20 kilometara i pet kilometara trčanja. U januaru, Kris je uspješno završio i olimpijsku triatlon distancu, što je dvostruko od sprint trke i podrazumijeva 1,5 kilometara plivanja, 40 bicikla i 10 kilometara trčanja. U maju je uslijedio novi izazov - polu Ironman distanca, da bi pola godine kasnije, ovaj 21-godišnjak završio i Ironman distancu i u istoriju se upisao kao prvi “željezni čovjek” sa Daunom.
I sve to, postigao je zahvaljujući filozofiji “jedan odsto bolji”...
Pripreme za nove trke
Kris se, kaže njegov otac, već priprema za nove izazove - u planu je učešće na Specijalnoj olimpijadi SAD 2022. godine, nadaju se Svjetskim igrama u Berlinu 2023, a planiraju i učešće na svjetskom Ironman prvenstvu na Havajima, u oktobru sljedeće godine.
“Njegov je cilj da završi Ironman trku na Havajima, ali i da ‘šokira’ ljude svojim napretkom iz godine u godinu. Krisov cilj je i da poboljša svoje kognitivne sposobnosti iznad granica za koje je ikad iko mislio da su moguće kod osoba sa Daunovim sindromom. Želimo da otkrijemo koliko je potencijal njegovog mozga u odnosu na nisku ljestvicu koju su postavili stručnjaci. Želimo da pokažemo da naša djeca sa Daunovim sindromom mogu mnogo toga da urade i fizički i kognitivno”, kaže Krisov otac.
Uz sportske uspjehe, Kris želi da ima svoj automobil i kuću. I želi svoju porodicu.
“Kris stvarno želi da se oženi. Rekao sam mu da ću ga odvesti u Crnu Goru, da tamo upozna lijepu djevojku”, kaže njegov otac.
Sestra Džeki igrala je košarku za Crnu Goru
O Džeki Nikić, Krisovoj sestri, mediji u Crnoj Gori pisali su prije desetak godina kao o sportistkinji koja će biti važna za crnogorsku žensku košarku.
Džeki je igrala na Univerzitetu Djuk, o njoj se pisalo kao o košarkašici velikog potencijala.
Njen otac Nik kazao je “Vijestima” da je bila nevjerovatan igrač u srednjoj školi, ali da se zbog povreda u starijim razredima, te povreda dok je bila na fakultetu, nikad nije stvarno oporavila.
“Završila je Dartmouth, sada ima svoj posao i radi i za mene kao savjetnica”, rekao je Nik.
Volimo da posjećujemo porodicu
Nik i njegova dva brata posjetili su Crnu Goru prošle godine u oktobru. “Proveli smo tu deset sjajnih dana”, kaže on za “Vijesti”.
Rekao je i da će u Crnu Goru ponovo doći čim uslovi za putovanja, koji su složeni zbog epidemije koronavirusa, budu manje restriktivni.
“I dalje u Crnoj Gori imam veliku familiju. Volimo da ih posjećujemo”, kaže Nik.
Bonus video:
