Odakle sam? Pripadam svim mjestima koja sam dosad posjetio. Sa svakog sam mjesta nešto sobom ponio i na svakom sam dijelić sebe ostavio - govorio je Tibor Sekelj, istraživač, putopisac, novinar, pravnik, esperantista, antorpolog, etnolog, arheolog…
Čovjek koji je za sebe govorio da je građanin svijeta. Jedno od mjesta kojima je pripadao je i Nikšić, a gradu pod Trebjesom, ali i Crnoj Gori, ostavio je prve izviđačke stegove, kako su se tada zvale izviđačke jedinice. Zahvaljujući njemu, 1928. u Nikšiću i Crnoj Gori zaživjelo je izviđaštvo. Zbog toga su Samostalna izviđačka četa (SIČ) “Tibor”, Savez izviđača Crne Gore (SICG) i Društvo prijatelja i poštovalaca Nikšića, podnijeli inicijativu za dodjeljivanje imena Ulice Tibora Sekelja. I to ne bilo koje, već ulice koja vodi do nikšićke Gimnazije, škole koja je iznjedrila mnoga značajna imena. Jedno od njih je upravo Tibor Sekelj.
Ljudima dao mnogo, a tražio malo
“Imajući u vidu da pristupni saobraćajni krak do Gimnazije trenutno nema naziv, smatramo idealnim da se obilježi imenom slavnog istraživača i putopisca koji je širom svijeta pronio slavu ove škole. S obzirom na saobraćajnicu koja ide pored Gimnazije, adresa se ne bi mijenjala, a dobili bismo značajan omaž jednom od najslavnijih učenika i alumnija ove glasovite institucije”, stoji u predlogu.
Predsjednik SICG-a Peko Vukadinović kaže za “Vijesti“ da su značaj i uloga Sekelja za skautizam u Crnoj Gori izuzetno veliki.
“Pored dva profesora nikšićke Gimnazije, Petra Simonovića i Mihaila Vučevića, maturant Sekelj iskazao je veliku motivaciju da doprinese razvoju izviđača na ovim prostorima. Oni su na samom početku osmislili način rada izviđačkog stega i iskoristili su povoljan trenutak razvoja skautizma u Jugoslaviji da i na Crnu Goru prenesu tu ideju. Već 1929. i 1930. godine dobijamo drugi izviđački steg u Podgorici, da bi 1936. godine beogradski list ‘Vreme’ pisao o novim stegovima u Kolašinu i Beranama”.
Ističe da su izviđači iz Crne Gore učestvovali na svim velikim domaćim i međunarodnim akcijama Saveza izvidnika Jugoslavije, a da je u prvim godinama rada nikšićkog stega Sekelj bio jedan od najaktivnijih izviđača i pokretač mnogih aktivnosti.
“Posebno se ističu njegove aktivnosti na upoznavanju Crne Gore. Privlačile su ga planine i pećine o čemu će pričati kasnije u intervjuima kada je već stekao slavu putopisca, esperantiste i istraživača. Danas u Crnoj Gori svaki izviđač i planinka zna za Tibora Sekelja, za njegove podvige, knjige, putovanja. Posvećujemo posebnu pažnju prema istoriji, sa željom da iz nje učimo kako da radimo bolje”.
Vukadinović ističe da bi se činom dodjele ulice Sekelju odala počast jednom od najznačajnijih i najistaknutijih istraživača i avanturista koji su biografijom vezani za crnogorski prostor.
“Djelovanje Tibora Sekelja, osim što je značajno za naše okvire, još je prepoznatljivije na globalnom nivou. On zaslužuje ulicu u Nikšiću i ne samo zato jer je pokretač izviđača, najstarije omladinske organizacije u Crnoj Gori, nego i što je ljudima dao toliko puno da se o njegovim podvizima čita na više od 30 jezika, a knjiga ‘Kumevava - sin prašume’ je obavezna školska lektira u Koreji. Čuvajući uspomenu na ovakvo velike ljude ispunjavamo dužnost prema njima i njihovom radu”.
Djetinjstvo uz Kumevavu i Temudžina
“Kumevava - sin prašume” nije obavezna lektira u Crnoj Gori i mali broj djece zna za malog, pametnog i veoma vještog Indijanca iz amazonske prašume koji zna da je džungla zanimljiva, ali i opasna za one koji ne poštuju njena pravila, i koji odrasle uči mudrosti dijeljenja s drugima.
Izvršni direktor SIČ “Tibor” Nikola Peković kaže da se nada da će zahvaljujući pomenutoj četi mališani u Crnoj Gori saznati za Kumevavu. I ne samo za njega, već i za dječaka iz Mongolije, Temudžina.
“Prilično davno smo se susreli sa likom i djelom Tibora Sekelja, ali smo nekako bili spori u istraživanju njegovih djela do poslednje godinu i po kada smo intezivirali rad. Odlučili smo da reizdamo dvije Tiborove knjige za djecu - ‘Kumevava, sin prašume’ i ‘Temudžin, dječak stepe’, kao i zbornik naučnih radova. Stupili smo u kontakt i sa njegovom suprugom koja je podržala čitavu našu inicijativu - i da četu nazovemo po njemu, i za ulicu, i za knjige i za zbornik naučnih radova. Bila je oduševljena”.
Iako je izviđački odred “Dragan Gigo Cerović” nesljednik Tiborovog stega, Nikola i njegovi drugari odlučili su prije skoro godinu i po da osnuju četu i nazovu je po, kako on reče, najpoznatijem učeniku nikšićke Gimnazije.
“Dugo smo bili dio odreda ‘Gigo Cerović’, jednog od najkultnijih odreda u gradu. Svi smo bili tu, išli na akcije, višeboje. Godinama je stajalo samo kao ideja da osnujemo četu i damo joj ime ‘Tibor’, da bi je konačno realizovali prije 16 mjeseci. Svojim osnivanjem preduzeli smo inicijativu za očuvanje Tiborovog kulta ličnosti. Predlog za ulicu još jedna je od inicijativa koju pokrećemo u svrhu očuvanja ovog etnografskog i kulturološkog blaga”.
Čovjek nade
Sekelj je rođen 1912. godine u Spišskoj Soboti, kod Poprada, nekada austrougarskom, a sada slovačkom gradu. Njegov otac, koji je bio veterinar, službovao je u nekoliko mjesta, pa je Tibor, još kao dječak, spoznao da dom može biti svako mjesto gdje pustiš makar jedan korijen. Rano djetinjstvo proveo je u Čeneju, selu u Banatu, osnovnu školu je završio u Kikindi, Gimnaziju u Nikšiću, pravo u Zagrebu gdje je, kako je govorio, diplomirao samo zato jer “nije bilo fakulteta za svjetske skitnice”.
Kao novinar Hrvatskog dnevnika 1939. godine je otputovao u Argentinu gdje je, zatečen Drugim svjetskim ratom, ostao 15 godina. Od cijele porodice Sekelj, koja je jevrejskog porijekla, holokaust su preživjeli samo on i brat Antonije.
U Argentini se, u prvo vrijeme, izdržavao kao ulični slikar portreta, da bi se kasnije bavio novinarstvom i istraživanjem.
Prva njegova ekspedicija bila je 1943. godine kada se zaputio prema Akonkagvi. Od devet članova, četiri su poginuli, a Sekelj je to opisao u putopisnom romanu “Oluja na Akonkagvi” koji je doživio toliku popularnost da je u Argentini bio obavezna školska literatura, a argentinski predsjednik Huan Peron ga je odlikovao “Zlatnim kondorem” i predložio mu državljanstvo. Zahvalio se i isto odbio uz obrazloženje da on sebe smatra građaninom svijeta.
Boravio je u skoro stotinu zemalja, istraživao vulkane u erupciji, izučavao tragove Inka i Maja, u Hondurasu je pronašao jedan zaboravljeni grad, u Peruu bio sa nekada ljudoždernim plemenom… Naučio je oko 25 jezika, od kojih je tečno govorio devet, a do kraja života zalagao se da esperanto bude službeni jezik cijelog svijeta. Bio je član Svjetskog esperantskog saveza više od 30 godina, a 1983. je utemeljio Udruženje esperantskih književnika čiji je bio prvi predsjednik. Zahvaljujući njemu, Generalna konferencija UNESCO-a, koja je 1985. godine održana u Sofiji, prihvatila je Rezoluciju o esperantu.
Napisao je više od 30 knjiga koje su prevedene na isto toliko jezika i jedan je od najprevođenijih pisaca bivše Jugoslavije. Autor je i brojnih dokumentarnih filmova.
Životni put je završio u Subotici, gdje je bio i direktor Gradskog muzeja. Preminuo je 1988. i sahranjen je na Bajskom groblju, u Aleji zaslužnih građana, uz najviše gradske počasti. Na njegovom spomeniku piše: Tibor Sekelj - verkisto, mondvojaghanto (književnik, svjetski putnik).
Nikada nije zaboravio Nikšić, gdje je maturirao, kao ni izviđače čiji je osnivač. Godine 1954. posjetio je Nikšić i održao nekoliko predavanja. Jedno je održao i u Gimnaziji i naravno interesovao se za rad izviđača. Predavanje je završio suznih očiju i izrazio bojazan da više nikada neće vidjeti ovaj lijepi grad, svoju dragu školu i izviđače”, zapisao je profesor Mijat Božović.
Bonus video:
