Iako ima diplomu pravnika, tridesettrogodišnji Radovan Jovanović, iz bjelopavlićkog sela Kujava, po struci je farmer.
I to veoma uspješan. Ima farmu sa oko 50 krava, proizvodi skoro 90 odsto stočne hrane i kaže da ne namjerava da se “lati” prava.
“Pravnik sam, mada nikada taj posao nijesam radio. Kada sam bio na studijama pojavio se Midas projekat. Kao dijete sa sela prepoznao sam šansu da unaprijedimo porodični posao, da napravimo malo ‘ozbiljniju’ priču. Tada smo imali malu farmu, nekih desetak krava, i od toga smo živjeli. Imali smo i nešto mehanizacije. Želio sam da porodični posao podignem na malo veći nivo”, priča mladi farmer dok mu osmijeh ne silazi sa lica.
Voli selo i priznaje da mu je žao bilo da sve to napusti da bi radio kao pravnik. I sestra je, kaže, pravnica, pa posao čeka četiri godine. Njemu posla ne fali. Ne mora da vodi računa da li će mu firma otići u stečaj, da li će direktor odlučiti da uradi novu sistematizaciju...
Sam je svoj gazda, a vrijedni kolektiv koga, pored njega, čini majka Radmila i brat Slobodan, odlično funkcioniše i Radovan kaže da tu ništa ne bi mijenjao.
“Ocu je bilo drago što sam odlučio da se bavim stočarstvom. On je čitav život radio u poljoprivredi i sve što imamo on je stekao. Brat i ja smo samo nastavili da to unapređujemo. Majka je bila protiv toga. Govorila je - šta će nam to, da su se mučili da nas školuju, da nam život bude lakši. Ali, meni su selo i farma bili neka sigurnost. Bilo mi je žao napustiti sve ovo. Oko mene ravnica, rijeka Zeta pored, imam uslove da se bavim i stočarskom i ratarskom proizvodnjom. Velika ljubav prema rodnom mjestu i posao na koji sam naviknut od malih nogu, presudili su. Eto, sestra je pravnik, završila je i postdiplomske studije i evo četiri godine je na Birou rada”.
Da bi bio uspješan farmer, kaže Radovan, prvo moraš voljeti posao, pa tek onda gledati ekonomsku računicu.
“Ne možete da se obogatite od ovoga, ali možete lijepo da živite. Ovo je posao koji ne možete da radite sami. Prijatelji su me od početka podržali. Kada se štala radila, svi su bili tu da pomognu. Tu su i kada je spremanje sijena, silaža. Zimi je drugačije - ne izlazimo iz objekta, sve je tu. Ljeti kad je skupljanje sijena, dan kratko traje. Tada se radi i po 24 sata. Ima još jedan bitan dan u godini - kada se skida silaža. Tu morate da potrefite vrijeme skidanja, da ne bude ni rano, ni prekasno, da budete spremni. Tu vam treba dosta mehanizacije, dosta ljudstva. Imam uglavnom svu mehanizaciju, mada nje nikada nije dosta. Uvijek vam treba nešto novo”.
Priznaje da nikada ne pomisli na diplomu i da je tolike godine učio da bi bio pravnik, a sada je farmer i to iz prostog razloga što selo i posao kojim se bavi obožava.
“Kad vidim kakva je situacija, mislim da je ovo najljepši posao kojim se čovjek danas može baviti. Bar ste gazda na svom imanju, radite koliko možete i kako možete. Nikada se nijesam pokajao što sam umjesto prava izabrao farmu. Ne znam šta život nosi, ali znam da ovaj posao ne namjeravam da napustim”.
Radovan ističe da je resorno Ministarstvo zadnjih godina mnogo napredavalo kada je riječ o projektima za poljoprivrednike, ali da je potrebno uložiti dodatni napor da se procedura pojednostavi, i naći model da poljoprivrednici mogu odjednom konkurisati za više sredstava, jer im “prođe život dok sve završe”.
“Ne možete kada neko dođe da konkuriše za neki projekat da tražite šta mu fali da ga odbijete, već treba što više možete da mu pomognete. Sve je ovo dobro i lijepo, ali smatram da bi trebalo napraviti neki model da ljudi koji stvarno hoće da se bave poljoprivredom mogu odjednom da ‘povuku’ što više projekata”.
Srodnu dušu nije teško oženiti
Često se mladići sa sela žale kako je teško naći djevojku koja će prihvatiti da sa njima dijeli život. Radovan kaže da oni koji to govore još nijesu sreli srodnu dušu, inače bi drugačije razmišljali.
“Dosta ljudi me pita hoće li mi biti teško da se oženim. Kada naiđete na osobu koja cijeni vaš rad, koja zna da nije samo život da radite u gradu, da čekate da vam neko nešto da i da živite možda od 300-400 eura, naravno da se nije teško oženiti. Ne možete ne raditi ništa, živjeti u gradu samo da biste pobjegli sa sela, i pokušavati da sebi priuštite sve. To nećete moći nikada. Ili ćete biti od ljudi koji zavide drugima i čekate da vam padne nešto s neba. U ovom poslu možete i da napravite sebi oduška. Mislim da ove mlade pametne djevojke mogu da vide da ovaj posao ima itekako dobrih strana”.
Na pitanje da li je sreo “pravu osobu”, sa zagonetnim osmijehom odgovara: “Neka to bude mala tajna”.
I doktori na Zapadu drže stoku zbog meraka
Radovan priča da je tokom studijskih putovanja, preko Ministarstva poljoprivrede, imao priliku da obiđe farme po Zapadu i vidi kako to rade oni kojima težimo da se približimo.
“Imao sam priliku da vidim sve ono što sam i zamišljao kako treba da izgleda. Tamo doktori, pravnici, ekonomisti, mnogi koji imaju lijepa zanimanja, imaju svoje imanje, drže stoku za svoj merak. To me baš oduševilo. Oduševilo me i što sam vidio veliki broj mladih ljudi koji se bave tim poslom. Tada sam shvatio da čovjek ne treba da bude megaloman, ne morate da imate stotinu krava da biste uspjeli. Na Zapadu imate ljude koji drže od 30 do 50 grla, porodica obavlja posao i uspješni su. Kada sam pitao jednog farmera iz Austrije, koji ima 50 krava i robota za mužu, koliko ljudi radi, odgovorio mi je – ‘radnik i po’. Pitao sam prevodioca je li mi dobro preveo, a on mi odgovorio da jeste, i farmer mi objasnio da radi on i da mu povremeno pomaže supruga i da je to radnik i po”.
Bonus video:
