Bivša radnica u prodaji Telenora Crne Gore 41-godišnja S.O. pokušava da se doškoluje i potraži drugi posao.
Zbog hroničnog oboljenja vena, uzrokovanog dugim stajanjem u poslovnici, uz povredu na radu, koju je zadobila padom niz nedovoljno obezbijeđene stepenice, postala je teško zapošljiva u trgovini, ali i u drugim sektorima.
“Ne mogu više dugo da stojim, ni da sjedim. Niko ne želi takvog radnika“, kaže ona u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).
Njena životna priča u značajnoj mjeri ukazuje na uslove i probleme sa kojima se suočava oko 20 hiljada žena koje, prema podacima Sindikata trgovine Crne Gore (STCG), čine oko 80 odsto zaposlenih u ovom sektoru. Ona potvrđuje i ocjenu specijalistkinje medicine rada dr Milanke Vraneš Grujičić o tome da “rad u trgovini u uslovima u Crnoj Gori predstavlja vrstu posla značajne težine za ženu“.
Poslije samo nekoliko godina rada u prodaji, S.O. je 2007. godine morala da se podvrgne operaciji vena.
“Nakon te operacije nisam smjela da stojim, tokom cijelog radnog vremena, ali tada smo imali stolice u objektima. Situacija se promijenila 2009. godine, kada su iz poslovnica Telenora izbačene sve stolice“, kaže S.O.
Kako je stajanje i po 10-12 sati dnevno bila visokorizična opcija za nju, tražila je, kaže, premještaj tamo gdje bi mogla da sjedi. Molbe nisu uslišene, kao ni peticije zaposlenih za vraćanje stolica u radni prostor. Ni izvještaj Doma zdravlja Podgorica, prema kojem je “radnica zdravstveno sposobna za navedene poslove (agent prodaje), ali ne i za duže stajanje“, nije promijenilo situaciju.
“Provela sam narednih šest godina na istom radnom mjestu, bez pošteda - stojeći i cirkulišući između radnje i magacina, do kojeg su vodile veoma strme stepenice bez adekvatnog rukohvata“, tvrdi ona.
Zaposleni su, kaže, godinama bezuspješno upozoravali na rizik od stepenica. Jednog dana, 2015. godine, spuštajući se niz njih, S. O. je pala i zadobila tešku povredu - lom trtične kosti i trajno oštećenje diskusa. Uz status invalida, postala je definitivno nesposobna za dugo stajanje na poslu.
U Telenoru su, kako tvrdi S.O. postavili rukohvat neposredno pred dolazak inspekcije, a jedna radnica, da bi ublažila odgovornost kompanije, izjavila je na sudu da su stepenice “kao kod nje kući“.
U nalazu vještaka u koji je CIN-CG imao uvid, ipak je ukazano na više propusta kompanije u vezi sa zaštitom i zdravljem na radu: neadekvatne stepenice (uske, a visoke), nedostatak rukohvata, bez akta o procjeni rizika, nebriga za S.O. koja nije smjela da provodi radni dan na nogama i kojoj je morala biti obezbijeđena posebna obuća.
Kako nije dobila premještaj ni nakon nalaza vještaka, S.O. je pristala na sporazumni otkaz.
Iz Telenora su odbili da za CIN-CG komentarišu ovaj slučaj “zbog zaštite podataka bivših i sadašnjih zaposlenih“.
Na pitanje, zašto je u poslovnicama nemoguće sjesti, odgovorili su da je prostor uređen kao “adekvatan uslužni ambijent za korisnike“.
Iz druga dva crnogorska operatera, M:tela i Telekoma, na pitanje o uslovima rada za prodavce u poslovnicama, odgovorili su da su zaposlenima obezbijeđene stolice koje koriste.
Najgore je stajati nepomično
Radni dan proveden na nogama, kako kaže dr Vraneš Grujičić, neminovno ostavlja posljedice.
“Iz godine u godinu primjetno je kod ovih radnica spuštanje svoda stopala i slabljenje cijelog skeletno-mišićnog sistema, kao i problemi sa venama koji mogu imati različite stepene komplikacija“, tvrdi dr Vraneš Grujičić.
O broju i vrsti profesionalnih oboljenja i povreda, međutim, nema precizne statistike. Institut medicine rada ne postoji, kao ni revidirani indeks profesionalnih bolesti.
Evropska agencije za zaštitu na radu EU-OSHA, ocjenjuje veoma štetnim stajanje na poslu duže od četiri sata, kao i stajanje u periodu dužem od jednog sata bez pauze.
U Crnoj Gori zaposleni u većem dijelu sektora maloprodaje radno vrijeme provode na nogama, čak i kad nema mušterija u objektu.
U supermarketima, kao ni u drugim brojnim radnjama, nema stolica.
“Poslodavci u Crnoj Gori zahtijevaju od radnika da stoje skoro sve vrijeme. To je za njih samo stvar lijepog vaspitanja“, kaže za CIN-CG Sonja Knežević, predsjednica STCG.
Stajanje na poslu više od četiri sata, prema upozorenju EU-OSHA, može izazvati bolesti vena i srca, artritisa kuka i koljena, ali i specifične ženske probleme - spontani pobačaj i prijevremeni porođaj. Osim toga, tu je i svakodnevni bol.
Naročito je opasno statično stajanje - ili stajanje u mjestu, poput rada za kasom.
“Statično stajanje, nije prirodna aktivnost tijela. Vene gube sposobnost da pumpaju krv ka srcu, što je kobno za stanje cijelog organizma“, kaže dr Vraneš Grujičić.
Iz Sindikata su apelovali da se uvedu stolice za kasirke, kaže Sonja Knežević, ali se one za sada mogu vidjeti tek u nekim trgovačkim lancima (Voli, Dama), dok kod drugih kasirke i dalje stoje (Bonela, Aroma). O stolicama za ostale radnike za sada nema naznaka.
Na pitanje CIN-CG-a o tome da li registruju ovaj problem, iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu (IZZR) odgovorili su da je poslodavac dužan da obezbijedi udobne i bezbjedne uslove za rad:
“Kod većine trgovinskih lanaca u aktu o procjeni rizika i/ili uputstvima za bezbjedan i zdrav rad navedena je neophodnost postojanje stolice, ili rad u sjedećem položaju, naročito kada se radi o mjerama zaštite i zdravlja na radu, o radu pri korišćenju opreme sa ekranima, pa su inspektori i obezbjedili postojanje tih uslova“.
Na pitanje CIN-CG-a, zašto samo neke kompanije imaju stolice za kasirke, a druge ne, nisu odgovorili.
Iz renomiranih prodajnih kuća Voli, Bonela, Aroma i Idea nisu odgovorili na pitanje CIN-CG-a, o tome da li prepoznaju problem stajanja i nedostatka stolica, i šta planiraju da urade povodom toga.
Iz kompanije Franca su izjavili da kasirke imaju stolice.
“Sve moje koleginice i ja patimo od hroničnih bolova u nogama i leđima i imamo probleme sa venama. To je dio posla“, svjedoči naša sagovornica, prodavačica u prehrambenoj prodavnici koja pripada poznatom lancu, a koja je insistirala na anonimnosti.
Radnice, kaže ona, često nemaju vremena ni za obaveznu polučasovnu pauzu:
“Nemam kome da ostavim sektor, jer nema dovoljno radnika. Pojedemo i popijemo nešto ‘s nogu’. Do toaleta otrčimo“.
Nadređeni ne vole da vide radnike da odmaraju i sjede, čak ni nakratko, kaže ona.
“Ni za praznike, kad nema posla, ne smije nam pasti na pamet da odmorimo od stajanja. Šefovi odmah reaguju i nalaze nam posao, koliko god bio nepotreban“.
Glavne mjere za zaštitu od stajanja koje su poslodavci dužni da uvedu su stolice, obavezno korištenje pauze, kao i specijalne podloge koje ublažavaju zamor, navodi se u standardima EU-OSHA.
Prekovremeno ide gazdi
Uvođenje neradne nedjelje, iziskuje prekovremeni rad subotom, koji često ostaje neplaćen. Satnica na papiru, ne podudara se sa onom koju trpe noge. “Redovno upisujemo manju satnicu - šefica nas zamoli da ostanemo duže, i niko se ne buni naglas iako je neplaćeno… Nemam vremena da se posvetim djeci, niti doprinosim kućnom budžetu“, kaže sagovornica za CIN-CG.
Iz Uprave za inspekcijske poslove (UZIP) potvrđuju da su prijave u vezi sa neplaćenim prekovremenim radom česte.
“Inspekcija rada uspješno je djelovala u mnogim slučajevima (kada je to bilo moguće utvrditi iz relevantne dokumentacije o prisustvu na radu i ostvarenim časovima rada)“.
Sagovornica CIN-CG-a ističe da je zbog nedostatka adekvatne uniforme, rad zimi naročito težak.
“Nemamo zimsku i ljetnju uniformu. Daju nam prsluke, koji ništa ne pomažu, dok se prehlade i bolesti nižu“.
I dr Vraneš Grujičić upozorava da su najveći izvori hladnoće u supermarketima hladnjače, naročito u magacinima, te da uniforma sa grijačima predstavlja jedinu pravu zaštitu.
“Temperaturne promjene između magacina i radnog prostora mogu dostići i 20 stepeni, a svaka promjena viša od šest stepeni veoma je štetna“, tvrdi ona.
Prema riječima dr Vraneš Grujičić, radnice treba da imaju i obaveznu obuku i procjenu rizika za podizanje tereta, na šta upućuju i pravilnici iz razvijenih zemalja.
“Jedan nagli pokret može izazvati trajne posljedice, poput diskus hernije“, kaže dr Vraneš Grujičić.
Prema Zakonu o zaštiti na radu, limit za žene od 19 do 45 godina je podizanje 15 kilograma odjednom, a za akumulativni teret čak četiri tone dnevno. Iz Uprave za inspekcijske poslove kažu da se koriste međunarodnim ISO standardom.
Britanska Agencija za zdravlje i zaštitu na radu (HSE) oštro je kritikovala ovaj standard, navodeći da nije utemeljen na medicinskoj studiji.
Svaka članica Evropske unije, kako piše na sajtu EU-OSHA, dužna je da kreira sopstvena pravila za podizanje tereta. Tako je limit nekih razvijenih zemalja za žene i do 7.500 kilograma u smjeni, ali su testiranje, procjena rizika i obuka obavezne stavke.
“Svjesni smo da zbog nedostataka muških radnika, žene u trgovini često obavljaju poslove koje nisu prikladni njihovom sklopu, a ponajmanje tokom trudnoće, pa vodimo računa da dobiju bolovanje na vrijeme“, kaže dr Milovan Jovanović, načelnik ginekoloških odjeljenja Domova zdravlja (DZ) Podgorice.
Podizanje teškog tereta, kako ističe dr Jovanović, rizično je za žene svih dobi, najviše zbog spuštanja materice.
Strah od otkaza jači od solidarnosti
“Dok ne dođe do ozbiljnih posljedica, radnice iz trgovine se ne žale. Zovu jedino kada je šteta nepopravljiva“, kaže za CIN-CG Đina Janković, koordinatorka Udruženja za zaštitu na radu.
Najveći broj prijava dolazi od radnika na mesoreznici - na desetine prijava mjesečno, uglavnom nakon što sebi trajno oštete ruku.
Ona navodi skorašnji slučaj radnice Volija, koja je mesorezačem, zbog nedostatka zaštitne opreme, odsjekla sebi prst. Ipak, njena prijava nije procesuirana.
“Za procesuiranje ovakve žalbe, neophodan je iskaz svjedoka. Iako su u trenutku povrede bile prisutne najmanje četiri koleginice, svaka je izjavila da nije vidjela kad i kako se povreda dogodila“, tvrdi Janković.
“Ovakva sabotaža dolazi ponekad od samog nadređenog, ali radnice to rade i iz straha da će ostati bez posla“, ističe ona.
Iz Volija nisu odgovorili na zahtjev CIN-CG-a da prokomentarišu ovaj slučaj, kao ni na pitanje o tome da li su radnicima obezbijeđene obuka i oprema. Na isto pitanje nisu odgovorili ni iz Arome i Bonele, dok su iz France izjavili da radnice prolaze obuku.
Iz UZIP, međutim, tvrde da su u posljednjih pet godina prijavljene tek tri povrede na sredstvima za rad u trgovinskoj djelatnosti (mesoreznica, klipserica i nož).
Poslodavac je, kažu iz inspekcije, zakonski dužan da obezbijedi zaposlenom sredstva za rad i opremu lične zaštite, a zaposleni podliježe odgovornosti u slučaju nepridržavanja propisanih mjera. Opomene i kazne kreću se od toga da “inspektor ukaže poslodavcu da otkloni nepravilnost“, preko novčanih kazni od 500 eura za pravno i 30 eura za odgovorno lice, do pokretanja prekršajnog postupka.
“Prilikom potpisivanja ugovora, (poslodavci) znaju da podmetnu budućim radnicima izjavu u kojoj se tvrdi da su prošli obuku za dato mjesto i dobili opremu za ličnu zaštitu. Međutim, oni ne dobiju ni rukavice niti graničnik koji sprečava da dođe do povrede“, tvrdi Janković.
Rukavice od pletenog čelika su, prema tvrdnji dr Vraneš Grujičić, obavezna zaštitna oprema na mesorezaču širom svijeta, ali se na rukama radnica u Crnoj Gori rijetko mogu vidjeti.
Iz UZIP kažu da je u toku 2020. godine 10 inspektora rada za oblast zaštite i zdravlja na radu obavilo ukupno 2.662 nadzora, od čega je 324 bilo u trgovinskoj djelatnosti. Nisu specifikovali brojke, niti vrste nepravilnosti koje se odnose na oblast trgovine.
Našli su ukupno 2004 nepravilnosti, izdato je 446 prekršajnih naloga iznosu od oko 150.000 eura, podnijeto šest zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, 27 rješenja o privremenoj zabrani rada, 10 zaključaka o novčanom kažnjavanju “u ukupnom iznosu od 6.000 eura u postupku administrativnog izvršenja rješenja“.
Bez medicine rada nema ni zaštite
Iz inspekcije navode da su najčešće nepravilnosti u oblasti zaštite zdravlja na radu nedostatak bezbjednih sredstava za rad i zaštitne opreme, kao i ljekarskih uvjerenja o sposobnosti za rad na rizičnim mjestima, nevođenje evidencije iz oblasti zaštite zdravlja na radu, nedostatak prve pomoći, akta o procjeni rizika i zaštite od požara.
Ključni nedostatak u ovoj oblasti je što ne postoji efikasna služba medicine rada, niti Institut medicine rada, tvrdi dr Vraneš Grujičić.
“Medicina rada urušena je reformom 2008. godine. Situacija je alarmantna. Nema dovoljno ljekara, a malo ko i koristi usluge medicine rada“, kaže ona.
Revidirani indeks profesionalnih bolesti u Crnoj Gori ne postoji, pa ni u trgovini, koja je u svijetu poznata kao oblast sa značajnim rizikom od niza bolesti skeletno-mišićnog sistema.
Kao primjer na koji se treba ugledati, dr Vraneš Grujičić navodi hrvatski model medicine rada, koji ide ka tome da svi zaposleni postanu dio sistema, a vodi se precizna godišnja evidencija slučajeva bolesti i povreda, u svakoj branši.
“Radnice su prepuštene same sebi i uplašene. Članstvo u sindikatu im zabranjuju poslodavci. Da su pametniji, znali bi da je sindikat njihov saveznik i da je zadovoljan radnik i njima u interesu“, tvrdi Sonja Knežević.
Na pitanje o sindikalnom organizovanju, sa adrese renomiranih trgovačkih kuća, CIN-CG nije dobio odgovor.
Posljedice dugogodišnjeg ignorisanja sindikata su pogubne, naročito za mlade generacije radnika, tvrdi Knežević.
“Mladi ne poznaju značenje riječi sindikat. Ni ne slute da postoji pravno tijelo preko kojeg mogu steći veću zaštitu“.
Svi očekuju rješenja spolja
Specijalista kliničke psihologije i konsultant za ljudske resurse dr Nevenka Pavličić, kaže za CIN-CG da se u specifičnom radnom okruženju trgovine, nerijetko stvara solidarnost i kolegijalnost, te da takva atmosferu poslodavci ne vide kao pogodnu za sebe.
“Oni iz predostrožnosti vrlo često mijenjaju zaposlene, umjesto da se bave unapređenjem uslova u kojima rade. Nedostatak međusobnog poštovanja zaposlenih i poslodavaca, i nedostatak odlučnosti zaposlenih da otvoreno zastupaju svoja prava pogoduje razvoju problema koji utiču na sve njih, ali i na profit. Svi očekuju neka rješenja spolja, bilo od poslovnih udruženja kojima pripadaju ili od sindikata, što je u redu, ali je nekada sporo“, kaže dr Pavličić.
Ona ističe da je najvažniji odnos između poslodavca i radnika. Poslodavac je dužan da radi na očvršćivanju tog odnosa, i da svojim djelovanjem poruči radniku: značajan si mi, vrednujem te, ulažem u tebe.
Daleko je Francuska
“Stolice za kasirke su obavezne, ali u trgovačkim lancima odjeće nema mjesta za sjedjenje. Ipak, one rade sedam sati, a na tri i po sata imaju sat pauze, koji moraju iskoristiti. Takođe, imaju obavezna dva slobodna dana nedjeljno i pet sedmica godišnjeg odmora“.
Ovako o svom iskustvu za CIN-CG svjedoči crnogorska državljanka J.P. koja je u u Parizu dvije decenije radila u poznatim lancima trgovine Etam i Unjourailleurs na pozicijama menadžera i takozvanog direktora regije, što je posao komunikatora između prodavaca i nadređenih.
U trgovini, kako objašnjava, postoje dvije vrste punog radnog vremena - od 35 i 39 sati sedmično, što znači da radnice provode znatno manje sati radeći nego u Crnoj Gori, a većina radnika je na ugovoru o polu-radnom vremenu.
Služba medicine rada je obavezna stanica za svakog ko počinje radni staž.
“Ukoliko radnica ima bilo kakav zdravstveni problem, neće početi sa radom, već je država dužna da obezbijedi prikladan posao u što kraćem roku, a svako nezaposleno lice na birou dobija odgovarajući socijalni dohodak. Ako radnica zbog prirode posla dobije profesionalno oboljenje, kompanija je dužna da obezbijedi olakšice, do prvog prikladnog otvorenog mjesta“.
Jednom, kada osoba nađe stalno mjesto, obavezan je psihofizički pregled na dvije godine, ukoliko nema potrebe za češćim.
“Specijalisti medicine rada dužni su da detaljno ispitaju stanje radnika. Ako posumnjaju da radnik, na primjer, u strahu ne prijavljuje sve, dužni su da obavijeste službe koje će kontrolisati poslodavca“.
Službe zaštite u Francuskoj prilično su jake, i čuvaju leđa radniku, a kazne za poslodavce uključuju i prestanak rada na određeno vrijeme, pa niko ne rizikuje.
Sindikat se takođe podrazumijeva, a Francuska ima veliki broj sindikalnih udruženja, koja zajedno sa svim branšama formiraju takozvane “kolektivne konvencije“, koje služe da u okviru zakona obezbijede radniku najveću moguću slobodu i beneficije.
Posao prodavca, kako kaže sagovornica CIN-CG-a, u Francuskoj se znatno manje tretira kao prisilna karijera, već prije kao privremena situacija.
Kompanija je dužna da na dvije godine ispita radnike o želji za napredovanjem, ili promjenom karijere, i u skladu sa njegovim stremljenjima obezbijedi odgovarajuće uslove.
Bonus video:
