Surovost krova svijeta samo donekle dočarao je epski film “Everest” iz 2015. godine, kao svjedočanstvo tragičnih događaja 11. maja 1996. godine, kada je osmoro ljudi iz Australije, Novog Zelanda i SAD poginulo tokom penjanja i spuštanja sa Mont Everesta.
Tragedije na planini između Nepala i Kine vjerovatno ne bi bilo da su slavni novozelandski alpinista Rob Hol i njegova ekipa noć ranije u visinskom logoru na 8.000 metara prihvatili savjete trojice Nikšićana da ne kreću u pohod na na najveći vrh Himalaja.
Nenad Stolica, Miško Lalović i Đoko Vujičić, noć prije te tragedije 1996. su čudom i zdravim razumom ostali živi, iako su bili na svega 44 metra od krova planete.
Ekspedicija od 16 alpinista iz “Javorka”, sa Dimitrijem Đurovićem iz Danilovgrada i još dvojicom zaduženim za radio-vezu i organizaciju, nakon više od tri decenije osvajanja najvećih vrhova u Evropi i Južnoj Americi, odlučila je da krene u pohod na Mont Everest.
Dozvolu za penjanje imali su Željko Loncović, Nenad Stolica, pokojni Dragan Gašo Lalović i njegov rođeni brat Miško, braća od stričeva Danilo Vujičić i Đoko Vujičić, koji je tada imao 22 godine i kasnije je sa crnogorskom ekspedicijom 2010. godine - Markom Blečićem i Dragutinom Vujovićem uspio da zakači crnogorsku zastavu na najveći vrh planete.
Ostali u ekspediciji su bili logistika i taj prvi pohod na Himalaje koristili su za prikupljanje iskustva za osvajanje Mont Everesta. Vođa prve crnogorske ekspedicije bio je Radoslav Rako Nikčević, dok je za tehnički dio pohoda bio zadužen Dragan Gašo Lalović, ali i alpinisti koji su imali dozvolu za penjanje...
“Planinarsko društvo ‘Javorak’ je ekspedicijskim alpinizmom počelo da se bavi 1962. kada su se popeli na Mon Blan, to je tada bio baš veliki uspjeh. Onda se nastavilo sa penjanjem i osvajanjem drugih vrhova Evrope i tako je naša generacija dostigla veći nivo i želju da krene na vrh svijeta - Himalaje. Sjećam se Ande smo završili 1987. godine. Prva ekspedicija, koja je krenula u pohod na Mont Everest, bila je mahom nikšićka, lokalna, mogu reći i familijarna - rođena braća ili od stričeva, kumovi... Sjećam se teško smo tada skupili novac i pripremili sve kako bismo krenuli u pohod. Na Himalaje se ide prije ili poslije monsuna, dakle, u proljeće ili jesen. Na proljeće se grabi da se sve završi prije dolaska monsuna, jer tada dolazi do katastrofa. Najveća količina snijega pada gore ljeti, pa se gleda da se ne zakasni”, pojasnio je Loncović, koji je decenijama spasilac u volonterskoj Gorskoj službi spašavanja, ali i zaposlen u Helikopterskoj jedinici MUP-a.
Prva ekspedicija na Himalaje krenula je početkom marta, a vratili su se gotovo tri mjeseca kasnije koliko im je trebalo da pravilno odrade proces aklimatizacije i da tempiraju formu za penjanje na Mont Everest, a potom i da se vrate u Crnu Goru.
“Kod uspona na visoke planine, najvažnije je da se pravilno uradi proces i ispoštuje aklimatizacija - mora se ići na visoku tačku (veća nadmorska visina) pa spavati na nižoj, pa opet ići gore pa silaziti niže. I sve tako kao stepenice. Četrdeset osam dana smo prespavali na ledu. Bazni logor nam je bio na 5.400 metara i to je bila najniža tačka na kojoj smo bili za tih 48 dana. Spavali smo na glečeru. Oko nas morena - kamena prašina i kamen, koji glečer svojim kretanjem nanosi, pa se sve to kreće. Desilo se da se jednog dana malo dalje od našeg šatora oburdala lavina, koju smo snimili“, ispričao je Loncović.
Penjački dio ekspedicije malo je spavao na prvom baznom logoru, jer kako su dani odmicali, sve više su se primicali krovu svijeta i opet vraćali na niže kote kako bi organizam pripremili da se domogne vrha...
“Tu je ključna fiziologija visine, jer sve što se ide više, manje je kiseonika i manji je pritisak. Čovjek se gore nikako osjeća. Parcijalni pritisak je smanjen, to vam je kao da trčite pa se dobro zadišete, zapravo - stalno se borite da udahnete vazduh, e tako se stalno osjećate na tim visinama. Parcijalni pritisak kiseonika u plućima, po Gajtonu, je ispod 28 odsto na tim visinama. Poređenja radi - kada parcijalni pada na 50 odsto, pacijent se u bolničkim uslovima stavlja na kiseonik. Upravo tom aklimatizacijom, dakle tim penjanjem i spuštanjem se sprečava to. Sada da nas neko ovako bez te aklimatizacije popne na 7.000 metara, otprilike bi za 10 minuta pali u nesvijest, a za sat bi umrli.
Aklimatizacijom stvaraju se procesi u organizmu, povećava se hemoglobin da bi se vezivalo što više kiseonika u krvi”, pojasnio je Loncović.
Počeci
Godina 1996. bila je prva kada je na Mont Everestu dozvoljen veći broj ekspedicija - tog proljeća na Himalajima je bilo čak 17 ekspedicija iz cijelog svijeta. U baznom logoru na 5.400 metara je vrvjelo od ljudi iz cijelog svijeta, koji su sarađivali i dogovoravali kako zajednički da se domognu krova planete.
“Cijeli život smo se spremali za Himalaje. U baznom logoru smo se sa ostalim ekspedicijama dogovorili šta će ko da radi, a nas je zapala dionica od 3. visinskog logora 7.300 do 8.500 do tog - Hilari stepa da postavimo užad. Neku drugu ekspediciju je zapalo da postave užad i osiguraju ledopad - ledeni slap, koji je na 5.500 do 6.100 metara visine. To je konglomerat leda, ledenih tornjeva i rupa kroz koje se prolazi. To je ledeni prolaz, koji je jedan od najvećih alpinista svijeta Ronald Mesner prozvao - ruski rulet. Zato što je to glečer i kroz njega se ide, ledeni tornjevi su koliko soliter, a glečerske pukotine duboke nekoliko desetina metara i sve se to kreće i silazi. Tornjevi se često obrušavaju, a otvaraju se nove pukotine u ledu. Tada sam imao podatak da je taj glečer - Kumbu, progutao više desetina ljudi iz ranijih ekspedicija. Te pukotine se premošćavaju aluminijumskim skalama, koje se vežu u most, koji može biti dug i po 20 metara, zato je to najopasnija dionica... Za 48 dana sve ekipe su Kumbu prešle četiri puta gore i dolje”, prisjetio se Loncović jedne od najzahtjevnijih dionica u himalajskoj avanturi.
Od baznog logora na 5.400 metara se krenulo dalje i na 6.900 bio je drugi logor alpinističke ekipe.
Kako je ekspedicija napredovala, tako su se približavali i vrhu - na 7.300 je bio treći logor, a na 8.000 metara je bila i najviša logorska kota na kojoj je ekipa spavala i odakle je trebalo da krenu u napad na Mont Everest.
Tog 9. na 10. maj, ekspedicija je procijenila da su spremni i da je pravi trenutak da se krene u pohod na krov planete.
Sva šestorica bila su na 8.000 metara i oko sat iza ponoći odlučili su da krenu, ali tako nijesu mislili i šerpasi...
“U ponoć su nam šerpasi rekli da su bolesni i da ne mogu da krenu, da se nešto ne osjećaju dobro. Kazali su nam da misle da treba da se prekine ekspedicija, da se ne ide gore. Nastala je drama - tu na 8.000 metara, bili smo razočarani, ubjeđivali smo ih da krenemo, ma razočarani jer su nam se sve nade srušile u tom trenutku. Događaji u naredna dva dana pokazali su da su šerpasi, očito bili u pravu... Teška srca smo se vratili svi na 6.900 i onda pošto se silazi preko tog ledopada, odlučili smo u tom baznom logoru da sa drugom ekipom šerpasa, trojica iz ekipe popodne kasno opet krenemo u pohod. Sa te visine ponovo krenuti gore je gotovo nemoguće, jer tebi je organizam već iscrpljen i to je bila polušansa. Međutim, došli su novi šerpasi i Miško Lalović, Đorđe Vujičić i Nenad Stolica su odlučili da se vrate na 8.000 i da krenu ka vrhu“, prepričao je Loncović, koji se vratio u bazni logor na 5.300 metara, odakle je pružao logistiku ekipi.
Udari sa svih strana
Tročlana ekipa domogla se kote od 8.804 metra, a do vrha im je trebalo svega 44 metra - međutim jako nevrijeme, olujni vjetar i mećava su ih natjerali da odustanu od sna, iako su bili tako blizu...
“U logoru na 8.000 smo se spremali oko ponoći, ali religija šerpasa je čudna. Oni nijesu ustajali. Odbijali su da krenu, navodili neke razloge i dosta smo izgubili vremena, ali ipak se krenulo. Napredovali smo dobro. Prelazili smo 100 metara za sat. Do 8.500 smo vrhunski napredovali. Bili smo trojna naveza u ekspediciji, a to malo teže i sporije funkcioniše. U tim trojnim navezama za jednu dužinu si sporiji od dvojne naveze. Tu smo isto gubili na vremenu. Na 8.600 - 8.650 dešava se nešto što nijesmo mogli da pretpostavimo, kreće ogromno nevrijeme. Vjetar nosi ogromnom brzinom, sniježna prašina nas udara sa svih strana, ništa se ne vidi. Nekako smo stigli na 8.804 htio sam da idemo dalje, ali šerpas je odustao. Rekao mi je da će mi dati njegovu bocu za kiseonik i da penjem sam. Od vjetra nismo mogli da ustanemo, ne možeš na nogama da stojiš. Sve bijelo oko tebe, ne znaš ni gdje je gore ni dolje. Čuli smo se sa sistemom veze i tako smo odlučili da je najbolje da krenemo nazad“, ispričao je Stolica.
Prilikom spuštanja na 8.500, Stolica je ostao bez boce za kiseonik, jer kada je htio da prebaci regulator na novu bocu koju su ostavili na tom mjestu - ventil mu je pao u snijeg i zamrznuo. Bez pomoći kiseonika, Stolica je prilično zaostajao za dvojicom iz ekipe, a samo čudom ostao je živ kada je bio nadomak logora u koji je stigao tek duboko u noć...
“Išao sam sa šerpasom, on ima kiseonik, ja nemam. Ne znam koliko sam puta pao... gubim sve funkcije, mozak mi sporo radi, sporo mislim, noge ne slušaju. U jednom momentu sjednem da se odmorim i u trenu sam zaspao. Ne znam je li me šerpas svjesno probudio ili je zapeo za mene, ali me je jak udarac probudio. Kad sam se ustao, više nije bilo stajanja. Uspio sam da se spuštim niz uže, vidim visinski logor i tu na toj visini više nije bilo vjetra - tišina, mir. Ja i šerpas krećemo pravo ka logoru i zaboravili obojica da imaju pukotine i da je trebalo da idemo desno, ali nijesmo dovoljno. Propao sam u pukotinu, ali kako mi je bio cepin u ruci zakačio sam se se za drugu stranu. Baterije se istrošile, a vidim svjetla u logoru. Ja probam da se popnem i nema šanse, a šerpasa nema. On je otišao niz pukotinu, obigrao krug i došao do mene i nekako me izvukao. Ko zna kud bi me taj ambis odveo”, prisjetio se Stolica, koji decenijama radi kao instruktor u Specijalnoj jedinici policije.
Kada se uz posljednje atome snage i promrzao domogao logora, Stolica je vidio kako se ekspedicije sa Novog Zelanda i Kanade te noći spremaju u pohod.
Upozorio ih je da je gore tutnjalo nevrijeme, ali nijesu poslušali...
“U šatoru u vrećama spavaju Đoko i Miško. Radila nam je motorola, javljam u bazu da sam stigao. Govorim šerpasima da ih ne vode, da je gore užas od nevremena, ali niko nam ne vjeruje, jer je u ostalom dijelu planine vrijeme idealno. I tako su krenuli i narednog dana je čak osam ljudi stradalo u pohodu”, prisjetio se Stolica, kojem su tokom penjanja promrzle noge, dok su druga dvojica alpinista zadobila “sniježno sljepilo“.
U dvije komercijalne ekspedicije, koje su predvodili čuveni alpinisti Rob Hol i Skot Fišer, bilo je oko 50 ljudi, a šerpasi i Rus Sergej uspjeli su da spasu većinu alpinista.
Drama sa tom ekspedicijom dogodila se prilikom povratka sa vrha, jer ih je uhvatila nova oluja i nevrijeme, tako da su iskusni planinari stradali pokušavajući da spasu ostale iz ekipe...
Loncović se prisjetio kako je u prvoj visinskoj bazi preko veze čuo da je drama gore na vrhu.
“Uhvatilo ih je gore užasno nevrijeme. Rob Hol, koji je bio vođa ekspedicije, u jednom trenutku čuo se sa bazom i tražio da se preko satelita pozove njegova žena na Novom Zelandu. Supruga mu je bila trudna i oni se u tom trenutku dogovaraju oko imena djeteta - kćerke i to mi sve znamo u logoru, svaki momenat gledamo šta se dešava. I on u jednom trenutku kaže: Ja ostajem tu! Govorili su mu da izdrži, hrabrili da će šerpasi ujutro rano da krenu, a Hol je samo rekao: Biću tu”, prepričao je Loncović dramatične trenutke jedne od najvećih tragedija na Mont Everestu.
Crnogorska ekspedicija je otišla kao familija. To ih je, tvrde, održalo. Nikada više nijesu krenuli u pohod na Mont Everest, ali sve ove godine dobijaju i pitanja - pa kako nijeste prešli još tih 44 metra...
“Penjanje na Everest je mučenje. Mnogo se tu zalaže - život, vrijeme, porodica i sve to založiš i dođeš na 40 metara i vratiš se. I pitaju te kako to da se vratiš na 44 metra od vrha, a ti si dao sve i založio sve, mučio se dva mjeseca i nigdje nijesi sišao ispod 5.000 metara. Pala mi je na pamet rečenica Dragana Nikitovića, čuvenog sportskog komentatora, kada je na OI u Sarajevu 1984. godine Bojan Križaj, pao i nije osvojio medalju. Cijela Jugoslavija je brujala da je Križaj podbacio, a komentar Nikitovića je bio - mi smo u ovo uložili samo dobre nade, a on cijeli život. Tako je i ova ekspedicija“.
Šerpasi - molitve bogovima
Ekspedicija se tokom pohoda družila sa šerpasima, koji su im za svega tri dolara dnevno nosili tešku opremu, kuvali im hranu i vodili ka vrhu. “Kako hrana nije bila po našem ukusu, učili smo ih kako da nam spremaju. Tada je još kult „bijelog čovjeka“ važio tamo jer su oni bili kolonija Engleske, koji su očito bili surovi u nametanju pravila. Ovi nizijski nosači, osim što mu platiš tri dolara dnevno, ako hoćeš posebno da ga častiš daš mu cigaretu, ali nikako da otvoriš kutiju i ponudiš, već izvadiš jednu cigaretu i daš”, ispričali su alpinisti.
Tokom pohoda mijenjali su “hotele” i svratišta kako bi došli do baze odakle će da krenu u pohod.
“Što se ide više, nailaziš na svratišta/hotel. Na zadnjem, koji je bio blizu 5.000 metara piše hotel, a to je bila baračica koja ima jednu prostoriju. U njoj je gazda sa porodicom, svi ljudi koji dođu i tu svi zajedno spavaju. Griju se tako što suše đubrivo od njihovog goveda - jak. Suše na suncu izmet od jaka i to kad ga dobro osuše, to kao malo tinja. Nemaju vegetacije i nemaju drveta i tako su primorani, a iznose i gorivo pa se i tako griju”.
"Jedan sakati vodi dva slijepa"
Na ogromnim visinama sve je teško tako da je i oblačenje u tim uslovima počesto veliki poduhvat, a sunce i UV zraci doslovno prže.
"Kada su se vraćali sa 8.804 metra Đoku i Mišku se dogodio peh. Imali smo „full face“ maske, naočare, koje su maglile. To im je smetalo kad smo se peli, a na mojim naočarama sam ogrebao kao rešetke da bi gledao. Sljedeći dan su osjetili probleme „sniježnog sljepila“, to je kao žar od varenja kad uhvati oči, pa ne uhvati odmah nego kasnije“, ispričao je Stolica.
"Jedan sakati vodi dva slijepa“, uz smijeh se prisjetio Loncović, kako mu je Stolica preko motorole javio u kojem stanju silaze niz planinu...
Bonus video:
