Ušuškano između Brdele i Darze sa jedne i Briske gore i solane sa druge strane, udaljeno nekoliko kilometara od grada, tihuje živopisno ulcinjsko selo Zoganje - eklatantan primjer multietničke sloge i suživota, sinonim rijetko prirodno plodnog tla, ali i nemara vlasti.
Jedna od najmnogoljudnijih mjesnih zajednica u najjužnijoj opštini nema svoj objekat, raskopane ulice čekaju vjerovatno na neke naredne izbore, dok je priključak na kanalizacionu mrežu samo u mašti nepopravljivih optimista...
U selu su sagrađene džamija i katolička crkva, tu je i škola u kojoj se nastava izvodi na crnogorskom i albanskom jeziku, nema kafana ni restorana, ali skoro 120 domaćinstava čvrsto njeguje tradiciju skladnih odnosa, dugu više od vijeka.
“Naša familija ima kumstvo sa Dedićima, koji sada žive u Budvi, dugo više od sto godina. Živjeli smo kao braća, gotovo da nije bilo trpeze a da nijesmo jeli skupa, svejedno, kod nas ili kod njih“, priča Enver Selmanović (65), jedan od starosjedilaca u selu.
Bez ružne riječi
Selmanović ističe da ima po tri kumstva sa pravoslavcima i katolicima.
“Zajedno idemo na mobe, plastimo sijeno i beremo bostan. Nikad nijesmo između sebe imali nijednu ružnu riječ i nikad nijesam čuo da su nas Albance nazvali drugačije, uvrjedljivo, kako neki drugi to znaju“, tvrdi Selmanović.
I predsjednik MZ Dano Perović ističe dobre komšijske i međuljudske odnose.
“Jedno je Zoganje... Možda nemamo dovoljno ili previše novca, ali naše bogatstvo su naši životi, naši međusobni odnosi i druženja, naše mirne noći, naša rodna imanja... To smo mi“, kaže Perović.
U selu, kako navodi, živi oko 70 odsto pripadnika islamske vjeroispovijesti i 30 odsto pravoslavne i katoličke.
“Ovdje žive Albanci muslimani i katolici, Crnogorci i Srbi. Prije ćemo se mi u vjeri posvađati između sebe, nego sa našim komšijama. A tako i oni, to traje i to se čuva“, kaže Perović.
Pravoslavna crkva, koja nedostaje selu, podsjeća Perović, sagrađena je u Briskoj Gori.
“I to nam je tu, na pragu sela što se kaže, ali eto, ovi nadležni vele da je na teritoriji Darze, susjedne MZ“, kaže Perović.
Navodi da u MZ Zoganje koja obuhvata i selo Pistulu, žive familije Plamenac, Koljenović, Tahirović, Biljeca, Ćetković, Skornjan, Ibročević, Bojković, Pelinković, Bejtović, Kraja, Delić, Selmanović, Ardolić, Metanović, Đurišić, Taganović, Tufić, Perović, Kolari, Vučić, Đokić, Junković, Popović, Pepđonović, Katić, Gojčaj, Doči, Ljubanović, Mehmedović, Vučević, Liković, Mitrović, Dodić, Nikić, Perić, Vukčević, Hot, Dragović, Zečević...
“Neka mi ne zamjere ako nekog nijesam pomenuo, ali Zoganje zajedno sa Pistulom ima blizu 200 domaćinstava“, kaže Perović.
Mladi odlaze, nema posla
I mještani Halit Bojković, Đuro Đurišić i Željko Vučić posebno naglašavaju dobre međuvjerske i međunacionalne odnose, ali i ističu brojne probleme sa kojima se suočavaju.
Bojković kaže da su selu potrebni bolji putevi.
“I da se otvori neka fabrika za preradu voća i povrća, jer je ovo jedno od najizdašnijih mjesta u Ulcinju. Treba razmišljati i u tom pravcu jer nam mladi odlaze, nema posla sad za njih“.
Đurišić, čije je imanje u Pistuli, navodi da je struja problem oba sela.
“Mala kiša i grmljavina - i mi smo bez struje po nekoliko sati. Kad je veće nevrijeme, struje nemamo i po dva dana“, kaže Đurišić koji se bavi poljoprivredom.
On živi u gradu ali, kako kaže, 80 odsto vremena provodi na imanju.
“Posebno utorkom i petkom, kada su u Ulcinju pazarni dani“.
Vučić jer rođen u Nikšiću, ali mu je otac iz okoline Ulcinja. Kuću je sagradio na “đedovini“.
“Sjajno se osjećam u rodnom Nikšiću, ali i ovdje u Zoganju. Ljudi hoće da pomognu, ne gledaju ni vjeru ni naciju“.
Vučić kaže da bi Opština trebalo da otvori fond za siromašne.
“Ovdje u Zoganju ima oko 20 familija koje su na ivici siromaštva. Svi smo mi spremni da pomognemo, zato i apel Opštini da se i ona uključi“.
Perović navodi da je na čelu MZ već pet godina, odnosno da “gazi“ drugi mandat.
“Juriću i treći, kad mogu neki - mogu i ja“, kaže kroz osmijeh.
Veli da je za pet godina napisao gomilu zahtjeva lokalnim vlastima za rješavanje problema u MZ, posebno za izgradnju novog objekta jer je stari potpuno urušen.
“Nikad mi niko nije odgovorio, a kamoli pomogao. Jeste jednom prilikom Cungu (Nazif), dok je bio predsjednik, pomogao četiri familije da dobiju struju. I to je sve za ovih pet godina. Na računu odavno nema ni centa“, kaže Perović. On je apelovao na nadležne da pomognu izgradnju objekta mjesne zajednice kod škole, na mjestu gdje je ona ranije bila.
“Da bi se bilo što dogovorili, sastajemo se na ulicama ili u džamiji. Jesu li to zaslužili mještani ovog sela“.
"Jedno je Zoganje... Možda nemamo dovoljno ili previše novca, ali naše bogatstvo su naši životi, naši međusobni odnosi i druženja, naše mirne noći, naša rodna imanja... To smo mi“, kaže Dano Perović
I Selmanović ističe potrebu za što hitnijom gradnjom objekta MZ.
“Nekad smo organizovali razne sportske i kulturne manifestacije. To su bila prava druženja, bili smo bliski. I tada smo kao mještani pomogli gradnju objekta i opet ćemo, samo da imamo gdje da se okupimo, popričamo, da se dogovorimo...“.
Sve iz “zlata” može da rodi
I on i Perović navode da je Zoganje bogom dano za poljoprivredu i stočarstvo.
“Sve što vam padne na pamet, ovdje može da rodi“, kaže Selmanović koji ima plantažu mandarina.
“Samo ko hoće da radi. Mi koji imamo imanja kažemo ‘idemo u ar’, a ‘ar’ je zlato, bogatstvo“, priča Selmanović.
Veli da je učiteljsko dijete i da mu je otac Bećo Selmani službovao u Štoju, Reču, Klezni, Krutama i Midama.
“Od njega sam dosta čuo i naučio. Tako znam da je zoganjska džamija stara više od trista godina, crkve su kasnije građene. Takođe, najstarije pleme u Zoganju su Tufići iz mjesta Tufanje“, priča Selmanović.
Kaže da je stara škola, koju je pohađao dvije godine, bila kod kumovske kuće Dedića.
“Kasnije smo prešli u gradsku školu, ali u ovoj našoj, četvorogodišnjoj, na kojoj se nastava izvodila na srpsko-hrvatskom jeziku, đaci su dolazili i iz drugih sela, čak i sa Možure“, sjeća se Selmanović koga je život kasnije odveo u Bar, sve do 1991. godine kada mu je dva puta minirana burekdžijsko-slastičarska radnja u Šušnju.
“Ti koji su to uradili, siguran sam u to i danas, nijesu znali da je vlasnik Enver Selmanović, starosjedilac iz komšijskog grada i sela. Mislili su da je neko sa Kosova ili iz Makedonije. Nijesam saznao ko je to uradio i ne bih volio nikad ni da saznam“, priča Selmanović kako se opet vratio u zavičaj.
I u Baru, je kao i u rodnom Zoganju, ostvario je brojna prijateljstva i kumstva.
“Svi su oni osudili taj čin i to mi i danas mnogo znači“.
U Zoganju danas provodi penzionerske dane i ne krije gorčinu.
“Nijedno od na šestoro djece nije imalo dana staža u nekoj državnoj firmi. Zašto? To su bili poslovi rezervisani za druge. Mi sa sela nijesmo imali te privilegije“, kaže Selmanović koji je penziju stekao iz privatnog biznisa.
Korektni odnosi sa vojskom i policijom
Perović živi preko puta kasarne u kojoj je od izgradnje 1979. pa sve do dramatičnih dešavanja devedestih godina prošlog vijeka bila stacionarana JNA.
“Bila je tu vojska, a sada je granična policija. Vjerujete li da ni u onim mutnim vremenima, ja i moja porodica, nijesmo imali nikakvih problema sa njima. Naprotiv“, ističe Perović.
Kaže da je imovina koja sada pripada kasarni - dijelom džamijska.
“Koliko se sjećam, vraćeno je oko dvije hiljade kvadrata. Ostao je još hektar, odnosno mjesto na kome je nekad bilo groblje“.
Bez vraćanja starih prezimena
Selmanović kaže da je njegov otac rođen kao Selmani, ali da on nema namjeru da mijenja prezime.
“Moj otac je rođen 1909. godine, a prezime u Selmanović promijenili smo za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je ostalo i danas i nema potrebe da bilo šta mijenjamo. Ne smeta nam“.
Isto misli i Bojković, čiji se neki rođaci prezivaju Bojku.
“Nema razloga da bilo što mijenjam. Ostaće Bojković“, kaže on.
Bonus video:
