Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još odolijevaju limskim vjetrovima, koji otkidaju kamen po kaman sa prelijepe građevine.
Čija je - više se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika - Rizvan-bega prema ljepotici Albini.
Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira.
Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča, da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.
U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi na sjeveru Crne Gore.
Rizvan-beg je crtajući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena, u kome je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.
Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje, dobro čuvane od sluge Hamze, sina Evdata, i brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.
Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.
Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz. On je ispod svog rukopisa dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.
Do profesora je, kako kažu, priča o Albini stigla preko njegove tetke Emre, koja je bila prijateljica sa askerovom unukom Lejlom.
“Alba i Alma, što bi u prevodu značilo bijelo i jabuka, imena su koja su Rizvan-begovoj ljubi pristajala, jer je, po predanju, bila u licu bijela kao snijeg, a po obrazima rumena kao jabuka”, piše Pajković.
On je o zabranjenoj ljubavi lijepe muhamedanke i pravoslavca, posvetio priču-legendu, po kojoj se prvi njihov “vreli” susret zbio na obali plahovitog Lima, odnosno na viru koji je nosio naziv Zelenika i koji je postojao do prije par decenija.
“Dok se Prebil jednog vrelog dana hladio u vodi, čuo je vesele ženske glasove i ciku. Izašao je i obukao pantalone i onako ogroman, kao kakva statua starih vajara, stao i upiljio pogled u Albu i njenu vernu pratilju, mlađanu Đulicu”, piše Pajković.
I tako, dok je Rizvan-beg bio ko zna gdje na putu, kršni Prebil je izgubio pojam o vremenu, iako je i dalje bio vrijedan.
Svako veče mu je u san, kao Venera, dolazila Alba, dugih nogu, visoka, kose do ispod pojasa, sjajnih očiju iz kojih su varničile iskre na sve strane i koje su se gubile u nebu iznad doline, stapajući se sa zvijezdama.
Ali, i on je ušao u njene snove, pa je poslije nekog vremena Alba poslala vjernu Đulicu da presretne Prebila, u samu noć, kad je najsigurnije i kada je neopažen odlazio iz dvorišta.
“Poslala me je gospodarica da ti kažem da će te čekati sutra, kad se potpuno smrači, kod Zelenike. Biće u vrbacima, na onom istom mjestu gdje si nas i vidio”, dobacila je Prebilu u mimohodu i brzo se uputila natrag prema kuli da je neko ne bi opazio.
U Pajkovićevoj priči o Albi i Prebilu ostalo je zapisano da su se oni, sakriveni vrbacima od mesečine, sreli pored Lima.
I sljedeće noći. I one iza nje. A onda su učestali sa susretima, sve dok jedne zadocnele ure nije odjeknuo urlik evnuha Hamze.
“Sikter, sikter”, bjesnio je Hamza.
On je lijepoj Albi prijetio da će platiti, dok ga je ona uplašeno gledala. “Neka te je stid što si Rizvan-bega ovako iznevjerila, a i svoju vjeru izdala”, vikao je Hamza, podužući pušku na Prebila.
Prebil mu je pušku oteo i bacio u Lim, a potom se dao u bijeg, ne zaustavljajući se, navodno, do Albanije. Prije toga, navodno je preko Đulice, poslao poruku Albi da se iskrade i da zajedno uteknu.
Međutim, Hamza riješen da ispuni svoj naum, u čekanju gospodara, stavio je Albu pod ključ u kuli.
Jednog dana, kaže priča, Alba je uspjela da ga izmoli da je povede u šetnju pored Lima.
Stigavši do rijeke, iznad Zelenike, podigla je ruke uvis i zakoračila je prema ivici stijene. Hamza je kriknuo. Molio je, kumio, obećavao ćutanje. Nije vrijedilo. Nad Albom se brzo sklopila voda.
Postoji i druga verzija ove priče, po kojoj se Rizvan-beg, čim je do njega došla vijest o preljubi, vratio u Berane i pogubio vrtlara, dok se Alba iz revolta bacila u rijeku. Navodno je Rizvan-beg poslije toga otišao iz grada, i za njegovu dalju sudbinu se malo toga zna.
Tako je Vir Zelenika dobio i drugi naziv, Albin vir. Staroberanci su ga tako zvali, i zovu i danas to mjesto, mada je ćudljiva planinska rijeka, mijenjajući tok, ispunila kamenjem taj skoro nepregledno duboki vir. To je ono mjesto neposredno pored današnjeg hotela “Berane”.
Obližnja Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekajući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu.
Bonus video:
