Čuveni avanturistički film “Konan varvarin“ trebalo je da bude sniman na prostoru bivše Jugoslavije.
Splet okolnosti, Titova smrt i zabrinutost producenata zbog stabilnosti države, odvele su Konana u Španiju...
Konan je opčinio mnoge, pa tako i jednog dječaka iz Dragovolučke Široke ulice u Nikšiću.
Uzeo je turpiju i odlučio da napravi repliku Konanog mača.
To je uradio toliko dobro da, iako je njegov junak “vjerovao“ jedino čeliku, Nikola Gutović se okrenuo drvetu.
“Turpija me je mnogo namučila, ali joj je oprošteno, jer je mač ispao moćno. To je bio momenat kada sam zavolio drvo i obradu”, priča Gutović za “Vijesti”.
Ljubav iz djetinjstva ga nije napuštala, pa Nikola kaže da je i danas opčinjen drvetom.
Samo što sada umjesto mačeva pravi namještaj i to, jednako “moćno“ kao i Konanovo oružje.
“Svi smo dobili na dar neki talenat, tako da on u nekom periodu života počinje da se otkriva. Moje djetinjstvo, kao uostalom i ostalih iz generacije, nije bilo bogato igračkama, tako da smo, krijući od očeva, turpijama, teslama, šegama, pravili skije, puške, mačeve… Bilo je tu dokazivanja ko će bolje i ljepše da nešto napravi. To je bilo ono vrijeme kada draž drvodeljstva ulazi u krv. Sjećam se da smo tada porodično gledali filmove, a preda mnom je bila sveska i ja sam skicirao interesantne detalje enterijera, namještaja”, kaže Nikšićanin koji i dalje skicira namještaj za enterijere i eksterijere.
Samo što ovoga puta detalje ne crpi iz filmova, nego iz glave.
“Otac je bio mašinac, tako da je želio da i sin krene njegovim stopama. Više njegovom voljom završio sam mašinsku srednju školu, ali kao što kažu - ništa nije slučajno. Baš ta škola mi je pomogla da preciznost mašinstva i poznavanje mašinskih elemenata budu ona inicijalna kapisla”.
Bile su to, priča Nikola, devedesete godine prošlog vijeka kada su ljudi ostajali bez posla, mladi bez budućnosti, i kada su se oni smjeliji čija se upornost, kako kaže, mogla porediti sa fanatizmom, okretali privatnom biznisu. Tako je i on krenuo.
Vratio se drvetu i iako je imao samo ljubav prema tom poslu i upornost koja ga je oduvijek krasila, nije se pokolebao.
“Kreću godine rada na konstruisanju mašina, pribavljanju materijala, sklopova, na njihovoj izradi. U to vrijeme sam radio u nekoliko firmi i svu zaradu sam ulagao u projekat. Znao sam da mjesečnu platu dam za jedan elektro motor. Otac mi je mnogo pomogao u tome, kao i njegovi drugari električari, strugari, koji su mi nesebično pritekli u pomoć”.
Nakon pet-šest godina rada na izradi mašina kreću i prvi proizvodi. Iako su prve mašine puštene u rad, Nikola je bio svjestan da mu nedostaje još mašina kako bi mogao da u djelo sprovede sve ono što zamisli.
Tada se, kaže, uvjerio da ne kažu bez razloga - bez alata, nema zanata.
Svi smo dobili na dar neki talenat, tako da on u nekom periodu života počinje da se otkriva. Moje djetinjstvo, kao uostalom i ostalih iz generacije, nije bilo bogato igračkama, tako da smo, krijući od očeva, turpijama, teslama, šegama, pravili skije, puške, mačeve… Bilo je tu dokazivanja ko će bolje i ljepše da nešto napravi. To je bilo ono vrijeme kada draž drvodeljstva ulazi u krv...
Srećom, on je imao zanat, a alat je polako i strpljivo stvarao.
“Kako tada, tako i danas, nijesam nailazio na razumijevanje agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća, niti njihovu bilo kakvu pomoć, pa makar i stručnu. Nekada je iza drvne industrije u Crnoj Gori stajala država sa jeftinom sirovinom, kreditima, a ja sam morao sam da se borim, bez svega ovoga. Kupovao sam fabričke mašine od naših ugašenih industrija koje su završavale na otpadima. Bile su ruinirane, ali sam ih popravljao i dovodio u stanje da opet rade. Počeli su iz radionice da izlaze i prvi proizvodi, a svaki je govorio da se ide naprijed u još bolji i kvalitetniji proizvod”.
Priznaje da je nekoliko puta dolazio u situaciju da digne ruke od svega, ali pogled na radionicu, komade namještaja, na ono što je njegovih ruku djelo, “dizalo ga je svaki put kada bi pao”.
“Kao što kaže ona narodna - što s mukom stekneš, to i traje. Tako je bilo i sa mnom. Uz svo poštovanje modernih materijala, koje i sam primjenjujem u izradi, posao sa masivom se ne može uporediti. Ljepota prirode u godovima drveta i umješnost majstora stvara komad namještaja koji se ostavlja unucima”, kaže vlasnik i glavni majstor u firmi “Nino design”.
Iza njega su godine truda i odricanja, komadi namještaja koji se nalaze svuda po Crnoj Gori, a opet ističe da je najponosniji što je uspio da izgradi ličnost.
“Drvoprerada je fleksibilna proizvodnja. Tu za kratko vrijeme sa proizvodnje molerskih skala pređeš na izradu stilske komode. Obično sam do sada radio unikatne proizvode ili male serije, ali sam za ovaj niz godina oformio par linija koje trebaju da krenu sa proizvodnjom. Volio bih da svoje dugogodišnje iskustvo prenesem na mlade ljude. Ko hoće, ima šta da nauči”.
Za kraj razgovora, Nikola je imao poruku za nadležne.
Uz svo poštovanje modernih materijala, koje i sam primjenjujem u izradi, posao sa masivom se ne može uporediti. Ljepota prirode u godovima drveta i umješnost majstora stvara komad namještaja koji se ostavlja unucima...
“Pozvao bih nadležne da dobro razmisle o svojim građanima, privredi, da jačaju svoju proizvodnju, pa što ostane za druge. Mislim da imamo kapacitete i za izvoz. Nadležni moraju da obrate pažnju na izvoz drvne sirovine, jer znam primjere gdje se naša sirovina preradi u susjedne zemlje, a oni nam od nje prodaju namještaj. Da se radi na uvođenju FSC standarda, planskoj sječi i sađenju drveta, jer samo sa tim standardom možemo da izvozimo namještaj. Za jedno posječeno drvo treba minimum 30 godina da ga zamijeni drugo, pa ukoliko se ne vodi računa o tome - čeka nas loša budućnost”.
Komodica za presvlačenje bebe i radost majke
Iza Gutovića je mnoštvo komada namještaja koje su njegove vrijedne ruke napravile i iako mu je teško da se odluči za najdraži, ipak voli da izdvoji jedan i to ne bez razloga.
“Riječ je o komodici za presvlačenje bebe. Radost buduće majke kada je vidjela tu komodicu, nema cijenu. To je ono što me gura dalje”, ističe on.
Bonus video:
