Granice umjetničke slobode, pa i u oblasti karikature, ne nalazi se samo u sferi zakonske regulative i propisa, nego i u moralnim principima i shvatanjima samog autora, kaže za “Vijesti” karikaturista Luka Lagator.
Prema njegovim riječima često se kao karikatura definiše i nešto što ona nikako nije.
“Zloupotrebljavaju se mogućnosti koje nam donosi kompjuterizacija pa svako može kombinovati razne fotomontaže, kolaže, docrtavanja, brisanja i izopačenja, čiji je krajnji cilj uvreda ili besprizorno ruganje. S druge strane, predmetni uradak može grafički imati elemente karikature, ali, ako se radi o vulgarnosti i uvredi, onda to prava karikature nije. Potrebno je ogromno iskustvo i istinski osjećej za satiru da bi se uradila jedna dobra karikatura”, objašnjava on.
Pitanje “što je pjesnik htio da kaže”, u slučaju karikature, kaže Lagator, “ne bi trebalo da se postavlja, jer u tom slučaju, sama karikatura nije dobra”. Tim prije, smatra on, autor čije je djelo, na neki način napadnuto, ne bi trebalo da se brani neutemeljenim argumentom “umjetničke slobode”.
“Samo neukom ili zlonamjernom karikaturisti može da se desi da njegova kritika i iznošenje ličnog stava preko crteža, postan poniženje, uvreda, ruganje ili prizemno zadiranje u lična prava onoga ko je predmet satire. Pošto se karikaturom bavim više od 55 godina, da se slobodno izrazim - imam ugrađen instinkt da mi se tako nešto ne može dogoditi. Treba poći od sebe i činjenice da svoj rad moraš potpisati i to je dovoljno da definiše sve ostalo. Naravno, ne treba bježati od oštre kritike, bilo da je u pitanju pojedinac ili neka pojava. Međutim, kompas ne smije izgubiti, jer, u suprotnom, može se zalutati u gustoj magli zle namjere i nepristojnosti”, tvrdi Lagator.
Karikaturista, kolumnista i novinar Goran Šćekić kaže da “karikatura kao stav ili poruka mora težiti jednostavnosti i, u osnovi, mora imati humoristički crtu, a kada je politička tema, veoma kritičku”.
Prema riječima sagovrnika “Vijesti”, da bi karikatura bila uspješna i kulturna, mora postojati dobra ideja.
“Često se u javnosti miješa karikatura i ilustracija. Karikatura je samostalna, sama po sebi, i nije joj potrebno dodatno objašnjenje. Dok ilustracija prati tekst i razumljiva je samo uz njega. Nažalost, i svaki prostakluk uvredljive sadržine može se nazvati karikaturom”, kaže Šćekić.
Tvrdi i da, kad je riječ o iznošenje stava kroz karikaturu, “kod nas je to u granicama tolerancije”. Šćekić kaže da se, pri iznošenju svojih stavova, pridržava stogih pravila i načela. Može se, pojašnjava on, “napadati i kritikovati svaka javna ličnost, ali ne i njegova porodica, bolesti, porijeklo...”. Sve suprotno tome smatra “prizemnim i prostaklukom, koji govori o autoru, a naročito odgovornom izdavaču”.
“Moram podsjetiti da je stav kroz karikaturu uvredljive sadržine veoma teško optužljiv u sudskom procesu, kako u svijetu tako i kod nas. Upravo zbog toga moramo čuvati druge od sebe. Nadam se da u zaista velikom broju objavljenih karikatura nisam ponizio ili uvrijedio lično aktera u karikaturi. Da bi karikatura bila uspješna i kulturna, mora postojati dobra ideja. Zato ja volim često da kažem: U nedostatku ideja, ljudi vrijeđaju, a ja zaista imam ideje”, kaže Šćekić. Prema riječima najnagrađivanijeg crnogorskog karikaturiste Darka Drljevića, “u smutnom vremenu, sve je izgubilo svoj pravi smisao i namjenu, pa tako i karikatura”. Kako kaže, pretprani smo “raznim nebuloznim i nepotrebnim informacijama, lažnim predstavljanjem i lažnim vrijednostima”.
“Sistem vrijednosti je potpuno poremećen, a često je moralni otpad izbačen na površinu. Tako da danas imamo humor koji se ustvari zove ruganje ili vrijeđanje na najvulgarniji i najprimitivniji način. Često čujem, posebno u parlamentu riječ ‘karikiram’, koja me strašno nervira. Zamislite, političari karikiraju. Još da počnu da slikaju i, eto, uzeše nam hljeb. Oni za svaku zamjenu teze, za svaku laž i prevaru, za sve što nije istina kažu ‘karikiram’. Totalni diletantizam”, kaže Drljević.
Osim što je grana likovne umjetnosti, karikatura je, kaže on, poseban oblik novinarstva. Takođe i “demokratski, lucidni i pravdoljubivi način da se ukaže na grešku osudi zlo, borba za istinom i pravdom, kroz rafinirani humor i umjetnički prikaz stvarnosti...”.
“Karikatura je često i tužna i bolna. Sa ogromnim sadržajem humanosti i empatije prema žrtvi. Ona se bori protiv mržnje, nepravde, kriminala, korupcije, rata, droge i svakojakog zla na ovoj planeti. Ona je uvijek na strani ljubavi, antifašizma, antinacionalizma, na strani običnog, malog čovjeka, na strani prirode i ekologije, na strani mira i opšteg dobra. To je karikatura. Tu je da pomogne ljudima, da se zlu nasmiju, ako ga već ne mogu pobijediti”, objašnjava Drljević.
Karikaturista, prema njegovim riječima, mora biti veoma obrazovan, obaviješten, pošten i kulturan. Mora znati, podsjeća Drljević, gdje je granica humora i cinizma ili nihilizma.
“Mora znati gdje se graniči šala sa uvredom i ruganjem. Kultura i vaspitanje karikaturiste stavaraju autocenzuru. Tako je i sa svakom profesijom, čini mi se. Zato postoje svijest i savjest. Moramo ih uključiti, ako smo ljudi. Onda će sve biti na svome mjestu i sve će se zvati svojim pravim imenom”, zaključuje Drljević.
Tanka i osjetljiva linija između ličnog i javnog
Granice i za karikaturiste, kao i za ostale umjetnike su, smatra Lagator, “u bontonima, raznim pravilima, zakonima i propisima, ali prije svega, u moralnim principima svakog autora i svake javne ličnosti”. O tome se, upozorava on, mora strogo voditi računa.
“Javne ličnosti i pojave koje ih prate često su predmet satire i tu je tanka i vrlo osjetljiva linija između javnog i ličnog. Javna ličnost je takva-kakva je i ona odgovara za svoje ponašanje. Ali, sam autor je taj koji mora da bude trezven i da se pazi, ne toliko od moguće represije, od neke kazne ili satanizacije od neistomišljenika, nego od samog sebe. Ako je autor čist pred samim sobom, čist je”, kaže on.
U slučaju političara, tvrdi Šćekić, teško je odrediti granicu između profesionalnog i privatnog.
“Moram podsjetiti da je u Crnoj Gori u prethodnom periodu sve privatizovano, čak i država, tako da je teško naći granicu između jednog i drugog. Treba imati na umu da je slobode u karikaturi mnogo veće u zapadnim državama nego u državama koje su tranziciji. Na primjer, u Francuskoj možete vidjeti predsjednika premijera i ministre u tijelima domaćih i divljih životinja. Ja takve karikature niti smatram uspešnim niti smiješnim”, zaključuje on.
Društvene mreže - opasno oružje karikaturista ili indikator uspješnosti?
Između ostalog, i zbog svojeg skorašnjeg iskustva, Lagator kaže “da su društvene mreže često opasno oružje, naročito tamo gdje vlada neznanje, zla namjera, nesigurnost i osjećaj ugroženosti od svega i svakoga”. On podsjeća da je prije nekoliko dana “postao postao žrtva monstruozne intrige”.
“Dva poslanika u Skupštini Crne Gore, napali su me - jedan na svom Fejsbuk profilu, a drugi na jednoj regionalnoj TV, da sam ja autor skaradne karikarture na kojoj je predstavljena ministarka Vesna Bratić. Užasnut sam i zaprepašćen jednim ovako drskim i krajnje tendecioznim napadom na mene. Prosto, ne mogu da vjerujem što mi se događa i od koga to dolazi. Utoliko mi je nejasnije čime se sve služe neki poslanici i na koji nivo padaju u namjeri da nekoga ocrne, bez obzira kakvo je činjenično stanje... Možda je taj nemili događaj i najbolja ilustracija koja daje odgovor na vaše pitanje kakvo može biti mjesto i uloga društvenih mreža, kako u životu, tako i kad je riječ o karikaturi”, kaže Lagator.
On je u petak najavio i krivične prijave protiv onih koji su mu pripisali autorstvo te ilustracije.
Šćekić objašnjava da su karikature na društvenim mrežama vemoma popularne. Prema njegovim riječima one su i “indikator da li je karikatura uspješna ili nije”.
“To se može jednostavno vidjeti po lajkovima ili dijeljenjem iste. I upravo preko društvenih mreža, kroz komentare i podršku mogu procijeniti da li sam na pravom putu ili ne. Za sada mislim da jesam... “, zaključuje on.
Bonus video:
