Baranka Isidora Jovanović dokazala je da pomorstvo nije toliko ekstreman posao koji nije za žene. Naime, kao student generacije nakon završenog Pomorskog fakulteta u Kotoru, 23-godišnja Isidora je dobila i prvi ugovor. To što je žena nije smatrala barijerom, već je pristala i ukrcala se na tanker gdje obavlja prvu plovidbu.
O tome kako se zainteresovala za pomorstvo, jer nije u pitanju ipak “ženski posao”, otkriva:
“Entuzijastična sam osoba, volim slobodu, volim more, volim koristiti vrijeme i skitnje koje nudi. Koliko god željela da napravim paralelu s drugim poslovima ipak se ne daje tako lako za povući te dvije crte jednakosti. Nudi mnoga poznanstva i saznanja, ali toliko i uzima. Nije ženski posao... Kao primjer bih predstavila sve žene bliske ovoj plavoj sili i njihovu agilnost koja deprimira i gazi taj stereotip. Fizikalisanje svakako da nije zgodno, ali ipak nije toliko teško izboriti se sa malo farbe na sebi, prašine na koži i po kojom alatkom u džepu. Ploviti je lijepo! Možda i nije toliko zavidan posao, ali pored svih drugih mogućnosti nudi i odmor za oči”, kaže Isidora Jovanović koja je završila Fakultet za pomorstvo sa desetkom i bila student generacije.
Već tada srela se sa predrasudama tipa “kako će se žena baviti ovim poslom”.
“Moram priznati da su neki od profesora sumnjali u nas, mene. Nijesu vjerovali, so here we go! Pozdrav s okeana za njih”, poručuje Isidora i dodaje da je bilo i onih koji su davali “vjetar njihovim jedrima” i vjerovali u njih.
“Podrška je uvijek dobrodošla koliko god da si jaka individua. Takođe, isti ti profesori nesebično su dijelili svoje znanje i upućivali na sve bitnosti i probleme koji se mogu susresti na moru, brodu. I hvala im na tome”, kaže ona. Iako je teoriju apsolvirala sa ocjenom 10, praksa joj je donijela nova saznanja. “Moram priznati da sve te desetke jesu vrlo drage i debelo zarađene, ali prvi korak na palubi čini te takvom da zaboraviš sve i kreneš od nule. Riječi ne mogu biti bliže od dodira, pa tako je ovdje. Sama gradiš i sama razumiješ, a dobra teorija biva dobra potpora u razumijevanju svih ovih sistema i realnosti s kojima se svakodnevno susrećem”, objašnjava Jovanović kojoj je i brat pomorac, pa otkriva kako su roditelji reagovali kad im je sopštila da ona svoju budućnost vidi na moru:
“I on je na moru, i to smo se rastali u dva dana razlike. Jedan cijeli okean nas dijeli, ali dvije škorpije znaju iznijeti i pobijediti daljinu. Tata je tu da uvijek klimne glavom i da zeleno svjetlo, što god to bilo. Kao i uvijek, majka je teže podnijela. Nije baš da gotive moj životni put, ali navikli su me takvu. Mladost ludost i điranja do jutra mi ne oskudijevaju u životu, pa im ni ova odluka nije bila toliko iznenađujuća. Svakako da je kuća prazna bez djece, ali prebrodićemo i ovo. Mnogo ih volim i pozdravljam! Majko, ne puštaj suzu, zadrži taj osmijeh i sačuvaj za ljepša vremena što dolaze”, poručuje Isidora.
Trenutno se odvija njena prva plovdba, a Jovanović je na poziciji - kadet palube.
“Moj prvi ugovor je u toku. Kao i uvijek, svaki početak je težak. Zurim, dosađujem, zapitkujem oko svih sitnica kako bih što više stvari povezala. Što se tiče poslova i dužnosti koje obavljam... Ne pijem kafu pa pijuckam čaj i čekam istok da se oglasi, kad namršteni oblak dozvoli. Nakon toga čeka me rad na palubi. Farbanje, čišćenje, piketanje, podmazivanje, te pauza za ručak. Nakon toga slijedi usavršavanje i na komandnom mostu, gvardija u trajanju od četiri sata. Voditi brod nije lako, zato se i uči od početka”, iskrena je Isidora.
Između ostalog, tu su, kako kaže, i dnevna, nedjeljna, mjesečna, tromjesečna, polugodišnja i godišnja testiranja i pregledi koja se moraju raditi, a sve u svrsi održavanja opreme na brodu.
“Za sada sam zadovoljna sobom i svojim napretkom, nadam se da će tako i ostati”, dodaje ona.
Starije kolege koje su sa njom nemaju predrasude.
“Prijatno sam iznenađena da takvog stava nema među kolegama, a bila sam spremna na takve reakcije. Možda je samo luda sreća u pitanju. Svakako, posada i oficiri broje i neke od starijih osoba koji su zadovoljni mojim prisustvom”, pohvalila se ona, a šta kolege kažu na onu staru da je “žena na brodu - nesreća”, otkriva:
“Razgovarali smo nekoliko puta na tu temu i nemaju taj “problem”. Kako oni kažu: ‘Svi volimo da je žena sa nama. Bila putnik ili član posade, uvijek je dobrodošla!’. Štaviše, donosim im sreću. Do sada im se nije dešavalo da -40 ne osjećaju decembarskih dana, jer je brod ledolomac i predviđen za plovidbu u hladnijim predjelima, te smo skupa svi zadovoljni u kratkim rukavima i prijatnom suncu, još uvijek”, otkriva Isidora.
Iako često svoje uživanje vežemo za plavetnilo - nebo i more, o tome koliko plavetnilo zna da bude nekad i depresivno kad danima ne vidi kopno, odgovara:
“I te kako. Svi bismo da to lijepo svitanje ili romantični zalazak čekamo na nekom nama milom mjestu, po slobodi izbora, u društvu drage osobe. Piti kafu u omiljnom kafiću ili neki slatkasti koktel na pjeni od mora, ali u ovom slučaju moraće malo da pričeka”, iskrena je Jovanović koju će praznične topline doma, proslave rođendana na svoj način, odlaganja obaveza kad ustaneš na lijevu nogu morati da pričekaju da se vrati.
“To je neminovni minus koji pomorstvo piše. Ako ništa, dovoljno je vremena za razmisliti i osmisliti način za ispuniti svoje predstojeće slobodno vrijeme”, ističe Jovanović.
Većina žena bi izabrala da svoju prvu plovidbu odradi na nekom kruzeru,no Isidora svoju prvu plovidbu obavlja na tankeru.
“I ja sam bila tog mišljenja. Ploviš, posjećuješ ekskluzivne gradove, provodiš se kad vrijeme to dozvoli. Ali tanker me je samu pronašao. Primila sam poziv od drugarice da barska agencija traži ženskog kadeta i javila se istoj. Tako je i bilo. Brže nego što sam i mislila. U tom periodu radila sam na svom specijalističkom radu, završavala brevete i ostale obaveze povodom ukrcaja... Blago rečeno, bila u haosu. Na kraju, kad je sve završeno stigla je i avionska karta na koju, pored sve okupiranosti i obaveza, nijesam bila spremna, ali nijesam imala undo opciju”, prisjeća se Jovanović koja je nakon navršene polovine ugovora zadovoljnija što je dobila ipak tanker.
“Gledajući na ovo kao pomorac, a ne kao djevojka željna šetnje, čini me da isto upoznajem dublje i dolazim do onog fundamenta i srži pomorskog transporta i njegove svrsishodnosti. Baš onoga o čemu su i profesori gnjavili i potencirali na ispitima”, ističe.
Iako obilazi razna mjesta, za sada nije mogla da osjeti i tu vrstu čari ovog posla.
“Nažalost, zbog svjetskog haosa i zdravstvene situacije nijesmo u mogućnosti ići vanka, a kažu da je to način za napuniti baterije. U tom slučaju ostala sam uskraćena. Naše plovidbe bazirane su na sjevero-zapadnom području te sam samim tim osjetila i vidjela svjetla Quebeca, istočne obale Amerike, a i prolazila nešto južnije do Perua i Meksika”, otkriva gdje su do sada plovili. Nema problema sa morskom bolešću pa se sa velikim talasima, olujama dobro nosi.
“Pri pominjanju mog prisustva na brodu i sreće koju donosim u izbjegavanju hladnoće prepisuju mi i eskivaciju nemirnog mora i nešto većeg valjanja. Za sada, svega dva puta sam se susrela sa većim talasima. Iskoristila sam ih da odvrnem muziku na najjače i plešem zajedno s ovom damom”, priznaje kako se izbori sa sa tom situacijom.
S obziom na to da je jedina žena na brodu, kolege su džentlmeni pa su uvijek tu kad su teški fizički poslovi da joj priskoče u pomoć, ali privilegija nema.
“Na brodu je sve jednako, kako prava tako i dužnosti. Drži se do discipline, hijerarhije i reda. U slučaju težih fizičkih poslova svakako da su uvijek voljni za pomoći. To što sam jedina žena čini me privilegovanom, ali isto tako ne daje mi za pravo da zahtijevam neke abnormalnosti. Kolege kao kolege su vrlo gotivni, druželjubivi i pristupačni za bilo kakvu pomoć, kad god je to potrebno”, pohvalila ih je Jovanović koja na brodu slobodno vrijeme provodi uz zanimljivu knjigu, kontakt s dragim mi osobama, muziku.
“Uživam u zalascima. To me mnogo smiruje. Na taj način i ovo željezo poprimi te nijanse i učine ga da i ono ima dušu. Najveća fascinacija do sada... Pored krštenja i dugotrajne borbe s ispiranjem farbe, to je Panamski kanal. Možda će nakon nekoliko puta postati dosadan, ali za sada mi drži osjećaj”, priča svoje utiske Isidora koja se nada da će i naredno putovanje obavljati na tankeru.
“Svakako da ću zadržati status pomorca, traganje za lučkim svjetlima i osmatrati s lijevog i desnog boka. Vjerujem da će to biti tanker. Trenutno nemam razlog da bih promijenila mišljenje. Nadam se dobru i da će vrijeme biti na mojoj strani”, zaključuje mlada Baranka.
Tokom prve plovidbe imala i "krštenje"
Kažu da se postaje pravi pomorac kad GPS otkuca 00° 000′, a Isidora otkriva šta to zapravo znači.
“Imala sam sreću da to osjetim čak i u prvom ugovoru, što kao potvrdu predstavlja da je drugi oficir palube to tek sada doživio. Vrlo sam zahvalna i srećna što su mi priredili to što jesu. U pomorskom rječniku pojam “krštenje” predstavlja prelazak najduže paralele - Ekvatora, odnosno prelazak sa sjeverne na južnu hemisferu i obrnuto. U mom slučaju to je bila prva južna milja. Kolege su to priredile s pažnjom i dozom zadovoljstva. Prije zvanja “krštenog pomorca” potrebno je biti “žrtva” nekog čina. Vezana i vođena od strane Zevsovih sluga prošla sam kroz mlaz vode, a nakon toga bila ofarbana i iscrtana od strane svih njih. Kada dovoljno žrtvuješ onda si spremna stati pred Zevsa i pokazati granicu do koje ideš kako bi dobila to što zaslužuješ. Zaklinješ se i daješ riječ da ćeš služiti i dati sve od sebe da se izboriš s nemirnim morem, vjetrom koji udara kontru i paziti kako sebe tako i ljude sa sobom u zlu koje može doći”, prisjeća se kako je prošlo njeno “krštenje”.
Tome je, kaže, uslijedio i “koktel” za čiji recept ne smije da pita.
“Garantujem da ga nikad više ne bih ni popila u životu! Na brodu imamo i bazen te su me za kraj sa zadovoljstvom i bacili u isti. Bilo je tu mnogo smijeha i zabave”, dodaje ona.
Bonus video:
